Za naizgled nemoguće pothvate je potrebna velika volja. Volja koja tjera nekoga da piše pjesme koje ne može realizirati kroz nekakav bend, jer ga nema - ovako bi mogao izgledati uvod u priču o Saši Huzjaku Hjuzu i onome što će se kasnije zvati Pressant. Netipični tročlani križevački progressive-noise rock sastav, oficijalno formiran 2007. godine.

Početak je bio sve drugo samo ne lak. Hjuz je već tada imao napisanih osam pjesama. Ali tek uz pomoć Rudolfa Podhraškog, zvanog i RGAD, one su počele poprimati svoje prve zvučne oblike. I ono što je se tada izrodilo iz prinudne improvizacije postat će jedna od glavnih značajki ovoga benda. Uloga Podhraškog je se sastojala u tome što je pomagao pomoću svog hardwera kreirati ritmične podloge, na koje je potom Hjuz dosnimavao vokale i gitaru. Prve pjesme su bile snimljene. Nedugo potom Hjuz odlučuje potražiti basistu i bubnjara s ciljem uspostaviti jedan tročlani rock bend. S bubnjarom Daliborom Zebecom je imao sreće. No, nakon nekoliko bezuspješnih izmjena različitih basista, odlučeno je obustaviti potragu, te da će dionice basa praviti Podhraški elektronskim sredstvima. Tako su sampler i ostala tehnička pomagala postali deus ex machina za jedan osebujan sound, koji im omogućava imati zajedničke nastupe kako s rock bendom kao što je Ruiz, ali isto tako i s eksperimentalnim electro sastavom Vuneny. Jer se njihov stil jednostavno uklapa i s jednim i s drugim. Pored umjetnih bas linija, tu se može čuti i mnoštvo drugih zvučnih efekata, koji uveliko podsjećaju na ono što se može čuti, na primjer, u dubu.

Svoj prvi materijal, koji nije snimljen u kućnoj produkciji Saše Huzjaka, već u zagrebačkom studiju Pleasentville završavaju skupa s Markom Kalčićem kao producentom u travnju prošle godine. Riječ je o albumu naslovljenom "Take it or leave it", koji sadrži osam pjesama. Dočim je u međuvremenu i sam Hjuzov kućni studio poprimio oznake jednog pravog studija, koji je u stanju proizvesti kvalitetne snimke. Tako da članovi ovog benda planiraju u skorijoj budućnosti nuditi usluge snimanja, miksanja i masteringa također i drugim bendovima. Glazba Pressanta je glazba trenutka, momenta, osjećaja. Trenutačno kanaliziranje energije, emocija u razne zvukove, udare, riffove. Beskompromisno. Čvrsto. Raznovrsno. Zarazno. Manirističko poigravanje s ortodoksnim postulatima rocka. Bas linije dolaze iz matrice. U pozadini se otvaraju pravcati vrtlozi psihodeličnih elektroničkih zvukova. Uz bubanj se često čuju i dodatni ritmovi umjetnog podrijetla. Melodije gitare šaltaju iz noisa u rock, pa i metal kao u skladbi "Friend Master". Rock performansa ili dj set? I jedno i drugo. Ujedno i ništa od navedenog. Jer je sve majstorski stopljeno u jednu kapricioznu stilsku simbiozu, koja se samo čisto radi administrativnih razloga mora imenovati kao progresivni noise rock. Mada je ono puno više od toga. To je instrumentalni atmosferični post-rock, kao u uvodnoj kompoziciji "Last days". To je vrlo melodični rock kao što je skladba "Sweet Mary Jane". Ali i eksperimentalno kaotični noise rock. Kao što je završna, preko devet minuta duga "Field Master". Razni utjecaji se sloj po sloj pružaju, nadopunjuju, prelazu tečno jedan u drugi. Svaki pokušaj njihovog sortiranja i klasificiranja može dovesti u istinsku gabulu.

Kako opisati najbolju skladbu ovoga albuma, "Silence Violence"? Koliko riječi treba sadržavati jedna skladba? Jer ova ima samo tri: 'Silence', 'Violence' i 'Ignorance'. A ipak ona govori sve što je potrebno. Preludijum škljocanja pištolja i hitac na kraju to još naglašava. Dok su i ove tri riječi upotrijebljene već kao kakvo smrtonosno oružje.

Da, fokus ovih skladbi leži na ubitačnosti. Nijedan drugi opis ne bi bio dostatan za pjesme poput "I Think I Should Think", "Brand New War" ili "Friend Master". Koje su svojevrsne akumulacije oštrih disonantnih riffova gitare i propulzivnog, ritmičnog, ali i istovremeno hipnotičnog "groova". Hjuzov vokal je maničan, emotivan, sirov, ekscentričan. Nerazdvojiv od gitare i obrnuto ona od njega. Oni su zapravo u ovim skladbama jedno. Možda je to ona prednost kad je pjevač ujedno i gitarist. Skladba kao što je "I'll Be Late" je čista sonična vatrena paljba debelih linija basa i prošarana jakim gitarskim riffovima. Dok ritam matrice skupa s temper tantrum tempom bubnjeva prašte na svim uglovima. Progresivni rock u pravom značenju te riječi. Kompleksan kroz izraženu elektroničku komponentu, koja je dobrano izmijenila njegovu melodiku, ritmiku, harmoniju. Oprečno tome su minimalistički tekstovi ovih pjesama. Ogoljeni do svoje biti, često se sastoje iz samo nekoliko riječi ili stihova. Što je i bolje što je tako, jer Hjuzu engleski i nije baš jača strana. Iznimka je skladba "Sweet Mary Jane". Koja se ne samo po tome razlikuje od ostalih skladbi, već i zato što je stilski smještena u sferu klasičnog rock izričaja. Pjesma sama po sebi je dobra, no upravo njena zbunjujuća različitost spram ostatka albuma čini ga cijelog nekoherentnim. A pjesma sama se čini deplasiranom. Također je bilo za poželjeti da su ove snimke bolje kvalitete.

Pressant je bend koji se još traži, eksperimentira, razmišlja preko vidokruga. Bend kojem je još potrebno profiliranja. Ali pri tome su napravili nekoliko apsojebenolutno dobrih skladbi. Skladbe poput "Silence Violence", "I Think I Should Think" ili "Friend Master" su same po sebi jedan čisti paradoks; dojučerašnji relativno anonimni sastav dolazi sa skladbama koje zvuče tako svježe, nabrijano i novo da čovjek može samo žaliti što žive u zemlji koja to sve neće umjeti cijeniti. Zapravo je to velika tragedija. Ali ipak, jedna obavijest za onu malu šašicu koja će ovo sve kao takvo prepoznati: Pressant trenutačno radi na novom albumu.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 18/03/2012