Na svu sreću, nismo svi isti, a neki od nas su malo više "drugačiji" od ostalih. To je slučaj i s ovim novosadskim glazbenikom. U međuvremenu već notorno poznat po dugim kompozicijama i neobičnom glazbenom izričaju. Što se nije promijenilo i u njegovom novom, trećem po redu albumu nazvanom "Selected". U kome je tipično najduža pjesma uvodna "Muzika" duga petnaest minuta, a najkraća "Erotika" "samo" osam minuta. Dok se slušatelj može pripremiti na skoro sat i dvadeset minuta neobičnih ambijentalnih komada, u kojima Kaschade još jednom i više no ikada prije prezentira svoje neobično "hantiranje" saksofonom - i ponovno se gubi u predugim solističkim izlaganjima istog.

Sve ono što podrazumijevamo pod "konvencionalno" ovaj Novosađanin odlučno i tvrdoglavo odguruje na stranu i u fokus postavlja vlastiti, krajnje zahtjevni minimalizam. Gledajući s pozitivnog aspekta, njegov stil jeste avangardan. I na neki način unison. Ama baš sve što se može čuti u ovom albumu je podređeno tome da prikaže autorov duševno-emotivni život. U krajnje intimnim i autistično hermetičnim skladbama Kaschade filtrira razne vanjske utiske i vlastite osjećaje, te ih pretače u ambijentalno-minimalističke zvučne konstrukcije, koje mogu biti i meditativne, kaotične, histerične i bizarne, a često se ovo sve četvero nalazi u jednoj te istoj skladbi. Nikakve granice nisu postavljene. I čini se da se Kaschade vodi isključivo prema datom trenutku skladanja istih. S nekim određenim ritmom ili čvrstom strukturom on ne može ništa otpočeti, već se intuitivno ravna po vlastitoj trenutačnoj emociji. Što slušatelju često znatno otežava pratiti čitav protok dešavanja, a njegove skladbe čini vrlo nepristupačnim. Velika doza depresivnosti, kao i melankolije je gotovo sveprisutna. I zapravo su ovo dvoje jedini stalni faktori u glazbi ovog Novosađanina. Mjestimično spomenuta melankoličnost se pretvara u ugodno melodične (duge) dionice saksofona. Ali je, nažalost, takvih predjela u ovom albumu premalo. Većinom je sve prekriveno teškom turobnosti. Izostanak nekih upečatljivih, markantnih elemenata je i dalje njegov najveći problem, što naprosto onemogućava prisnije vezivanje s ovim skladbama. Kaschade i dalje, radi njene izričite egomaničnosti, ostaje sam sa svojom glazbom. Slušatelj ostaje postrani i fungira tek kao puki prolaznik, kome je svaki podrobniji uvid u njegovo stvaranje uskraćeno.

Dakako, određeni napredak je evidentan. Posebno u Kaschadeovoj vokalizaciji i većem usmjerenju na saksofon. Ritmovi bubnjeva su prisutniji nego prije, kao i dionice synthesizera. Ali prethodno opisana problematika je ostala ista. Kaschade se jednostavno ne uspijeva otrgnuti od vlastite pregoleme egocentričnosti. Ne uspijeva ispravno kanalizirati svoje emocije i inspiracije i pretvoriti iste u adekvatne skladbe. A nakon evo već tri izdana albuma, poražavajući zaključak je da će to tako i ostati.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 23/09/2012