Dark:Scene Records je promjenio ime u Crime:Scene Records, a ovaj nekadašnji veoma dobar gothic-rock bend iz Novog Sada imao je čast da prereže traku povodom preimenovanja etikete. Bilo bi lijepo da je za ovu prigodu to upriličeno sa vinilom.

Signum su bili bend koji je radio sredinom 90-ih, cirka negdje od 1994. do 1997., a u različitim intervalima kroz njega je prodefiliralo, kako stoji na omotu, 5 muških i 4 ženskih članova. Jedini konstantni glazbenici koji su prisutni na svih ovih 16 pjesama su Szilard Antal (bubnjevi, vokal) i Csongor Farkas (gitara) koji su pokušali revitalizirati bend 2003. kada se ponovno pojavio hype gothic-rocka, ostavštine Joy Division, post-punka i njihovih popularnih suvremenih inačica poput Interpol i Beta Band.

U samo vrijeme kada je bend egzistirao, ovakav stil je bio potpuni demode spram grungea koji se gasio i alternativnog rocka, brit-popa, hardcorea, industriala, revivala garažnog rocka, najezde MTV punka i nu-metala, te su vjerojatno bili smatrani 'nekakvim zaostacima' iz ranih 80-ih godina, ali se čini da to njih nije niti najmanje smetalo. Štoviše, osjećaj koji se javlja kada čujete ovakav stil snimljen tih godina u doba vladavine nihilizma Therapy?, Nirvane, Shellac, Alice In Chains, Nine Inch Nails, ili recimo drugačijih bendova poput RHCP, Faith No More, Bad Religion, The Offspring, Oasis, Radiohead... jest da je Signum bio totalna alternativa koja se nikako nije uklapala u kurentne trendove. S današnjeg aspekta, oni su bili retro prije retra i da su recimo britanski bend kojeg je ukapirala neka bolja indie etiketa, mogli su postati ono što su danas Interpol. Ali stvari su bile na krivom mjestu u pogrešno vrijeme pred ni krivim, ni dužnim ljudima kojih je tada možda bilo premalo. Na svu sreću, ta pogreška se ispravlja s nekih 15-ak godina zakašnjenja ovim remasteriranim izdanjem na kojem se nalaze svi relevantni snimci s nekoliko različitih postava.

E, ima sad ovdje još jedna stvar što se tiče funkcionalnosti. Da je (a nije) vrijeme vinila, ovo cjelokupno izdanje bi bilo realizirano kao dvostruka LP ploča i onda bi preglednost materijala došla do potpunog izražaja. Ili još bolje, 4 EP-ija koji bi naglasili underground etiku benda, a tada bi mogli govoriti o sjajnom materijalu raspoređenom ukusno i sa smislom.

Starim vinilnim freakovima koji su se nekada brojali u milijunima je bio obred kada se ploča vadila iz omota, pa unutra imate još jedan omot, pa celofan, pa izvadite ploču, stavite je na gramafon i uočavate da se bend/ izvođač orijentirao koncepcijski na A i B stranu. To su radili svi; od Pink Floyd, The Beatles, The Rolling Stones i Joy Division do Michael Jacksona, Madonne, Miše Kovača i Lepe Brene. Točno se znalo zašto je neka pjesma stavljena da bude prva, znalo se da 'između redaka' postoji nekoliko pjesama koje su tu samo da popune prostor, B strana je morala obavezno u prvoj pjesmi imati nešto drugačiji sadržaj koji bi slušatelja zaintrigirao da je posluša, te se uglavnom težilo da posljednja bude ona koja 'konac djelo krasi' iliti finale. To je moglo biti svašta - instrumental, akustična pjesma, neki neočekivani artistički izlet, neka zajebancija, možda čak i glavni hit albuma, ali završnica je obavezno morala biti nešto što će vas ponovno natjerati da ploču vratite na početak (sjetite se samo "Decade" sa albuma "Closer" Joy Division). A kada se pojavio cd, ta magija vinila i obreda je nestala. Počeli su se pojavljivati pretrpani albumi na koje stane po 80 minuta glazbe i tu su se mahom izgubili svi oni koji su bili naviknuti na analogni dizajn sa 4 najbitnije stvari - početak A i B strane, te njihove završnice. Zato Stonesi i Floydi niti nisu ništa snimali konkretno od 90-ih nadalje onakvim mahnitim tempom kao u 70-im. I njih je format cd-a posve dezorijentirao.

Okey. I sad imamo ovakvu stvar. Kad se netko odluči da posluša ovaj veoma dobar bend, tj. kada stavi na svoj PC program za reprodukciju glazbe ovih impozantnih 87 minuta (album je dostupan samo kao besplatni download, nema opipljivog cd-a), koncentracija će mu opasti vjerojatno nakon druge, treće, a rijetkima nakon četvrte pjesme. Malo tko će od ovih novih digitalnih generacija ići u istraživanje šta se to dalje nalazi na albumu, a ako se kojim slučajem i odluče na takav potez, neće naći baš ništa osobito i ostati će prilično razočarani makar oni srcem i dušom voljeli Joy Division i The Cure melankoliju.

