'Ova glazba u sebi nema poriv ka masovnosti, komercijalnosti, ali odaje poriv kronične umjetničke opsesije.' - ovim uvodom predstavljen je drugi po redu album grupe Mayales. Zamijenimo li riječi 'masovnost' u 'kvalitetu', 'komercijalnost u 'uspjeh' i 'poriv' u 'nedostatak', dobivamo savršeni opis Mayalesove "dvojke": Ova glazba u sebi nema poriv kvalitete, bilo kakav uspjeh je vrlo upitan, ali odaje kronični nedostatak ikakve umjetničke opsesije. Epitet "dosadno" bi se također mogao ugurati u opis najnovijeg uratka ovog zagrebačkog sastava, koji je svoj prvijenac objavio prije nekih trinaestak godina. Nakon dva neuspjela pokušaja snimanja novog materijala, vremenski raspon između njihova dva izdanja je se protegnuo na ovu višegodišnju distancu, a i konačni rezultat se isto tako može o(t)pisati kao neuspjeh.

Album nazvan "2", čija simbolika oslikava suradnju sumnjive dobiti osnivača benda Petra Beluhana i gitariste Vlade Mirčete, donosi dvanaest pjesama, koje uz nekoliko rijetkih izuzetaka nisu nikome potrebne. Usiljena premisa za više alternativnim izričajem i očito hazardnih umišljanja o vlastitoj umjetničkoj veličini je rezultiralo nemaštovitom instrumentalnom kakofonijom violine ("Zapleši sa mnom"), bendža i trube ("Toliko smijeha"), te vokalom lišenim svake emocije glavnog vokaliste Petra Beluhana. Svjetlije točke albuma nude pjesme koje su otpjevane od strane gostiju kao što je Yaya u "Ti dobro znaš kome pričam" ili Valerija Nikolovska u "Jučer je teško", pa ako hoćete i snena americana-laganica "Lutanja u snu" Kristijana Beluhana na kraju. Inače Mayales u većem dijelu albuma lutaju po već utabanim pop-rock normama isporučujući sterilne balade kao što su slide-gitaristička "Možda da sebe pitam" i "Brundaj Joško" s natruhama izblijedjele psihodelije. Ne može se reći da Mayales ne pokušavaju unijeti osjećajnost i aranžmansku virtuoznost kao na primjer u "Još te uvijek mogu", pa i melodične energije kao u uvodnoj "Virtual baby", no to sve zvuči krajnje neuvjerljivo i nemaštovito. Tek se mjestimično kao u pjesmi "Luka" kristalizira dobar gitaristički rad Vlade Mirčete, koja se također može ubrojati među rijetke bolje dijelove ovog albuma.

Još je više iznenađujuća (i zabrinjavajuća) činjenica da je pjesme za ovaj album odabrao renomirani domaći producent Cocko Mosquito. No možda je samo uzeo "najbolje" od onoga što je bilo na izboru, ali je barem zadatak produkcije istih obavljen bez zamjerke. U tekstualnom smislu albumom dominira isprazna romantičarska banalnost, koja svoj vrhunac ima u pjesmi "Kokoš ili jaje" sa stihom: 'Tko je prije, tko je kasnije? Kokoš ili jaje, ne zna se'. Kada se uzme u obzir da su ove pjesme nastajale u višegodišnjim procesima, zaključak je još više poražavajuć. Mayales ne samo da su potegnuli za niskokaloričnim skladateljskim rješenjima, već uz to imaju sasvim malo ili skoro ništa za reći. Ono što je bilo kao jedan ambiciozni projekt potvrde kvalitete benda s nahvaljenim acid jazz/funk prvijencem, postalo je njegov sunovrat. Gdje se postavlja pitanje kako je uopće došlo do toga da ovo osvane kao izdanje neke ozbiljne izdavačke kuće? Osim ako sve nije ispalo po prijateljskim vezama, a nameće se tragični utisak da se domaći izdavači upravo i ravnaju uglavnom po "drugarskom" principu.

ocjena albuma [1-10]: 4

z. marković // 08/12/2012

PS: Ovaj Cd će uskoro slušati Ronald Puharić iz Matulja.