Ne bih se složio da je Propaganda iz Dusseldorfa bio kultni bend kao što se zna navoditi. Možda tek samo u početku kada su krenuli daleke 1982., no kad im je već prvi singl "Dr. Mabuse" (u cjelovitom nazivu "The nine lives of Dr. Mabuse") 1983/84 zauzeo no. 7 u Njemačkoj, a onda i UK no. 27, potom sjajan debi album "A Secret Wish" 1985 UK no. 16 i njemački no. 26, te su još k tome imali i dva izrazita hita "Duel" i "p:Machinery" koja su se vrtjela i po našim radijskim medijima i diskotekama, to zasigurno nije kult. Kult je, zna se, štovan od šačice vjernih i dosljednih, te redovito teži strogoj distanci od mase, a Propaganda je bio itekako poznat i popularan bend zahvaljujući ZTT i produkciji ondašnjeg maga Trevora Horna koji je ama baš svega čega se taknuo pretvarao u abnormalnu slavu (ABC, Dead Or Alive, Frankie Goes To Hollywood, Art Of Noise, Yes, Spandau Ballet, Malcom McLaren, Band Aid, Grace Jones, Pet Shop Boys, Simple Minds, Paul McCartney, Seal, Marc Almond, Cher, The Pretenders, Shane McGowan, Rod Stewart...). Dani slave Propagande su vrlo brzo prošli. Drugi album "1234" je suviše kasno došao u proljeće 1990. kad je glavni đir bio madchester-pop na kojeg se nisu dobro ukrcali premda su imali dva velika glazbenika: nekadašnju ritam sekciju Simple Minds (Derek Forbes - bas, Brian McGee - bubnjevi), a bend je angažirao i čuvenog Chris Hughesa (zaslužan za fantastičan uspjeh Adam And The Ants) da pospješi produkciju. Mnogi su kritizirali vođu Michael Mertensa što više nije imao u vokalnoj postavi Claudiju Brucken i Susanne Freytag, te se posvađao s kolegama Andreas Theinom i Ralfom Dörperom iz Die Krupps koji je i osnovao bend. Bila je to desetkovana ekipa, to jest Mertensov solo, a krajni rezultat je bio tek mršavi UK no. 46, dok je u Njemačkoj album prošao sasvim neopaženo. Usput, na vokalu je bila Betsi Miller uz gomilu gostiju (David Gilmour, Pino Palladino, Mel Collins, Howard Jones...). Bend se vrlo brzo razišao i onda nekoliko puta neuspješno obnavljao, čak je i Martin Gore (Depeche Mode) bio angažiran, ali od toga nije bilo ništa sve do 2005. kada su se okupili u originalnoj postavi dugotrajno pripremajući nove materijale. Međutim glavni programer Andreas Thein je obolio od raka, godinama se boreći s opakom bolešću, umro je 31. svibnja 2013. i sve daljnje kreativne aktivnosti su se svodile samo na povremene koncerte, da bi 2018. zadivio svijet albumima "The Heart Is Strange" i "Strangely"usanne napustile bend oformivši vlastiti xPropaganda koji je 2023. zadivio www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32264 koji su praktički pojeli svu nekadašnju slavu matičnog benda ostvarivši veličanstven rezultat - UK no. 11 i u Njemačkoj no. 21. I sad, evo nas kod neočekivanog raspleta: više od 4 decenije kako se startalo, te 24 godine od zadnjeg albuma, stari posvađani kompanjoni su se pomirili - Dörper i Mertens su negdje zakopali ratnu sjekiru, ali tja, nema više onog ženskog vokalnog dueta, tu je sada nepoznata, nadajmo se zvijezda u usponu Thunder Bae o kojoj nema skoro nikakvih informacija osim da je 2021. učestvovala u singlu "Supernova" talijanskog electro-house DJ-a Havoc & Lawn, te koristi glas za video-igre i filmove, ako kome išta znači. Njen vokal je mekan, tipičan za kurentni mainstream pop i r'n'b, te ga iz gomile vrlo sličnih pevaljki ne bi mogli uočiti čak i da ga svaki dan slušate na radiju ili ponuđenim internet platformama. Već tu prestaje ona hladna imaginacija na rubovima gothica s jezovito makabričnim ugodama kakve su bile "Dream within a dream" po stihovima Edgar Allan Poe-a ili spomenuti hit "Dr. Mabuse". Prvo dočeka zgodna vokalna auto-tune techno igrarija "They call me Nocebo" (singl), rečemo u rangu The Chemical Brothers napaljenih na Kraftwerk i Thomas Dolbyja, ali ovdje bome ima i angažirane poetike 'ti flertuješ s neprijateljem, nisam dovoljno dobar za tebe, nagrada mi je tvoja bol da ti rastrgam dušu, tvoj strah me grije, zovu me nocebo'. Nocebo je inače efekat negativnog očekivanja i pandam je placebu u psihološkom aspektu, a može prouzrokovati itekakve promjene od depresije, nesanice, seksualne disfunkcije do teške hipotenzije. Druga stvar, a ujedno i singl "Purveyor of pleasure" već je znatno mekši IDM koji prekasno, mada uz metaforu podsjeti da je berlinski zid srušen u doba njihovog drugog neuspješnog albuma s podebljanom grafikom u tupoj, očekivano sablasnoj kinematografiji slavnog brenda i onda počinje post-modernističko komešanje sa strašću propuštenog, onog senzibiliteta 'zašto nismo bili umjetnički prisutni u datom momentu'.





