Nijedan čovjek se ne može poznavati do kraja. Pri tome mislim na samospoznaju. Ono kako mi vidimo sebe same, kako mi utječemo na naše okruženje, i kako ono obrnuto utječe na nas. Staviti to sve u neki odgovarajući i smislen kontekst, te iz toga izvući zaključke o nama samima je teže i mukotrpnije nego što to mnogi misle ili što su lažno uvjereni da znaju. Danas se većina ljudi dijeli uglavnom na dvije vrste: one koji o sebi ne mogu ili nisu sposobni reći ništa konkretno, objektivno, iskreno; i one koji će razglabati o sebi dok njihov sugovornik ne zaspi ili se totalno isključi iz cijele situacije i u mislima odluta negdje daleko, čekajući pogodan trenutak da pobjegne (ovo drugo ja osobno često prakticiram).

Ali napraviti jedan vrlo intimni, usudio bih se čak reći možda i autobiografski album u cjelokupnom trajanju od skoro pa dva sata, i to najvećim dijelom samo s dva instrumenta i vlastitim glasom - e to se zove na originalan način pred svima u potpunosti razodjenuti svoju dušu. A to je upravo sa svojim novim, drugim po redu albumom učinio novosadski glazbenik, ili ako hoćete one-man projekt pod pseudonimom Kaschade. Album, koji se može promatrati i kao svojevrsna duševna arhitektura samog njegovog autora, se i zove shodno tome - "Arhitektura".

Zvučna struktura ovih deset pjesama se sastoji u osnovi kao već spomenuto iz dva instrumenta: bubnja i saksofona. Uz dodatne mjestimične uplive elektronskih zvučnih efekata. Kaschade u ovim pjesmama zapravo ima ulogu kako pjevača tako i naratora svojih stihova na srpskom ili na njemačkom jeziku i u različitim vox extended tehnikama recitira njemačkog prosvjetiteljskog pjesnika Christopha Martina Wielanda (1733 - 1813), čija djela su se također u duhu svojega vremena koncentrirala na preispitivanju čovječnosti, vođen idealima racionalnosti i etike. No, u tome svemu je bila i jedna skrivena, na prvi pogled ne tako očita transcendentalna komponenta, koja je osmatrala unutarnji život čovjeka. Ali po do tada potpuno novom principu čiste humanosti, oslobođeno od iracionalnog praznovjerja i religioznog aspekta. Usudio bih se čak i reći da je to još tada bio začetak današnje moderne psihoanalize, koju je tek u dvadesetom stoljeću definirao Sigmund Freud.

Ovo naizgled nepotrebno i vjerojatno dosadno izlaganje je itekako potrebno da bi se shvatila sama bit ovoga albuma i njegova konačna poruka slušatelju. Jer je u njemu centralna tema mračna strana ljudske prirode. Njeno depresivno, melankolično i samodestruktivno lice, koje mi svi nosimo, ili bolje rečeno pokušavamo prekriti. Jer smo svi tako odgojeni da moramo uvijek biti jaki, nepovredivi i stalno pozitivno orijentirani. A ti su postulati nažalost postali i ono što naše moderno društvo štuje kao jedne od najuzvišenijih ideala, zatirući pri tome sve druge neprogresivne ljudske osobine kao nepoželjne i nazadne. Međutim, upravo to je postalo i jedan od izvora danas tako raširenih duševnih bolesti, od kojih pate milijuni. Pri tome većina njih nije toga niti svjesna.

Kaschade se u ovih deset pjesama ipak ne ustručava pokazati svoju slabost, svoju depresivnu i melankoličnu stranu. Čak štoviše, on u njima uporno inzistira da se slušatelj voajerističko s njima sukobi. Kroz neobično duge pjesme, najduža traje čak preko dvadeset minuta, slušatelju se daje dovoljno, neki bi rekli i previše vremena upiti sve one emocije koje on sam uporno pokušava u sebi potisnuti. Ovo nije za slušanje ni malo lagan album. Nije ni zabavan. Već se u njemu otkriva nevjerojatna lakoća suptilne tuge i unutarnje potištenosti. On je čak ponekad i bolan. Jer nas tjera da razmišljamo o onim stvarima koje su zapravo izvor naših skrivenih osjećaja ili namjerno zaboravljenih neprirađenih tužnih sjećanja.

Ove kompozicije su prije svega izričito ambijentalne, koje se pri kraju "Arhitekture" pretvaraju u sve mračniju i destruktivniju, pa i agresivniju prirodu, i nemaju skoro nikakve podudarnosti s njegovim prvim albumom. U kojem je dominirao minimalistički industrial. Ovo što se sada ovdje prezentira je jedna vrsta eksperimentalno-ambijentalnog free jazza. Ritmični obrasci bubnjeva su ovdje poprilično neobični, nesvakidašnji. U njima se ne može razaznati neki određeni repetitivni ritam. Već imaju ulogu da cijelu skladbu kroz smirene atonalne intonacije, tako rekući, održavaju na životu. Dok je saksofon taj koji vodi kroz cijelu kompoziciju, a njegova uporaba je iznimno nekonvencionalna; njegov zvuk je često iskrivljen do neprepoznatljivosti koja poprima karaktere drone glazbe. Ali je isto tako lijepo melodičan, s nježnom sanjivom distanciranošću; ne može se dokučiti, ali se odlično može uživati u njegovim maštovitim melodijama - čista hardcore melankolija.



Melankolija koja ipak može ponekad odskliznuti i u patetičnost, što je ujedno uz njegovu duljinu i nedostatak potrebne dinamičnosti, najveća boljka ovoga albuma. A ona se pojavljuje i u recitiranju Wielanda. Kao na primjer u početku albuma stih: 'Was du mit Glauben und Mut begonnen hast, das hilft dir Gott vollenden'* - te riječi su možda u svoje vrijeme i imale neku puno veću težinu, no za današnje uvjete to je, iako od Wielanda lijepo formulirano, previše izlizana fraza. Potrebno je također napomenuti i mjestimične vokalne slabosti Kaschadea, koja se najviše pojavljuje u falsettu sličnom pjevanju, na kojemu bi se još moglo poraditi. Nadalje, koliko je možda i bila konceptualno nužna ovolika duljina albuma, to je se negativno odrazilo na samo njegovo preslušavanje. Naročito spram njegove već opisane cjelokupno mračne i depresivne atmosfere.

Stil Kaschadea je bio i vjerojatno će uvijek i ostati za mnoge nedokučiv. No, to je upravo ono što ga čini zanimljivim onima koji vole uvrnutu, neobičnu i krajnje eksperimentalnu glazbu. A takvima ide preporuka za ovaj album, koji je po mojem nebitnom viđenju duplo bolji od njegovog prošlog. I istinski se nadam da je ovo samo jedna stanica a ne kraj njegovog kreativnog procesa. Najveća vrijednost ovog albuma leži u njegovoj iskrenosti i originalnosti. No, to sve je potrebno još bolje izoštriti i usavršiti.

*'Što otpočneš s vjerom i hrabrošću, Bog će ti pomoći i da završiš'
(moj slobodan prijevod)

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 01/03/2012