Baš niti uz najbolju volju ne mogu ovaj raport obaviti u cijelosti: prva dva benda, zagrebački BAD BLOOD i UNDIVIDED iz New Yorka sam tek ovlaš čuo iz dvorišta. Premda sam stigao još prije početka svirke, imena moje fotografistice i mene nije bilo na press popisu pa smo onda dobrih sat i pol muku mučili s pozivima i slanjem sms-ova da saznamo razlog ove opstrukcije, te gotovo odustali od čekanja zamalo se pokupivši kući usput popivši čaj od mente u obližnjem Bikers Beer Factory klubu za smirivanje živaca (bez šećera i aditiva, da se razumijemo). Ipak su se stvari posložile na svoje mjesto: naših imena nije bilo na popisu zbog sitne omaške, točnije najjednostavnijeg razloga - propustom organizatora su zaboravljena da se pridodaju spisku (akreditacije su uredno poslane na vrijeme), ali su nakon nekoliko poziva i razgovora s vrlo ljubaznim redarom na upadu dobila zeleno svijetlo taman kad su Undivided završili svirku. Ajde recimo da u tome ima i neke sreće. Mislio sam da će belgijski KOMAH nastupiti drugi po redu, te da ću ni kriv ni dužan propustiti njihov prvi nastup u Zagrebu, no ipak nije bilo tako. Undivided sam već gledao dvaput jer ih Pro-Pain stalno vode sa sobom na turneje: prvi puta sam ih vidio u Zaboku 2011., a drugi puta u KSET-u pred početak proljeća 2013. tako da sam od dvije baksuzne stvari u ovom slučaju dobio jednu pozitivnu. No, kad smo nakon tog oho-ho čekanja napokon ušli u klub, dočekao nas je otužno praznjikav prostor: Komah jedva da su zainteresirali petnaestak-dvadesetak ljudi da ih promatraju. Više bi okupio neki naš demo bend bez obzira na kreativnu snagu, a ovakav mlak odjek ovim inače odličnim metal-hardcoreašima (nije metalcore) baš i ne ulijeva neki osobiti žar da se ponovno vrate u Zagreb. Ali, tko zna... Do sada su na tri realizirana albuma "Straight Line" (2009), "Between Vice And Virtue" (2012) i "Flashing Nightmare" (2015) pokazali zavidnu, no ne i prežestoku količinu energije, ali na večerašnjem koncertu to je ipak bila sasvim drugačija eksplozija snage klasičnog metala i modernijih groove/ post-hardcore elemenata u kojima su obrasci postavljeni standardnim metodama. Red riffova Luigi Chiarellija i Greg Discenze (zamijenio Antoine Goudeseuna) na snažnu ritam sekciju Nicolas Brynina (bas) i Jonas Sandersa (bubnjevi), pa obaveznih solaža, pa nekih linearnih caka s tri paralelna rada na 'žicama' i silovito moćan vokal frontmena Lenyja Andrieuxa. Interesantno je da svi izuzev sijedog bradatog ritam gitarista Luigija imaju duge kose ostavljajući upravo taj oldschool heavy dojam. Počastili su nas vrlo neobičnom pjesmaricom svirajući miš-maš naslove s prvog i trećeg albuma; dakako s tog posljednjeg je bilo najviše brojeva ("Bullet replaced words", "Flashing nightmare", "Walking ghosts", "Hell in heaven", "Burried", "Earthquake"), a s drugog albuma čiju sam recenziju radio su odsvirali na set-listi samo posljednje dvije "The birth" i "The king of raptors" koju su im u studijskoj varijanti zaokružili upravo Gary Meskil i Adam Philips iz Pro-Pain, no njih dvojica se ovom prilikom nisu uključili u izvedbu. Bilo bi im prebenavo izaći na pozornicu pred tako malo ljudi koji ionako nisu upućeni u rad Komah, benda koji s Pro-Pain dijele istog bubnjara, Jonasa Sandersa, niste znali? Isto kao što i naša najotkačenija figura na ovakvim koncertima Ognjen Bašić - Ogi dijeli prisutnost u mnogim domaćim žestokim underground projektima. Huh... PRO-PAIN, legende NY scene su već po peti-šesti puta došli u našu malu zemlju koja po broju stanovništva odgovara njihovom jednom većem kvartu, a ako se ne varam ovo im je četvrti nastup u Zagrebu koji opet odgovara proporcijama njihovog kvarta i svirke pred 'domaćom' publikom u nekom boljem klubiću na Manhattanskom East Village-u gdje se nekoć nalazio čuveni CBGB ili negdje u Brooklynu, ali to su tako nezgrapne varijacije za usporedbu da se smrzneš (Brooklyn = 2 i pol milijuna, East Village = 100.000 stanovnika). Sukladno s nedjeljom večeri kada je manje-više sva sposobna hc/punk/metal audijencija već u mislima radnog ponedjeljka, a pogotovo svakojakih čudesa koja