S posve identičnim tonskim gabaritima bez bas gitare ovaj kruševački trojac je nepogrešivo nastavio koračati po baruštini, žabokrečini, blatnjavim i prašnim putevima i kaldrmama, sokacima i vukojebinama našeg dragog Balkana bez perspektive i bilo kakvog trunka optimizma. Naprosto kao da su sve studijske parametre sjajno ušlagiranog prljavog debija "Kamen, duša, žica" (2013) ostavili netaknutima: tokom proljeća i jeseni 2015. kada je ovaj drugi album sniman u kruševačkom Reservation Power, čini se da ih je dočekao isti tonski stol s identično podešenim zvukom po kome ništa nije trebalo naknadno prtljati i eksperimentirati. U nekim slučajevima promijene bi jako dobro došle, međutim ovaj bend ima još štošta toga da prljavog ispriča u svojim pjesmama prije nego što se odluči na remont i neki 'make over'. Istina, debi album je frcao pikantnim tekstovima nabijenim erotikom, sarkazmom i ugođajem loše životne klime u regionu, dovitljivim metaforama i duhovitim personifikacijama, dok je u ovom slučaju fabula fokusiranija na socijalno-društveni kontekst, ozbiljnija je i zajedljivija što nije nužno da 'sjeda' otprve kao kritički rockerski diskurz. Osjeća se da bend ima stremljenje i ka angažiranijem dejstvovanju poput primjerice revoltiranih socijalnih pjesama "Evo ti ritam!", "Bez dinara u džepu" i "Ovde u blatu Zapadnog Balkana" o šakalima, likovima sa sumnjivom prošlošću, zemlji minskih polja i nekoć privremenim ugibalištima na kojima se više nitko ne zaustavlja jer se nema zbog čega zadržavati, čak niti kao putnik-(ne)namjernik u potrazi za kratkotrajnim predahom ili okrepom. A tu su također i dvije teme o izgubljenim životnim relacijama - junkerska "Ulazim u sivi glavni grad" u kojoj nekad dečko, a sada devojčura za šaku tužnih dinara pazari 'lek protiv očaja' i redovito relevantna blueserska inspiracija "Raskršće". U tom konkekstu poetika je uronjena u surovu aktualnu stvarnost pokazujući smisao za još turobniju percepciju od debija kojeg se bend ovdje tematski dodiruje tek samo u tri ljubavno-emotivne skladbe "Suviše različiti", "Ja nikad neću biti dobar pas" i "Pun (poljubi me ili ubij)" koje se pak protežiraju kroz vječiti nesklad između muškarca i žene.



Što se pak stilizacije i glazbene strukture tiče, Blues Rezervata je ostao isti u domenama nabijenog garažnog blues-rocka fiksirajući se na umjerene tempove i fleksibilne međuigre gitarista Dušana Milutinovića, te glavnog poetskog fitilja Vladice Radojevića. S jedne strane ovakav koncept zna biti oprečan: često se dešava da rock bendovi daleko dovitljivije funkcioniraju u svirci stavljajući liriku u drugi plan kao nužno zlo. Ono, moraš o nečemu pjevati posežući u trivijalnost, kurtoazije, a bome i u klišeje bez nekog konkretnijeg učinka (osobito oni koji koriste egzotiku engleskog jezika). A druga pak stvar je taj manjak bas gitare što nekoga može ozbiljno iritirati u potrazi za melodičnim šusom tradicionalnog rock benda. Kako god, ovi Kruševčani dokazuju da imaju svoje standarde kojih se drže i u koje vjeruju ne stremeći grlom u jagode tragajući za adekvatnim hit potencijalom što bi zadovoljio kriterije širokih ukusa. Još uvijek su unatoč relevantnih rock performansa sirovi underground s namjerno prljavim blueserskim zvukom koji bi u rukama nekog producenta doživio sasvim drugačije konotacije (čitaj mainstream), no možda bi tada s ovakvim temama ušminkani zvuk djelovao manje iskren i ne toliko prisan s osnovnom rock ideologijom - buntom i revoltom. A možda bi se pretvorio u zabavu. Za sada nema potrebe posezati u produkcijske finese. Ovako kako jeste, idealno je.

Naslovi: 1.Evo ti ritam!, 2.Bez dinara u džepu, 3.Ovde u blatu Zapadnog Balkana, 4.Suviše različiti, 5.Ja nikad neću biti dobar pas, 6.Pun (Poljubi me ili ubij), 7.Ulazim u sivi glavni grad, 8.Raskršće

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/05/2016