Gitarist R.E.M. se sasvim neočekivano prvi oglasio sa solo albumom nakon raspuštanja benda ujesen 2011. mada je redovito naglašavao da se nikada ne bi mogao staviti u ulogu vođe ili frontmena. Za ovaj njegov prvi solo album (ranije je imao nekolicinu različitih frakcija i off-projekata) okupio je, pogađate, prijatelje. Između ostalih, tu su Bill Berry na basu (ex-R.E.M.), zatim Scott McCaughey (gitara, bas - The Minus 5), Bill Rieflin (live bubnjar R.E.M.), Steve Wynn (najpoznatiji kao gitarist i pjevač Dream Syndicate), te Jenny Conlee (The Decemberists) i simpatična 'riot-girrrl' Corin Tucker (Sleater-Kinney).

Album su snimili u Portlandu za 5 dana, objavljen je u svega 2000 primjeraka na maloj etiketi Mississippi Records specijaliziranoj za blues i za sada nema nikakvih vijesti da će u budućnosti biti doštampan. Produkcija je starinska analogna, prilično mutna i zvuk djeluje poput osrednjeg demo materijala, a pjesme variraju praktički od površnih preko nedotjeranih i eksperimentalnih (instrumental "Migraine", spoken-word "L.V.M.F.") do sasvim solidnih, ali niti jedna se ne može izdvojiti posebnom jer je Buck prije svega vrlo loš, a i nemaštovit tekstopisac.

Tokom cijelog albuma nižu se skice koje je Buck imao u rezervi radeći 3 desetljeća sa starim bendom. To su njegovi prepoznatljivi riffovi i daleko rijeđe minijature u kojima se točno može odrediti iz koje su faze rada potekli, a neke pjesme nadebelo mirišu na daleko bolje R.E.M. originale. Vokale je razasuo; malo pjeva on, malo muški, pa malo ženski gosti i sve skupa funkcionira kao session redaljka za mikrofonom. Inače, njegov vokal je prilično nezgrapan, sirov, blago inficiran opijatima, te je sada potpuno jasno zašto mu Stipe nikad nije dao prilike za solo vokalne dionice. Tako u uvodnoj "10 million BC" (10 milijuna godina prije Krista) zvuči hrapavo kao da je dobrano ostrugao grlo nekim opako jakim destilatom. Pjesma je kombinacija rem-ovskog rada s "Monster" albuma a'la stvar "Circus envy" s dodatkom rockabilly šmeka i pokušaja The Stooges divljanja. U narednoj psihodeličnoj laganici "It's alright" mu je vokal još mračniji, lelujavo pripit, a mjuza asocira na atmosferu "How the west was won and where it got us" (album "New Adventures In Hi-Fi") u kojoj nisu mimoiđeni ni klavirski pasaži.

Ispresjecen s daleko boljim vokalnim performansima gostiju, album sadrži simpatičnu akustičnu laganicu "Some kind of velvet Sunday morning" kakvih su R.E.M. imali u izobilju s mješavinom muških i ženskih glasova, te ponajbolji zgoditak, psihodeličnu baladu "Travel without arriving" na pragovima The Byrds i istočnjačkih hindu izleta The Beatles. Niz tipičnih R.E.M.-ovskih pjesama - "Nothing matters" (po uzoru na "Automatic For The People" album), temperamentnija, politički orijentirana ka Watergate aferi "Nothing means nothing" a'la indie-rock s konca 80-ih sa simpatičnim Kim Gordon-ovskim vokalom Corin Tucker, potom Dylanovski pokušaj "Nowhere no way" ili završna "I'm alive" sugerirajući na kompaktnost hita "What's the frequency, Kenneth?" sasvim opravdano, ako su postojali u dotično vrijeme, nikad nisu mogli biti ni B-strane singlova, a kamoli popuna čuvenih albuma. A tu je još i nekoliko prljavih i sirovih rokačina, te jedan starinski blues/hard-rock "Hard old world" kojeg je Buck očito imao u rukavu za vrijeme onog maliganskog snimanja kolaboracije "Hindu Love Gods" (1990) sa Warren Zevonom.

Posljednji radovi matičnog benda nisu imali odgovarajuću težinu izgubivši se u 'povratku ka korijenima' s kojima je malo tko bio zadovoljan, no ovaj Buckov prvi solo nažalost ne doseže niti polovicu stare kreativnosti. Mora biti da je sve napravljeno nabrzaka sa šturim natuknicama bez ikakvog dorađivanja. Tek toliko da se okuša kao solist. A trebalo je to napraviti puno, puno bolje...

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 06/02/2013