Uh, majko Božja, koji neandertal iz Rusije!

Ovom bendu, kako informacije kažu odnekud 'sa sjevera Rusije' (hm, neki podaci govore da su iz Moskve) mogu pozavidjeti i najveći 'kostolomci' opakog i brutalnog noisea i različitih vrsta hardcorea od mnogih imena sa Relapse Records pa sve do John Zornovih luđačkih projekata.

U principu, ovakvih bendova s ovakvim idejama ima na tone, no ovi Rusi imaju specifičnu posebnost koja ih odvaja od cijele slične branše. Ono što znamo o ruskom hardcoreu i općenito njihovoj underground sceni gotovo je ravno ništici - ne znamo ništa. Niti o počecima, razvoju, fokusu, kvantiteti i kvaliteti, ponudi, a niti o samoj ulogi u cjelokupnom undergroundu današnjih država bivšeg SSSR-a. Tek tu i tamo ponešto doleti iz Bjelorusije, Ukrajine i baltičkih zemalja i to je to. Čak imamo bolji uvid u njihovu world-music, etno, elektronsku, eksperimentalnu, pop i jazz scenu nego li što znamo nešto o njihovom rocku, metalu, punku i ostalim bliskim žestokim žanrovima.

A ovaj bend čak nije priložio na myspace niti biografiju, a na facebook stranici nema nikakvih informacija osim imena članova koji su jedina informacija i na ovitku ovog cd-a - Vitalik (vokal), Ženja (bubnjevi), te Anton, Andrej i Vlad (gitare). Elem, na ovome albumu zvuče kao da nemaju bas, već 3 gitare koje su svaka ponaosob drugačijih štimova, a svirka im je znatno drugačija od 'zapadnih' hardcore zvijeri (i japanskih, naravno). Mnogo toga bi bilo jasnije da imamo uvid barem u dijelićak te rusko-istočnjačke scene, ali tu je 'kumst' otkrića nečeg do sada nepoznatog poput plemena u neprohodnoj džungli. Oni su kroz evidentne utjecaje ekstremne hc scene stvorili originalnu manijakalnu glazbu koja nije ugušena u riffovima, tutnjavama ritmova, refrenima i onoj svesrdnoj želji gotovo svih 'zapadnih' bendova da pošto-poto zvuče standardno. Makar koliko god da se zapadni hc bendovi trudili biti drugačiji, svi su oni, ruku na srce, žanrovski vrlo slični jedan drugome i o tim nijansama raspredamo priče, kritike, recenzije i eseje. No, ovi Rusi su posve drugačiji, baš upravo kao da su pali s Marsa, upili tu brutalnost izraza i otprašili je po svojem nahođenju, apsolutno van zapadnjačkih konvencija.

U prvom redu, glazba im je posve kompleksna, vjerojatno povezana sa elementima pripadajuće ruske scene o kojoj ne znamo ništa. Tu ima sintagma jazza, funka, obilje eksperimenata, samplova, brdo izmješanih stilova koji nama laicima može izgledati kao da su spojili math/grind/noise/post/metal/sludge/drone/punk/progressive-core, ali ne mora biti. Sve je to jedan ogroman kaos i ludilo puno žestokih paranoja koje variraju od abnormalno brutalnih kompozicija "Oceanbound", "At the golden sea", "The flood", "Grindiac", "Thoughts of a giant" (samo 22 sekunde!) sve do tromih eksperimentalija "The nomads", "Lost cosmonauts" i završne, 14 minuta dugačke "The icebreaker" sa akustičnim folk elementima, a pronađe se i čudnovatih ambijentalnih dubstep komada poput "Bad moon" ili nemoguće zvrkarije "Hollow earth" ko da se Frank Zappa digao iz groba i dječici rekao 'mamicu vam vašu, ak već svirate hardcore, onda ga uvrnite do bolne ekstremnosti kao da vam je to zadnje u životu'.

Jedina je šteta što je kreštavi vokal na engleskom jeziku, pa se stiče dojam da je ovo neki novi 'zapadni' hc unikat. Na ruskom jeziku bi zvučao autohtono i originalno, onako pravo, ko neukrotiva divljina sibirskog tigra izašla iz tajgi.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/06/2012