Templari, potraga za Atlantidom, štovanje okultnih, alkemijskih i magijskih kultova, nestanak zdravog razuma u labirintu dogmi... kao odgovor na kurentna društvena zbivanja u obliku teškog i tromog sludge/dooma.

Francuski mračnjaci iz St Quay Perrosa (obala La Mancha, Bretanja, 100 km od Bresta, 200 km od Rennesa) čije ime znači 'lov na vještice', a čita se 'u-ta' predstavnici su sotonizma. Mnogi na spomen nečastivog bježe glavom bez obzira, ali istovremeno bježe i od nečega što ima i karakteristike christian-rocka i veličanje Boga. Znate zašto?

Sekularno ateističko društvo u kakvom živimo i kakva su manje-više sva kapitalistička pod lažnom mimikrijom religijskih sloboda i vjerovanja u Boga, stavilo je pojedinca u otuđen, usamljen i izgubljen položaj, a vjernici spram njih imaju prednosti koje ih čine potencijalno sretnijim bez obzira vjerovali oni Bogu ili njegovoj suprotnosti, Sotoni. Naime, glavno ishodište svih naših zapadnih religija jest čista inspiracija - religija neprestano podsjeća vjernika da ga promatra Bog (ili Sotona) u kojeg vjeruje da će mu pomoći, te da je čovjek krhko biće čija je sudbina vrlo pesimistička tragedija osuđena na vječne muke u paklu. Nada je pak, da će oni pozitivni i pročišćeni od grijeha zaslužiti kraljevstvo nebesko. S druge strane, sekularisti i ateisti predstavljaju čovjeka kao Boga, puni su optimizma i vjeruju da je rješenje u znanosti, tehnološkom napretku, materijalizmu i potrošnji, a onaj religijski pesimizam zamjenjen je potrošačkim optimizmom. Međutim, jedna od osnovnih boljki sekularnog/ ateističkog društva bez Boga koji prati ljudske poteze jest da to društvo nema razloga biti moralno pa se desilo to da je prevara, laž, licemjerje, korupcija, kriminal, ubojstva i općenita pokvarenost u svim aspektima, svakodnevica današnjeg suvremenog zapadnog društva.



E, pa Huata su momci koji zastupaju stav u kojem zdravom razumu nema mjesta, moral je izgubljen u labirintu dogmi, obožavaju okultizam, alkemiju, magiju, nečiste misli, izopaćene molitve, te kultno štuju sve što je protiv prirode. Kažu, kad je Bog na nebesima, a mi smo u undergroundu, onda je naš gospodar Sotona, a njegova nejasna riječ se širi među laicima u skrivenom dijelu zapadne povijesti. Naše ceremonije pojačala i gitara donose nam spasenje duha, vještica, grešnika i prokletih.

U principu, takvo shvaćanje nije mnogo daleko pobjeglo od sekularista i ateista; samo za razliku što ovi ne priznaju postojanje Boga. No, ni jedni ni drugi ne prezaju od grijeha. Dok sekularisti smatraju da nema grijeha sve dok te zemaljski zakon i sud ne uhvate, ovi muzičari ga rade imaginarno kroz misli i pjesme. A po onoj 'tko pjeva, zlo ne misli'... Ma, okey, to je samo poštapalica.

Na svojem debiju, ovi Bretonci tragaju za mitskom izgubljenom Atlantidom, ispredaju priče o templarima, bave se okultnim slučajevima A. Crowleya i R. Hessa iz Drugog svjetskog rata, kao i još nekim sličnim pojedincima koji su sami priznali da su njihova djela nastala inicijativom Sotone ili kultnih sekti. Kada se recimo radi o filmskoj industriji, manje-više svi volimo gledati horore i drame na slične teme koje nas u principu zabavljaju, a takav pristup otprilike imaju i Huata.

Oni su ovdje po prvi puta od svog nastanka 2006. (do sada imaju jedan demo singl "Heresy, stoner and acid", 2008. i EP "Open Gates Of Shambhala", 2009.) iskoristili starinske Hammond orgulje koje im donose sakralni horror zvuk crne mise, dok je glavnina infrastrukture satkana od teških i prljavih stoner/sludge riffova odsviranih prvenstveno preko masnih disonantnih basova i tromih bubnjarskih tempova. Gitara im tek služi za neke solističke dionice i u cijelom kontekstu nema neku značajnije izraženu ulogu. Pojednostavljenije, ovaj materijal od 62 minute vrlo je sličan bendovima Electric Wizard i Black Sabbath, po zvuku i najznamenitijim albumima Kyuss (barem po vrlo sličnom gitarskom tretmanu), a promoter ističe i znatnu ulogu Goatsnake i Ufomammut. Atmosfera pjesama je liturgijski mračna, a vokali basiste Ronana su uglavnom 'čisti' sa hrapavim grlenim egzibicijama produkcijski potisnuti u pozadinu s mnoštvo spoken-word detalja ubačenih kao propovjedi.

Uvodne "Lords of the flame" i "Operation mistletoe" su trome sludge/stoner/doom žestice, dok su preostale kompozicije uglavnom još tromije i bazirane na teškim doom baražama. "Thee imperial wizard" i "Templars of the black sun" su najdulje i najtromije (zajedno iznose skoro 30 minuta), kratka 5-tominutna "Testi sum Capri" je čista atmosferična liturgija u kojoj glavnu riječ vode orgulje, dok je završna "Fall of the 4th" kombinacija žešćih riffova, tromih tempova i liturgijskih ambijenata kao svojevrsni miš-maš finiš cijelog albuma.

Kada se slušatelj posve unese u cijelu priču, kao i masivan zvuk, može se zapitati s pravom tko je tu uopće sotonist? Naime, Sotona, kao što to kaže religija, je promoćuran, lukav i inteligentan; Lucifer je bio najljepši od svih anđela i djeluje putem najraširenijih oblika ljudske percepcije i zalazi u sve pore života. I Robert Johnson je, navodno, prodao mu dušu da bi mogao svirati najbolji blues na svijetu, pa nitko zbog toga nije pobjegao od njega, ali čisto sumnjam da tako misle 'čistunci' koji zaziru od iste stvari u ovakvom doom/sludge/stoner stilu. Ipak to nije dominantan fah s kojim bi se nečastivi komercijalno osladio. Napada on znatno jače pozicije kao što je aktualna politika i Vatikan. A Huata mu je možda jedna od zadnjih rupa na svirali, zato se ovog benda uopće ne treba plašiti da će stvoriti lošu vibru. Sve je to samo r'n'r.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/02/2012