Štos je naime u tome da se ovdje pred nama nalaze snimci benda iz 4 vrlo kratke faze koja je svaka za sebe imala ono nešto posebno i kao takva je u originalnom izadnju ostala zabilježena na magnetofonsku traku, jedna je digitalizirana sa audio-kasete, a jedna, tj. posljednja faza je kućni snimak iz 2003. kada su Szilard i Chongor ovladali kompjuterskim programima za snimanje analognog zvuka, ali tada bend više nije postojao. Za nove generacije, daleko bi bolje bilo da je ovo sve objavljeno na 4 zasebna downloada, baš upravo onako kako je to i bend radio jer s ovim izdanjem malo će kome biti išta jasno šta je Signum napravio.

U kompletu, album kao kolekcija je jako loše koncipiran za nove generacije, a idealno sročen za stare poklonike vinila koji će odmah ukapirati njegovu bit. Pjesme su poredane kronološkim nizom kako su nastajale, pa je tako uvodna "Fellow - traveller" iz njihove prve faze snimljena 1995. dostojno svjedočanstvo kako je bend definitivno bio stilski 'out of time' spram kurentnih žanrova sredine 90-ih godina. Ja se uistinu ne sjećam da je tih godina netko svirao ovakav stil koji priziva Joy Division sa Mizarovskim vokalom Szilarda Antala. Pjesma je posve jednostavnih performansa; uvodni zvuci syntha Agnes Siket minimalistički fila melodiju koja neopisivo podsjeća na stari hit Visage "Damned, don't cry", a kasnije joj se pridružuje staccato piano u senzibilnim i vrlo mirnim minijaturama, te prateći nijemi gothic vokal Andreje Jankovics koja je izgleda bila zadužena i za ove prekrasne piano dionice. A na sve to utkana je ona posve jednostavna Joy Division forma sa najkopiranijim bas linijama na svijetu Peter Hooka, umjerenim 1/1 bubnjarskim tempom i pratećom gitarom koja pegla minimalističke, skoro pa nezamjetne riffove. Vrlo slična je i naredna "I dreamed again" u kojoj se gitara Chongor Farkasa zna zaputiti i u onu melodičnu The Cure suptilnost, a kao opozicija nameće joj se mračna distorzija. U sredini pjesme uklopljena je oboa Veronike Antunović koja pjesmi dodaje Roxy Music šlih, te je sva atmosfera ponovno u znaku pratećih nijemih ženskih gothic glasova. Prekrasno i jednostavno. Međutim već sa narednom "Frost-work" (ove dvije potonje datiraju iz 1996) počinju problemi. Bend se očito učahurio u jedan obrazac i čini se da je ova pjesma samo malčice, gotovo neznatno promjenjena varijanta "I dreamed again". Šablon je potpuno isti, samo je malo drugačije raspoređen aranžman. Okey, to sve može proći i tu je trebalo napraviti rez. Da je ovo priređeno na vinilu, ove tri pjesme bi bile jedan EP ili jedna strana ploče koja iznosi nekih 18 minuta.

Međutim, naredni set od 5 instrumentala koji su naslovljeni "Album - track" (od I do V) nastali su u periodu od 1996. do 1997. djeluju samo kao inverzije ove tri pjevane pjesme. Jeste da su melodije ponešto modificirane, ali u principu su vrlo sličnih obrazaca sa obaveznim breakovima u drugom dijelu kompozicija i kompaktnom linearnošću se privode kraju. Neke od njih uistinu prizivaju The Cure melankoliju albuma "Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me" i "Desintegration", pa se može osjetiti elemenata nalik na skladbe "Pictures of you", "Closedown" ili "Prayers for rain". Sve bi to štimalo da je ovaj instrumentalni dio zasebno odvojen kao jedna strana ploče ili kao zaseban EP.

To također vrijedi i za treći dio ove zbirke pjesama gdje se nalazi 5 kompozicija realiziranih 2003. godine. One su stilski posve drugačije, lebde otprilike u dark-wave vodama, gotovo su lišene bubnjeva i skladane su na synthu i gitari. Od toga su tri otpjevane na mađarskom ("Nagyon jo/ Very good"", "Sotet alom/ Dark dream" i "Egyedul/ Alone"), dok su preostale dvije ambijentalni gothic/ dark-wave instrumentali ("Winter soundtrack" i "Untitled").

A posljednji, četvrti dio opet zauzimaju 3 instrumentala bez naslova koji su snimljeni na probama 1996. na audio kasetu i potpisani su kao "Bonus - rehearsals" od I do III. Tek u njima se može čuti da je bend imao čvrst gothic-rock zvuk sa sirovim gitarskim distorzijama, prostornim ambijentima i stilom koji je mnogo toga dugovao post-punku.

Premda je materijal serijski raspoređen na ovome izdanju, on se potpuno gubi u formatu koji je priređen za klasični cd ili download, svejedno je. Jednostavno, ovdje je uočljivo da je Signum bio analogni bend koji je razmišljao poput svih pripadnika vinilne generacije, a ovaj transport u digitalno izdanje im je za današnjeg slušatelja koji nema pojma o pločama i kasetama donio više štete nego li koristi. Ponavljam, da je ovo sve realizirano barem kao 4 odvojena downloada, preglednost bi bila daleko jasnija, ovako može zbuniti i revne slušatelje ostavljajući ih 'na suhome' bez grande finala.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/10/2011