Razlog je poznat (nisu se slagali), a ovdje na 40 minuta pokušavaju nadoknaditi ogromne zaostatke uglavnom skučene u pop formate od 4-5 minuta "Vicious circle" providnih psych-trance Yello kompozicija za popunu prostora, "Tipping point" s mjestimičnim pražnjenjem ka new-romantics eliti Visage u kojoj puno toga miriše na mračni hit "Damned don't cry", pa dođe laganica "Distant" u dark-wave izdanju The Human League nakon albuma "Dare!", istina, s mnogo melodije, te "Love:Craft" koja se proteže na čak 6 minuta oživljavanja new-romatics ere Ultravox albuma "Vienna", naravno onih elektronskih pjesama pokušavajući simfonijskom strategijom rada klavijaura naglasiti veličanstvenost u progressive stilu nalik na Adele, sjetite se ogromnog hita "Rolling in the deep" (2010 UK no.2, USA no.1). Kroz ovu kompoziciju se svašta neočekivano događa i najbolji je pokazatelj da je ovaj dvojac konačno uspio iznjedriti posebno zanimljivu pjesmu na mnogo dulje relacije. Završni dio je, van svake sumnje fenomenalan gudački aranžman mrakova i makbabrične privlačnosti, ali jasno, to nije ona Propaganda s "A Secret Wish".

Najdulji instrumentalni komad "Dystopian waltz" (7 i pol minuta) sintetički giba od ambijenta i tromih gudačkih intervencija kroz pjenušavi siže drone i pop ugode koju smo imali ne samo od Pink Floyd, nego i od The Art Of Noise "Moments in love" održavajući uglavnom koherentan ritam s nekoliko prekida, a zadnja "Wenn ich mir was wünschen" isprve dođe ko' Pink Floyd, samo ih je zajebao vokal Thunder Bae na njemačkom jeziku, a riječ je o pjesmi Friedricha Hollaendera koju je nekad davno, prije stotinu godina u vrijeme Hitlera pjevala Marlene Dietrich.

Premda ovo niti najmanje nije nalik na čuveni "A Secret Wish", ima odlike modernog prekrasnog electro izdanja u kurentnom spoju IDM i avant-disco generacije, one koja pojma nema o Propagandi prije 4 decenije. Autori su kroz sve ove godine bili previše lijeni, ali su ipak uspjeli napraviti lijepu baklju za nove generacije. Tja, bilo je i vrijeme...

Naslovi: 1.They call me Nocebo, 2.Purveyor of pleasure, 3.Vicious circle, 4.Tipping point, 5.Distant, 6.Love:Craft, 7.Dystopian waltz, 8.Wenn ich mir was wünschen dürfte

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/10/2024

> vidi sve fotke // see all photos