Od posljednjeg studijskog albuma iz 2009. "The Third Mind Movements" Throbbing Gristle su proživjeli velike brodolome. Prvo ih je početkom 2010. napustio Genesis P-Orridge nakon mnogih svađa i kreativnih nesuglasica, a onda je, kao što znate, alfa i omega Peter 'Sleazy' Christopherson "umro u snu 24.XI 2010.. Izgledalo je da su TG definitivno završili svoju priču, no ona se ipak nastavlja na novoj razini. Ostatak ekipe - Cosey Fanni Tutti i Chris Carter nastavljaju pod imenom X-TG (ex-Throbbing Gristle) objavljivanjem ovog dugo pripremanog dvostrukog albuma.

"Desertshore" je obrada istoimene legendarne i kultne LP ploče Nico iz 1970. koju je radila sa John Caleom iz The Velvet Underground. Sudbinski povezano, Nico je na omotu jahala konja, a umrla je 1988. vozeći bicikl na Ibizi kada je imala nepunih 50 godina. Neki izvori tvrde da je u pitanju bio srčani, a drugi moždani udar. Kao da je na ovoj ploči predvidjela vlastitu tragediju i smrt, albumom je jezivo i iskreno dočarala kontraste tame i svjetla, djetinjstva i starosti, te života i smrti stvorivši epohalno djelo koje će biti okosnica i inspiracija budućim gothic/dark naraštajima.

Sami X-TG su djelo počeli raditi još u vrijeme kada je s njima bio Genesis vođeni idejom eksperimentalnog studijskog sessiona koji je bio otvoren za javnost puna tri dana od 1. do 3.VI 2007. objavivši ga na 12 sati dugačkom albumu od 12 cd-ova u ograničenom tiražu pod naslovom "Desertshore Installation". Međutim, kako nisu bili zadovoljni s radom zbog čega su i krenule nesuglasice u bendu, nakon odlaska Genesisa trojac je odlučio da se ponovno posveti tom projektu. 'Sleazy' ga je počeo raditi u svojem kućnom studiju u Bangkoku sa Danny Hydeom, producentom i eksperimentalnim glazbenikom koji je povremeno surađivao sa Coil, Nine Inch Nails, Psychic TV, Pop Will Eat Itself, The Threshold HouseBoys Choir... No, kako je iznenada preminuo, rad na snimcima su dovršili Cosey i Carter, a umjesto Genesisa za vokalne dionice su pozvali 'Sleazyijeve' prijatelje.

Tako je na koncu od sve zbrke i komešanja dobiven izuzetan kolaboracijski album kakav je malo tko očekivao. Lirika je ostala nepromijenjena, a u odnosu na glazbeni original Nico, X-TG su rad doveli do monumentalnosti. Nico i Cale su album napravili minimalistički uz pomoć harmonija, klavijatura i još ponekih instrumenata koje su doduše minorno iskoristili, dok su X-TG u ovoj interpretaciji upotrijebili sav mogući arsenal. Da se sad ne kompariraju originalne izvedbe s ovim obradama, dovoljno je reći da su 'Sleazy', Cosey i Carter u svim pogledima obogatili zvuk - dodali su mu ono što je evidentno bilo šupljikav i praznjikav hod, mada to daleke 1970. nije izgledalo tako.



Uvodna "Janitor of lunacy" je zastrašujuća mini psycho-simfonija vođena trubom i tromim ambijentalnim elektronskim valovima uz vokal Antony Hegartyija, te se već u startu može uočiti strahovito veliki odmak od originala. Nadalje, X-TG su promijenili redosljed kompozicija stavivši "Abschied" kao drugu skladbu (na originalu je bila B1), dodali su joj tromi odjek posmrtne koračnice, efekte gitare, elektronske samplove nalik na Caleovu violu, a originalan tekst na njemačkom otpjevao je Blixa Bargeld (Einsturzende Neubauten). Kompozicija doziva u sjećanje Coil album "Horse Rotorvator" (1986). Blixa je naravno, otpjevao i onu drugu skladbu na njemačkom - "Mutterlein" koja se nalazi na drugom, plesnijem dijelu ovog albuma. Inače, original te pjesme se vrtio s kasetofona prilikom sahrane Nico na berlinskom groblju Grunewald. Treća kompozicija "Afraid" je neočekivano iznenađenje zbog vokala porno glumice Sashe Grey u slatkasto-mračnoj polupjevanoj spoken-word izvedbi. Jedno od očekivanijih gostovanja je učešće Marc Almonda kome je zadatak izvedbe turobne "The falconer" sjajno legao nadmašivši onaj grubo-hrapavi original Nico. Pjesma je dotjerana u finom laganom dark-wave popu kakvog od starog 'badema' nismo dobili jako dugo. Neke će podsjetiti na Depeche Mode laganice...