se od njih očekivaju uoči SAP (sezonski afektivni poremećaj) raspoloženja Božića i Nove Godine, njihovu svirku je popratilo jedva stotinjak ljudi. Svi oni koji su u vrijeme koncerta Komah zasjeli za šank preselili su se u dvoranu, ajde de, može se reći da prostor nije zjapio onako providno prazan poput ogoljele listopadne šume ponad Vrapča, naših silnih prirodnih ljepota zimi u kojima ne vidiš žive duše osim ako nije destinacija nobles skijaša na Sljemenu i depiliranog, jako popularnog, ali meni apsolutno neprivlačnog ženskog međunožja ak' nije barem trimirano. Gary Meskil, ta momčina od upornog hardcoreaša je izašao na binu i odvalio otprve ni manje-ni više nego "Unrestrained", onu snažnu bombu s "Absolute Power" albuma i odvaljao takvu set-listu best-of pjesama kao da se zajebavao s neukim pukom od kojeg mu je u tih jedva stotinjak ljudi desetak radilo gužvu ispred pozornice. Nizale su se "3 minutes", "Stand tall", "Suck to be you", "Unamerican", "Neocon", "No way out", a tko zna što si je svatko od prisutnih mislio kad ionako u ovakvoj situaciji ništa nije bilo važno osim sjajne i fakat moćno usklađene hardcore/metal/punk etike da svaka pjesma o nečem govori i ima svoj smisao. Zadnjih albuma se baš i nisu fatali, odsvirali su tek "Voice of rebellion", a prava ludnica je nastala kad su počeli s izvedbama starih favorita "In for the kill", "Shine", "Make war (not love)", a kad su su počele ozlijede pojedinih prisutnih, osobno sam ih žalio jer će si napraviti sranje za cijeli život samo zbog voljenog benda. Konkretno, vidio sam Miću, ex-basista Šta Ima? da si je sjebao koljeno, nekoliko puta pao u zanosu, pa se opet digao šepajući, baš sam ga promatrao, danas vjerojatno jebe mačku mater što je divljao na ovome koncertu, snaga mu se nije obuzdala među tih nas stotinjak koji smo bili prisutni. Nije vrijedno riskirati ovako nešto. Znam kako sam ja sprćkao nogu prvi puta s 37 godina, a odonda su mi počele svakojake svinjarije s nogom, da vam ne pričam. Niti jedan bend nije vrijedan vašeg zdravlja, pa makar se bacali poput Ogija. On je za sad strahoviti elastik, najnevjerojatni čudak našeg vremena kome se svatko divi kad vidi njegova akrobatska čudesa puna ogromne energije kojom potpuno zasjenjuje bend na pozornici. Nije uspio zasjeniti Pro-Pain koji su svojom svirkom razoružali nebrojeno malo posjetitelja: odradili su fenomenalnu svirku sa zvukom koji mi bude odzvanjao najmanje još 2-3 dana u ušima aludirajući da gubim sluh. To čak i nije važno. Bitna je poruka benda da su uvijek bili underground, jako moćni iz svojeg velikog sela i da nikada nisu bili komercijalno ljigavi njujorčani poput cijele ergele artističkih mužikaša sugrađana, pa makar se i furali na New York spike. Oni vole takve male klubove za sto ljudi, odličnu atmosferu, dapače drago im je ako imaju prilike nastupiti i pred više tisuća posjetitelja, ali njihova mjuza je toliko alternativna da na nju čak ne dolaze niti ljubitelji pomodarnih hrvatskih bendova poput Hladnog Piva ili Šank? Idući put će moći nastupiti pred 50 ljudi u komornoj atmosferi ITD-a jer će biti sve manje slušatelja njihovog novog albuma, ali to čak i nena veze. Umjetnost hardcore/punk/metala u njihovom slučaju jeste umjetnost. Kako god rezonirali, umjetnost je. Neuki će shvatiti u školama što je umjetnost hardcorea, nadam se kroz izvjesno vrijeme u budućih recimo 100 godina i pitati će se s dolaskom novih trendova što su to hardcore ili Pro-Pain. Možda će i biti zaboravljene vedete koje nikad nisu ostvarile zapažen komercijalan uspjeh, nema veze, njih ionako ne fura ta činjenica da moraju biti 'najbolji bend' svojeg vremena kad imaju toliko sjajnih pjesama koje će buduće generacije analizirati poput Bowiea, Strummera, Kurt Cobaina, ili onih 'pederčina' R.E.M., Elvis Costella ili Matej Krajnca koje ionako malo tko ne razumije u tančine, hahaha. Rezimirati ću: ovaj koncert je bio najbolja razarača koju sam vidio ove godine, ja bih rekao post-punk/ post-metal i dakako hardcore. Vratite nam se u dogledno vrijeme, pa makar nastupali i pred manjim brojem zainteresiranih.

horvi // 13/12/2016