Ništa novo. Kada čujete ovakav bend kakvih u zadnjih nekoliko godina ima na stotine, pa i tisuće u Americi i Kanadi (od Foo Fighters i Silverchair do Taking Back Sunday, Nickelback i sličnih uglavnom komercijalno orijentiranih alter-rock imena), pitate se da li osim trendovske furke i očite želje za opipljivim uspjehom u svemu ovome ima nečega što je došlo iz srca. Vrlo malo. Mada su ovo lijepe melodije u finoj produkciji sa obiljem različito kombiniranih gitara i relativno snažih tempova sa Belammyijevski senzualnim, no malčice pregnjecavim vokalom frontmena, osnivača i gitarista Laurenta, nakon što se odsluša album, naprosto niti jedna pjesma se ne ističe po ničemu posebnome jer su sve očito priređene u formatu radijskih hit-singlova. Pa shodno tome, čitav album zvuči kao kolekcija potencijalnih uspješnica koje su mahom komponirane po strogo usklađenom obrascu u kome osim klasičnih formata (uvod, kitica, refren, solo) dolazi kraći gitaristički intermezzo koji je zavisno o temperamentu pjesme adaptiran u akustičnom ili amplificiranom izdanju. Tu se katkad pojavljuju i progressive detalji koji nakratko zađu i u ambijentalnije strukture (pjesme "Resign", "Euphoria", "Get away"), no bend ne ulazi u slojevitije razrađivanje čime gubi dobar dio kreativnosti. Okey, jasno da momci žele izbjeći monotoniju, no ipak su si mogli dati oduška i napraviti barem jednu dužu pjesmu od 4 i pol minute. Ovako su unutar formalno jednostavnih pjesama radio-friendly orijentacije sabili puno toga, a praktički nisu ništa posebno napravili osim što pjesme gode uhu. I kada ih se recimo stavi u kontekst radio programa koji vrti sličan set indie/alter-rocka, one se posve pretope u linearnosti ne ostavljajući puno prostora za maštu što posebno vrijedi za pop pjesme "Closest friend" i "26" kakve rade i hrvatski izvođači poput En Face, Urbana, Pipsa i sličnih autora sklonim indie šlihu s brit-pop i pripadajućom etikom, pa i Prljavo kazalište ili Leteći odred.

Vidljivo je da su pjesme detaljno i brižljivo pripremane, aranžirane i prošle vjerojatno ogromne metamorfoze budući da Splinn postoji od 2008. godine kada je Laurent krenuo sa bubnjarem Benom (basist Romain im se priključio 2009). Međutim, kao što je već rečeno, sve one pate od stereotipova, šablona i predvidljivosti što im onemogućuje onaj prijeko potreban adrenalin i uzbuđenje, kao i neku trajniju vrijednost na dulje staze. Nekako se čini, da kada se odvrte u određenoj količini, jednostavno se potroše i u njima nema skoro baš ništa posebno interesantno što bi navelo da ih ponovno zaželite slušati. Baš kao glazba koju svi vole čuti na radiju, a nitko nema potrebu i želju da si nabavi dotičan album upravo zato jer u njoj nema ništa osobito.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 16/09/2011