Glenn Hughesu i ekipi ove supergrupe se očito žurilo 100 na sat. Nepunih 9 mjeseci od realizacije vrlo dobro primljenog debija "Black Country Commuinion" (USA no.54, UK no.13) izdali su drugi album jednostavnog naziva "2" koji je dosegnuo polovičan uspjeh. Pozicije UK no.23 i USA no.71 doduše ništa ne znače ako će se album konstantnim tempom dobro prodavati tokom cijele godine kao prvijenac, no već nakon nekoliko tjedana izgubio se iz vidokruga top-100 s obje strane Atlantika. Ovako ishitreno izdanje je sasvim praktične naravi - uhvatiti što više ljetnih festivala i promovirati kompletan materijal koji sada s ovim albumom iznosi nešto manje od 2 i pol sata.

Čitav album je snimljen u samo 10 dana, no unatoč tome, album zvuči kao da je sniman mjesecima. Na repertoaru su imali 14 snimljenih pjesama, a od toga su ih 11 izabrali za album, no producent Kevin Shirley optimistički je izjavio da su ovaj put proveli pet dana dulje u studiju nego li kada su snimali prvi album. Glenn je kao glavni tekstopisac i pjevač (naravno i basist) veoma zadovoljno prokomentirao da su na ovom radu išli prvenstveno s namjerom da naprave što čvršće pjesme sa klasičnom britanskom rock vibrom bez žrtvovanja šuseva i melodija.

Stoga je album gotovo kompletno u zvučnom sazviježđu hard-rocka 70-ih, taman na razmeđi Led Zeppelin i Deep Purple s obogaćenim psihodeličnim gitarskim sadržajima na koje se adekvatno nadovezuju Sherinianove klavijature. Pjesme su klasično duljeg vremenskog toka (uglavnom od 5 do 8 minuta) sa svim potrebnim medikamentima koji su odavno provjereni u ranijim karijerama ovog četverca i tu se apsolutno nema što dodavati, oduzimati i bespotrebno komentirati. Mogu se samo proizvoljno rangirati neke pjesme kao uspjelije ili ne, neke sa simpatijama, a neke i sa velikim zadovoljstvom. Kako god da se ovaj nevjerojatno kratak boravak u studiju čini nedostižnim ciljem za ostvarenje punog pogotka, album ipak ne pati od one boljke da je pokrpan s nekim otpatcima na kakve smo navikli u nekim ranijim izdanjima mnogih imena sa kojima su surađivali (osobito kod Alice Coopera, Eric Claptona i Billy Idola). Osobno sam mislio da će ovdje biti pjesama koje ću preskakivati prilikom preslušavanja, ali vidi vraga. Ovo je nabrijana ploča s dovoljno žestokih i mid-tempova, nema nikakvih dosadnih pjesama ("Little secret" je vrlo dramatičan starinski blues-progressive), a onaj njihov blueserski akcent stavljen je na gotovo najmanji geviht. Možda će nekome uzmanjkati taj minus bluesa osobito kod izvrsnosti gitariste Joe Bonammase, no na prvijencu ga je bilo dovoljno.

Uz uvodnu žesticu "The outsider" koja podsjeti na Soundgarden u najboljim vremenima, tu je vrlo dobar singl "Man in the middle", te jedna od ponajboljih pjesama "The battle for Hadrian's wall" u akustično-distorziranom Zeppelin stilu. U najkraćim "Smokestack woman" i "I can see your spirit" donose svu čar klasičnog hard-rocka s jednostavnim linijama. Monumentalne progressive aranžmane razmahali su u "Save me" i odličnoj laganijoj "An ordinary son" koja je posveta Hughesa i Bonamasse vlastitim roditeljima, dok je laganica "Faithless" s orkestracijama Jeff Bova jedan od lirski najuvjerljivijih momenata čitavog albuma. Jeff Bova je također zaslužan za 'kašmirski' ugođaj orkestracija u tromijem komadu "Save me" koji nalikuje na provjereni Zeppelin klasik.

Nema praznih hodova, sve su to ovdje redom ukusno komponirane skladbe kakve je nekad davno htio raditi i Bregović s Dugmetom 70-ih samo da se nije počeo baviti trivijalnim balkanštinama kako prodati svjetsku robu domaćem seljaku. Sjajni Hughesovi vokali, odlične Bonamassine gitarske linije i solaže s dovoljno žestokih riffova, čvrsti ritmovi, starinski zvuk Sherinianovih klavijatura. Bolje od ovoga bi bilo i previše, možda čak i pretenciozno.

Totalni comeback u 70-te. Ali jako, jako dobar. Čak i bolji od prvijenca.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/07/2011