Od pete skladbe "All that is my own" kreće 'plesniji' dio albuma kojeg na originalu nije bilo. Riječ je naravno, o klasičnom i prepoznatljivom TG elektronskom noise-industrial repetativnom tempu na kojeg je nafilano mnoštvo dinamičkih improvizacija, a vokalno se na njemu vrlo fino snašla sama Cosey pokazavši da bi ona komotno mogla zamijeniti Genesisa što cijeloj budućnosti X-TG donosi sasvim nove karakteristike. Nadalje, tu je spomenuta Blixina izvedba "Mutterlein", a nitko ne bi imao ništa protiv da nešto slično dobijemo na predstojećem Einsturzende albumu. "Le petit chevalier" sa pulsirajućim basovima i režavim rafalima ugostila je na vokalu argentinskog režisera Gaspara Noe-a s prebivalištem u Francuskoj (suprug režiserke Lucile Hadžihalilović projeklom iz BiH). Pretposljednja "My only child" je posve lagana melankolična ambijentalka na kojoj ponovno vokalima barata Cosey, ovaj puta u maniru majke i djevojčice, a u posljednjoj, jedinoj 'novoj' skladbi "Desertshores" svi gosti se izmjenjuju u kratkim pomiješanim šaputavim spoken-word naracijama i disonantnim 'nijemim' glasovima. Ovakve skladbe smo navikli dobivati od 'Sleazyija'.

Ne obazirući se na dugogodišnja govorkanja da je onaj prvi "Desertshore Installation" bio prenaporan i maksimalno dosadan rad, te da će re-interpretacija istog biti čavao u lijes TG, ovim cover albumom su opovrgnute sve sumnje oko mogućeg kreativnog debakla. Uistinu nema veze tko je i koliko od ovog trojca uložio najviše truda koji je redovito bio pod 'Sleazyijevim' strogim nadzorom, album je veličanstven i strastven rimejk koji izvorniku daje novu slikovitost tumbanjem poretka kompozicija, bogatom glazbenom građom i gostujućim vokalima. Nema slabe točke, mada se zamjera dovođenje Sashe Grey, ali... Ha, zaboravlja se na konto starosti benda njihova opscena prošlost, seksualne perverzije i butalnosti, kao i onaj prastari pornić Cosey iz 1979. sa 'Sleazyijem' kao jednim od vodećih brkatih karonja koji ju je kresnuo u filmu. Cosey i Carter su stariji umjetnici (oko 60 godina), ali i dalje su potentni. Ili barem to tako i dalje prikazuju. No, nema veze. Dovoljno je za ovu priliku poslušati original Nico i usporediti ga s ovim albumom. Razlike su očite: X-TG su napravili daleko bogatiju zvučnu verziju.

Drugi cd "The Final Report" se doima kao posljednje od posljednjeg što se moglo dobiti od TG. Na 50-tak minuta ovog materijala radila je kompletna četvorka sa Genesisom, no kako je napustio bend, zahtjevao je da se njegovi vokali izbace iz završnog miksa pa je dobiven instrumentalni album. Njegova semantička vokalna izvedba zamijenjena je melodičnim improvizacijama, a ponegdje su ubačeni glasovni samplovi filtrirani preko efekata (primjerice u laganoj "E.H.S.", kraftwerkovski robotiziranoj "Um dom dum" ili mumljajuće harsh-iranim "What he said" i "In accord"). Glazba ide utabanim shemama standardnog TG stila s puno pulsirajućih ritmova, delaya, brda efekata, eksperimenata i osjetno primjetnih post-techno elemenata, kao i dubova (lagana "Breach"). Da su nekim skladbama dodali bas pedalu i doboš, bile bi fantastični driverski acid-dance komadi. Recimo uvodna "Stasis", nešto tromija "Trope" ili spomenute "What he said" i "In accord". Ali po običaju nisu. To je i dalje njihova klasična istraživačka sfera po kojoj su uvijek jedinstveni i originalni ma koliko god da se u prvi mah činilo da su ih mnogi mladi post/electro/noise-industrial izvođači pretekli, pa i nadmašili u idejama. Tek samo zbog manjka Genesisovog vokala koji je na posljednja 2 prava studijska albuma znao napisati nekoliko sjajnih tekstova, ovaj rad neznatno zaostaje za prethodnicima. Tu je prvenstvena osnova na slojevitoj glazbenoj strukturi i inovantnim instrumentalističkim riješenjima koja otvaraju sasvim nova poglavlja u tretmanu ovakvog zvuka. Trebalo bi ispisati cijelu disertaciju za podrobnije pojašnjenje šta su sve ovdje napravili, no jednostavnije je reći da su u smjesi elektronike, akustike, sintetike, analognih i digitalnih zvukova izvukli gomilu eksperimenata u koherentne i cjelovite kompozicije u kojima se osjeća ljudskost, a ne onaj prokleti mehanički copy/paste sistem kakvog rabi većina mlađanih dilbera sklonih nedorečenim egzibicijama i tvrdnjama da su TG prošlost žanra pohranjena u 70-im. Uostalom, njihov ultimativni album "20 Jazz Funk Greats" 1979. godine malo tko je shvatio. Trebalo je proći mnogo vremena i mnogo analiza dok nije kokoška shvatila kako snesti zlatno jaje.

Ljubitelji TG zvuka s oba cd-a dolaze na svoje, a nove generacije ovdje mogu naučiti veliku školsku lekciju ukoliko se upuštaju u ovakav žanr. Naposljetku, vrati li se ovaj tekst na početak, ovo uistinu nije kraj. Polovica benda je još uvijek dovoljno moćna da zamijeni do sada nezamijenjive karike benda.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/12/2012