Kad prvi puta slušate ovaj rad, dočeka vas uvodnih jako loše snimljenih 15 sekundi - tupi udarci bubnja i nemušto prćkanje po bas gitari koje bi trebalo činiti nekakvu melodiju. Pomislite, oh ne, evo još jedno katastrofalno snimljeno djelo ispod ranga najlošijeg demo benda koji se snimio na kasetofon u svojoj šupi. No, to je jedini 'falš' ovog rada. Dakako, namjerni, isto kao što su Fugazi otvorili svoj album "Red Medicine" (1995) onom prljavom bukom kao uvodnik u pjesmu "Do you like me?".

Bend je osnovan 2002. u Parizu, a kratica G.M.B.C. znači 'good morning bleeding city'. Njihov moto je ultimativno jasan; sami za sebe kažu 'mi smo rockeri do daske isto kao što je drvena noga u Kambodži'. Hey men! I onda slijedi pravi rafal strašne energije i eksplozije, naravno snimljen i produciran u visokoj hi-fi kvaliteti. Pjesme su kratke, niti jedna nije dulja od 3 minute (ustvari sve osim posljednje "Rice poney" jedva da iznose 1 i pol minutu), ima ih svega 8, ali energija, dinamika, konciznost i žar u njima je abnormalno čudo. Ne dajte se smesti - ovo je EP u rangu najveće kvalitete kompaktnog hardcore žanra koji u sebi ima elemente metala, mathcorea, noisea, sludgea, funka, post-punka, post-hardcorea, experimenata... Vauuuu čovječe, ovo razara, a traje samo 14 i pol minuta i taman 'sjeda' na ono mjesto koje u fonoteci svjetske scene imaju Locust, Daughters, Converge, An Albatross, Fuck The Facts i Melt Banana, te hrvatski nekadašnji, na žalost jako slabo znani aduti Mamojebac i Trio Tri.

Za upoznavanje s ovim ekscentricima prvo pogledajte video spot "Supererotik vagina's clockwork" kojeg je napravio Luis Nieto:



"Complete Omnivore" je fantastičan prikaz najdivljeg neandertala koji, kao što samo ime kazuje - jede kompletno sve (complete omnivore = kompletan svejed). Frontmen Arnaud Seche (radi još u Avalanche i Goldgoroth) vrišti kao da će vas u tren oka rastrgati jer ste mu antipatičan stvor s kojim mora živjeti, izvikuje i ponešto zapjeva u maksimalno razdrkanom i razjebanom kontekstu iznoseći sav nagomilani prljavi veš na površinu. Cinik je, opako kritički raspoložen, pljuje po svemu i na sve se doslovce obrušava jer s ničime na ovome svijetu nije zadovoljan.



Svirka nije ugušena u buci, tempovima i riffovima, a svaka pjesma je jedno malo remek-djelo za sebe, pa tako nakon frenetičnog uvodnika "Baldwin's case" u središnjici naredne pjesme "Evil sex machine" usporavaju tempo skoro do doom hipnoze. "Platini beach" ima elemenata neurotičnog punka, dok najkraća "Ras Ras Rasputin" (samo 1.03) dolazi do grindcore oblika. "Fat on dry" je nekako najluđa i najeksperimentalnija provlačeći brzi i vrlo spori tempo, "Moto salad" ponešto duguje The Dillinger Escape Plan, "Ze Do Caxao" se igra mathcore/metalcore sintagmama i dinamičnim razarajućim krešendom, a posljednja, spomenuta najdulja "Rice poney" najdublje uranja u grubu ekspresivnost razvlačeći hardcore tempo u vrlo tromu razbijačinu.

Cedric Laban (bubnjevi, Arunn Tazieff, Dacast, Cowards), Valentin Faline (gitara, Goldgoroth) i Maxime Daoud (bas, DAD) otkrili su novu formulu žanra kome su dodali mnogo toga iz recentnih stilova svima njima odalamivši pljusku kao da im poručuju - otvaramo natjecanje u najoriginalnijim idejama. Bezrezervno, ovo je jedan od najhisteričnijih i najboljih hardcore radova godine!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/10/2012