Uhvatiti života što više. Ne štediti vrijeme, ne čekati nikakvo bolje sutra jer ovo je jedino vrijeme koje postoji i samo ono može biti to 'bolje sutra'. Otprilike s ovakvom krilaticom rade BCC koji će, po svemu sudeći, nastaviti isporučivati albume sve dok ne osjete da više nemaju šta za reći ili dok ih neka nenadana opačina ne odvoji od ciklusa stvaranja glazbe.

Treći album, priča ista kao i na prethodna dva: snažan hard-rock, blues i malo progressive kompleksnosti. Očekivati nešto drugo od ove provjerene supergrupe ne dolazi u obzir. Ovaj puta su uposlili režisera Marcus Sweeney - Birda koji im je napravio čak 4 video-spota (dva prethodna albuma su imali samo po jedan spot) kao da su se pripremali na očigledan napad za vrhove top ljestvica. Nažalost, niti jedan od njih nije uspio u komercijalnom pogledu. Niti kao osobito gledani spot na youtube, niti kao singl na specijaliziranim top-listama rocka, a niti albumu nisu donijeli znatniji tržišni uspjeh. Na USA listi dosegao je tek no.48, a u Britaniji no.29.



Bez obzira na to što gro publike smatra supergrupe smandrljotcima, a kritika ovakav klasičan hard-rock zastarijelim i ofucanim žanrom koji je svoje dao u 70-im, BCC su opičili poštenu pjesmaricu s kvalitetno urađenim materijalom. Pri dio albuma sa pjesmama "Big train" (puna bombastičnih blues breakova), "This is your time", "Midnight sun" i "Confessor" (sve osim prve su singlovi) je nabrijan i dovoljno žestok starinski hard-rock, a onda u nastavku spuštaju brzinu sa ZZ Top-ovskim boogijem "Cry freedom". Naslovna "Afterglow" je raskošna progressive ljepotica u laganijem tempu s mnogo interludija i simfonijskih sintagmi (orkestracije Jeff Bova), dok je ostatak pjesama izuzev snažnijeg blues-funk uboda "Dandelion" laganijeg, baladičnijeg i letargičnijeg sadržaja. "The circle" je još jedna veličanstvena progressive laganica u duljini od punih 7 minuta, "Common man" blueserski mid-tempo funk prošaran sympho klavijaturama Sheriniana, "The giver" vrlo lijepa hard-rock balada, a završna "Crawl" s odličnim gitarskim radom još jedna u nizu 'kašmirskih' inačica Led Zeppelin kao što je to na prošlom bila "Save me".

Upečatljiv Hughesov vokal, Bonamassine gitare, Sherinianove starinske klavijature i jednostavan, ali naglašen tempo Bonhama u ovih sat vremena donose svu draž Deep Purple i Led Zeppelin onakvih kakvi su svima ostali u sjećanju. Bez prigovora.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/01/2013