Startali su 2005. u Tetovu, te su se nakon samo jedne personalne promjene ustalili kao kvartet u sastavu Robert Matovski (vokal, gitara), Igor Marinić (bas), Goce Simonovski (gitara, klavijature) i Josip Senzel (bubnjevi). 2008. su se plasirali u finale Winner Festa zajedno sa još 7 makedonskih izvođača, a na Total Dem-o Festu su dobili nagradu žirija za najbolji bend. U proljeće 2009. objavljuju debi album "In Every Way", te nastupaju na Exitu, a do sada su odsvirali više od stotinu koncerata.

Ovaj drugi album po svojim performansima je poprilično ugodno otkriće. Kad ne bi ste znali ništa o bendu, apsolutno vam ne bi palo na pamet da dolazi iz Makedonije jer zvuči kao američki proizvod sa solidnom mainstream produkcijom kakva se već cijela dva desetljeća uspješno plasira na same vrhove lista najprodavanijih. Zvuk je relativno moćan s elementima novijeg post-grungea i alternativnog metala, a kompozicije pokazuju progressive karakteristike s obiljem raznolikih melodija i čistim Robertovim vokalom koji često asocira na Mike Pattona. Stoga i ponekad pjesme zazvuče poput izvedenica Faith No More iz komercijalnije faze, a može se pronaći i adekvatnih sintagmi bendova kao što su Incubus, RATM, Pearl Jam, Foo Fighters, lakših System Of A Down... Progressive pristup je najuočljiviji kao ključni faktor u svih 10 kompozicija koje su ravnomjerno aranžirane sa slojevima bržih i laganijih tempova kao i žešće podešenih gitarskih distorzija spram tiših i letargičnijih dionica s kojima često obogaćuju break intervale poput efektnih atmosferičnih lajt-motiva. Pjesme su odreda hitoidne, te da nema onakvih radio urednika bez smisla za ukus suvremenog rocka kakve imaju gotovo sve naše domaće komercijalne radio stanice, dobar dio ovog materijala bi mogao proći u kolažu sa RHCP, My Chemical Romance, Metallicom, Linkin Park, Nickelback, Guns'n'Roses, Muse i sličnim vedetama koje se povremeno mogu čuti sa radio valova. U jednu određenu ruku, High Control imaju vrlo sličnu nesreću poput riječkih Father ili primjerice Overflow koji imaju vrhunske albume u svojim fahovima, poprilično veliki broj obožavatelja i podršku kritike, no od strane medija su potpuno ignorirani. Što zbog toga jer su po stilu žešći i brutalniji (kako kada), što zbog toga jer svi redom pjevaju na engleskom, a što zbog toga jer se ovakva glazba ionako vrlo rijetko rabi u komercijalne svrhe na ovom otužnom Balkanu gdje su nažalost turbo folk i zabavnjaci preuzeli vodeće mjesto u tinejdžerskim fonotekama. A kad samo pogledamo da se žestoki zvuk sve češće pojavljuje i na Euroviziji (ove godine se Gruzija predstavila sa nu-metal bendom i plasirala u finale), onda je dovoljno jasno da su naši mediji na Balkanu daleko najzaostaliji dio starog kontinenta...

Bace li se na stranu ovakve lamentacije, posljednje što može biti vezano uz High Control jest da su to neki tamo nafurani momci koji piče suvremeni žešći rock u želji da ganjaju komade. Kad bi bili Ameri, o njima bi vjerojatno saznavali iz Billboarda ili Rolling Stonea, a spotove bi im vrtjeli MTV i Viva. Doduše, već su realizirali prilično nesihnroniziran video za singl "How high" u kojem gostuje duhačka sekcija iz Superhiks, a imaju i još nekoliko ranije urađenih spotova, no sve dok im milostiva komercijala koja djeli šakom i kapom nagrade i priznanja beskičmenjacima ne otvori pristup svojoj frekvenciji, ovaj bend će biti osuđen da odašilje svoje vibracije samo u krugu onih koji su za njih saznali sporednim kanalima. Kad smo već kod toga, vrlo sličan problem je imao i zagrebački bend Sane početkom 21. stoljeća s kojim su neke zvučne i stilske paralele vrlo bliske.

Ok. Pjesme High Control pokazuju odreda modernu strukturu rock/metala okrenutog ka mainstreamu, u nekima koriste i efektne DJ scratcheve kojima obogaćuju sadržaj usmjerivši ga djelomično i u nu-metal. Vjerojatno po samoj želji benda (ili producenta) za prvi singl je izabran spomenuti "How high" koji ne dočarava pravo lice albuma. Pjesma je u ska-rock ritmu, ima zarazan refren i može krivo predstaviti bend kao sklonog ska-punku, pa čak i hardcore stilizaciji, međutim, album je sasvim drugačiji. Jedna od tvrđih kompozicija "Never again" s velikim utjecajima Foo Fighters odmah dolazi na samom uvodniku nakon ne pretjerano obećavajuće "State of mind". Žestoki riffovi i britki tempo razbija se sa laganim pasažima, te na otprilike tom sistemu grade kompoziciju po kompoziciju korištenjem žestokih referenci sa elementima pop pjesme i vrlo pogodnih radiofriendly melodija ("Traffic report", "Are you blind", "Secret room", "I believe", najžešća "Tired of lies"). Gitare filaju različite linije, no stiče se dojam da su nedovoljno iskorištene za žešće šuseve tako da se u pojedinim intervalima osjeća poprilična praznina kao da su High Control bend sa samo jednim gitaristom što je vrlo uočljivo u kompoziciji "Brainwashed" koja krene kao podsjetnik na RATM (otprilike u stilu "Bombtrack"), a onda se razvodni do te mjere da zaglibi u vrlo plitki pop-rock. Završna "City" je otprilike vrlo sličnih letargičnijih karakteristika kao i uvodna "State of mind" s razlikom što sadrži energično bijesan i nabrušen finalni krešendo.

U ovakvom spoju tvrđeg i mekšeg zvuka koji varira od metala i grungea s jedne, te komercijalnog pop-rock akcenta, gotovo da je teško razabrati vitalnu karakteristiku benda. Kao da se još uvijek nalaze u kompromisu između alternative i mainstreama, odnosno između žestice i finoće, ali kako god, ovdje su skoro ravnomjerno na vagu postavili dvije ne toliko bitne, ali ipak uočljive reference. Za sada je ovo još uvijek 'cool', no na njima je da se definitivno odluče u kojem će se smjeru kretati jer ovakvo okolišanje je previše vrludavo i za ljubitelje žestokog, a istovremeno i za poklonike lakšeg mainstream zvuka. Negdje otprilike pola-pola...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/05/2011