Me Raabenstein polako ali sigurno počinje raditi katalošku zbrku čestim promijenama imena svojih radova bez obzira bili oni projekti, kolaboracije ili čisti solo albumi. Ovo mu je već tko zna koji 'projekt' iza kojeg stoji kao kompletan autor, a potpisao ga je ponovo pod drugačijim nazivom.

Doduše, glazbeno i stilski jest nešto drugačiji od njegovog uobičajenog izraza, no nastavi li s ovakvim promijenama imena, teško će sve to biti ne samo popamtiti, već i sakupiti na jednu hrpu kao njegove oficijelne albume. Zadati će ogromnu glavobolju kroničarima. Niti ja ne znam koliko sam već njegovih albuma, projekata, kompilacija i kolaboracija slušao i recenzirao...

Ovdje se sa starom ekipom iz ranih dana kada je pokretao etiketu Nonine Recordings odvažio u styling pod primjetnim utjecajima 80-ih s referencama na nezaobilazni glitch i elektro-akustiku, no u principu se osjeća produkcijski duh 21. stoljeća, šta jest da jest. Od suradnika, ovdje su Major Major i Andreas Koslik (gitare), Volker Meitz (klavijature), Caveov 'the bad seed' Thomas Wylder (bubnjevi) i Mark Giannori (vokal), a svi oni su praktički samo gosti u jednoj ili dvije pjesme, dok je sav ostatak infrastrukture odradio sam Raabenstein. Kompletan album ima instrumentalan sadržaj; Giannori je samo površno suhoparan spoken-word narator u "Goase trip", te se vokal, no ne njegov već Raabensteinov pojavljuje u odjavnoj "Red drumhead". Niti Wylder kao glazbenik nije ništa posebno doprinjeo svojim bubnjarskim učešćem u samo jednoj temi "Sea of tranquality", dok je ostatak pridružene ekipe koji su na vjerojatno gotove materijale odsvirali neke kraće role znatno kreativnijih sviračkih performansa. Uvodne "Undo undone" i "Dreary musings" su nošene blagim gitarskim jazzy referencama u funkom laganim tempovima koji sadrže vrlo slične melodijske linije, a najinteresantija suradnja je sakrivena na sredini albuma u temi "Detection" gdje se Meitz odvažio na ambijentalni acid-jazz tretman klavijatura. Ostatak materijala ima ponešto zanimljivih sintagmi, no sve skupa koliko god se Raabenstein trudio znatno promijeniti osnovne stilske karakteristike, neprekidno navodi vodu na svoj mlin prepoznatljivim pop konformizmom. Malo eksperimenata, psihodelije, uhu ugodnih melodija u laganim chill-out/ trip-hop tempovima i minimalističkih elektronskih nadogradnji u finoj produkciji. Taman između komercijalnih i alternativnih atributa za, kako kaže u press materijalu, svoje osunčano 'penthouse' zdanje na vrhu zgrade u Berlinu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/06/2012