Jedan od dražih shoegaze/dream pop bendova s početka 90ih, svakako su bili Lush. Što zbog općeg uvjerenja, što zbog Miki Berenyinog glasa, što zbog gitare Emme Anderson, sve do prelaska na britpop, favorizirao sam ih ispred drugih velikana žanra.

Pogotovo se to odnosilo na Mad Love i Sweetness and Light EPove u kojima je svoje prste imao i Robin Guthrie. S njima je nastavio raditi i na prvom albumu "Spooky", koji obiluje zidovima gitarističke buke u kombinaciji s finim melodioznim gitarističkim efektima izabranim iz Cocteau Twins kataloga i specifičnim vokalom Miki Berenyi.

Već na albumu "Split" udaljili su se od prvobitnog zvuka, a na "Lovelife" potpuno su skrenuli u britpop, pozvavši čak i "britpop godfathera" Jarvisa Cockera da im se pridruži u jednoj pjesmi. To sve nije nužno bilo loše, čak je bilo bolje i od mnogih originalnih britpop bendova, no nekako se i njima, a i meni, činilo da su iznevjerili svoje principe, pa su se odlučili razići vrlo brzo nakon objavljivanja albuma, no tek dvije godine kasnije odlučili su objaviti definitivni raspad, koji je vjerojatno bio uvjetovan i samoubojstvom bubnjara Chris Aclanda.

Sedamnaest godina kasnije, Miki, Emma i Phil King, pomognuti nekadašnjim bubnjarem Elastice (I Suede) Justinom Welchom, u eri reuniona sličnih bendova (Ride, Slowdive) odlučili su probati ponovo. Danas već skoro pedesetogodišnjaci, odlučili su ne živjeti na staroj slavi, već su nas počastili s četiri nove pjesme objedinjene na EPu "Blind spot", iako je reunionu prethodilo objavljivanje vinilne verzije "Ciao!! best of albuma i peterostrukog box seta.



Iako bi mogli upotrijebiti krilaticu "da nastavljaju gdje su stali", čime bi dali do znanja da se ništa loše nije dogodilo u tih 20 godina, ipak srećom ona ne vrijedi. Naime kaj, oni su se vratili još koju godinu unatrag i nastavili tamo gdje su stali sa albomom "Spooky".

Out of Control, najavni singl pravi je primjer toga. "Džingl-đengl" gitara i lebdeći vokal tjeraju me da pomislim da je to neka izbačena pjesma sa prvog albuma, a ne novonastala duboko u 21 stoljeću. Lost Boy je baš takva balada s ubačenom finom elektronikom, za koju je očito zaslužan producent Daniel Hunt, član grupe Ladytron. Kaj reći o Burnham Beeches i Rosebud. Sve naj.

I lijepo da ste se vratili. I ostanite što duže.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 29/07/2016