Ovo je definitivno novi glazbeni žanr koji još nema naziv. Izdavač ga tumači kao musical cosmos post-cinematic experimentation. Čudna muzika.

Nakon nešto više od godinu dana, pristigao je drugi po redu album američkog autora koji nastavlja raskrčivati teren samplova, elektro-akustike i analognih zvukova u čudnovatom noir-pop stilu koji balansira između klasične i komorne glazbe, elektronike, te ovaj puta i jazza.

Znam da je mnogima ovaj stil još uvijek velika nepoznanica, kao i općenito velika većina albuma sa berlinske etikete Nonine Recordings (recenzirali smo gotovo sve albume), no ako si dadete malo truda i vremena, ovdje možete pronaći najsuvremniju glazbu koja je vođena posve novim pristupima. Da ne ponavljam tko je i što David Minor, osvrnite se na recenziju debija "
Sparse" koji je bio nominiran od strane njemačke kritike za najbolji album 2010, a na ovome drugom albumu, on je zašao još dublje u posve nov i neistražen teritorij. S pravom se može reći da Minor radi potpuno novi glazbeni žanr koji još nema adekvatan naziv, a spoj je glitcha, elektronike, klasične glazbe i popa s avangardnim i eksperimentalnim načelima. Dok mu je prvi album obilovao ambijentima, egzotikom i apstrakcijama, ovaj je još čudnovatiji i kaotičniji, te je očito napravljen na podulje staze nalik na Matthew Dear i Eskmo, elem staze koje isključuju trenutni pop hir kakvog primjerice u ovom momentu profilira James Blake. Mada se to u prvih pet kompozicija ne može uočiti, Minor se distancirao od onih ritmičkih nezgrapnosti kada su mu na debiju konstrukcije bile zbrkane; ovdje su prilično dobro posložene u neke konkretnije tempove koji doduše nisu plesni u onom standardnom pop pogledu, ali u daljini se naziru obrisi valcera, tanga i 1/1 tehnike što je najuočljivije u skladbama "Kant shivers", "Lust drudgery and the day", "Athenas perch" i "Honey Cr". Sami formati pjesama su posve neobični, djeluju kao eksperimentalna fuzija Coil i David Sylvianovih radova unazad 5-6 godina otkako je počeo raditi avangardne solo albume, te otkako je okupio bend Nine Horses. Reklo bi se, onako laički, sve to skupa izgleda na neku ezoteričnu electro/post-industrial/glitch zbrku, međutim, iza svega toga stoji visoko pozicioniran umjetnički pedigre kompozitora Geoffrey Popea koji je ovdje prisutan sa samplovima vlastite orkestralne (čitaj klasične) glazbe. Njegovi samplovi čine većinu materije, dok je ostatak satkao sam Minor uz sitnu pripomoć Ben Richtera (violina i samplovi) i Allen Petersa koji svira režavu i brundavu noise bas gitaru u spomenutoj skladbi "Athenas perch". Sa samo dva instrumentala, uvodnom "Honey Cr reprise" i trećom po redu "Holy organic", album obiluje prigušenim Minorovim vokalima koji zvuče kao da su snimljeni pod vodom sa vrlo čudnim tekstovima o ljubavi, emocijama i intimnim skrivenim tajnama koje su na trenutak toliko bliske, a u drugom momentu opet sofisticirane da uistinu tvore pravu zagonetku za mozganje.

Album ima fabulu nalik na art-film u kojem se isprepliću košmari psihodeličnih razmjera. Svi oni su vrlo ugodni i senzibilni, te za razliku od fizičke manipulacije tradicionalne pop glazbe koja se bazira na prepoznatljivim forama, ova Minorova fabula se odvija poput apstrakcija umjetničkog izraza gdje su nekim čudnovatim sistemom nabacani ili poredani događaji u bezbroj blic-sličica i kolaža. Nekih osobitih melodija nema, pogotovo ne u onom pogledu da bi se mogle fućkati i pjevušiti, a jedina konkretna melodija koja se može pronaći jest ona koju pjeva sam Minor. Sve ono što se nalazi 'iza vokala' je jedan sasvim neobičan glazbeni zbir kojem tek predstoji da pokaže svoju djelotvornost i učinak na globalnom planu.

Možda će jednog dana ovakva glazba doseći pop reference u art pogledu, ali je od nje teško očekivati da će je prigrliti mainstream publika. A možda će David Minor na nekom od idućih albuma podariti neki manje eksperimentalan i ne toliko zahtjevan komad koji će se moći zavrtjeti i na komercijalnim radio stanicama.

Za sada, ovo je vraški art-pop s eksperimentalnim pristupom koji je potpuno novi i još bezimeni glazbeni pretinac.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/04/2011