Već samo po imenu benda i albuma može se pretpostaviti da se ovdje nalazi black metal. I to vrlo čudan. Iz Belgije.

Za razliku od svojih svjetski poznatih kolega Enthroned, ovaj belgijski black metal kvartet je, kako mi se čini, posve otkačen i šašav. Kao prvo ne razumijem niti jednu jedinu riječ što to vrišti i narativno izriče njihov frontmen Pede, ali kad samo pogledate omot na kome vuk mlati pticu sa toljagom, te unutarnji omot na kome je svladani vuk sa tom istom toljagom zabodenom u čelo dok se ptičica svome jatu vraća (ftić savladao vuka, eto ima i toga), posve je jasno da se ovi momci nadebelo zafrkavaju, te vole basne, bajke i imaginacije.

Promoter ističe da je ovaj bend za fanove Darkthrone, Burning Witch, Wolves In The Throne Room, Beherit i Mount Eerie, a tu se mogu slobodno nadodati i horde poklonika Burzuma, Electric Wizard, Eyehategod, Sun O))), Xasthura i sličnih mračnjaka jer Alkerdeel koriste podjednako i psihodelične doom/ grind/ sludge reference. Počeli su s radom 2005., do sada su objavili tri demo EP-ija, a ovo im je debi album snimljen u Gentu i masteriran u Oslu.

Stil im je prilično originalan, minimalistički razvijen, pa čak i jedinstven. Ne sjećam se da sam čuo ovako nešto, osobito zato jer im je glazba usmjerena na atmosferu i psihodeliju, a svaka od 4 kompozicije nose neke zasebne karakteristike. Posebnost skladbi je u tome što se oni ne trude ugađati nikakvom headbangingu, moshpitu ili stage-divingu već što s instrumentalizacijom grade vrlo trome i ekspresivne mantre pune opuštenih riffova i disonantnih efekata, pa čak i eksperimenata kakvi doduše u black/doom metalu i nisu rijetkost.

Stiče se dojam da sve ovo može izazvati monotonu dosadu, međutim, vrlo slično kao i kod primjerice Burzuma, minimalistički tretmani upravo stvaraju ljepotu (isto kao i kod neke druge vrste glazbe poput The Velvet Underground ili Wire). Prva skladba "Winterteens" puna je uvodnog mračnog ambijenta kojeg stvaraju psihodeličnim gitarskim tretmanom kakvog su recimo nekad davno, u 80-im rabili Sonic Youth, a onda nakon neke dvije minute počinju vrlo tromi riffovi i još tromiji bubnjarski udarci, te Pedeova drenjava u kojoj se ama baš ništa ne razaznaje. Šteta je što na omot nisu priložili tekstove. Ako netko shvati šta se to Pede dere i urliče, neka mi dojavi. Strašno me interesira...

Svirka im je potpuno kompaktna, fino se razdavaju vrlo zanimljive bas dionice glazbenika koji se potpisuje kao QW spram neurotične gitare Pui-ija, a dinamiku kompozicije postižu sporim i monotonim, gotovo hipnotičkim intervalima koji se mijenjaju vrlo polagano u čudnovatom driverskom tripu. Pjesma traje čak 13 i pol minuta, ali daleko od toga da je dosadna. Bubnjar Nieke također ima neke neobične ritmove s kojima stvara posebnu kulisu, reklo bi se namjernu buku, a tu ima i još nadosnimljenih gitara, a čini mi se i još nekih vrlo čudnih efekata. Opći dojam je da skladba ima nekakav pomaknuti, pomalo de-kompozicijski karakter.

Druga "Horsesaw", inače najkraća (2.25) počinje također de-kompozicijskom tutnjavom iz koje odjednom isplivaju gotovo hardcore/punk riffovi i ritmovi u klasičnom 'pop' aranžmanu. U "Hessepikn" vlada turobno apokaliptična atmosfera sa tromim tempom i iznenađujućim spoken-word vokalom, te urnebesnim finišom, dok je posljednja "Du levande" prava minimalistička simfonija u trajanju od punih 20 minuta. Tek tu se može uočiti sav njihov psihodelični naboj sa promjenjivim tempovima (brzi i spori) i čudnom harmonijom između sklada i općeg kaosa sa mnogo eksperimenata. Na globalni kostur brujajućih riffova, nafilani su disonantni zvukovi koji nalikuju na echo efekte syntha, ali sve mi se čini da su izrađeni od nekih gitarskih eksperimenata, možda i vokalnih snimaka ili tko zna kakvih dosjetki.

Dakle, s dvije masivne pjesme na početku i na kraju albuma, ovi Belgijanci su napravili veoma interesantan album kojega 'pere' sjajna činjenica da jednostavno ne znate što će se u sljedećem momentu dogoditi. Spremni su na raznolike minimalističke ekspresije, vole eksperimentirati, te imaju onaj pravi sirovi zvuk otprilike s konca 80-ih i početka 90-ih, no po konfiguraciji pjesama, vidi se da vole neobičnosti, te da nisu nošeni nikakvim jasno zacrtanim idolima ili utjecajima.

Kažem, može se učiniti malčice dosadnim, ali u svemu tome postoji određene ljepote.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/02/2012