U svojim (poprilično uspješnim) nastojanjima da dovedu svaki globano relevantan punk bend ikad, u Vintage Industrial Baru su otvorili vrata Casualtiesima. Bend je to koji ove godine slavi dvadeset i petu godišnjicu postojanja pa su taj jubilej odlučili obilježiti turnejom na kojoj sviraju samo stvari iz prve dekade svog postojanja, koja je također poznata i kao posljednja dekada prošlog stoljeća. Momci su sa sobom poveli sunarodnjake iz benda Bucket Flush, a nastupio je i dežurni lokalni punk bend za ubijanje vremena do nastupa headlinera. Pogađate, radilo se o Eksodusu. Iako je izostala nekolicina popularnih aktivnosti kao što su hvatanje za zadnje nalete zraka među gomilom ljudskih ekstremiteta koji te nehotice (a katkad i pomalo hotice) maltretiraju i poznato natjecanje u količini prolivenog znoja, svejedno vam mogu reći da uopće nije bilo loše. Taj Bucket Flush je dakle imao nazahvalnu zadaću probijanja leda. Naravno da bi logičnije bilo da su nastupili drugi po redu, ali o tom više nešto kasnije. Bend je, i prije nego što ih čujete kako sviraju, vrlo zanimljiv već samim svojim pojavama. Radi se o onoj specifičnoj sorti pankerskog idiota kakva se može formirati samo i jedino u Americi. Znate o čemu pričam, jedni od onih white thrash likova koji su se ispisali iz srednje već nakon dva tjedna jer su vjerovali da će poharati svijet svojim vrhunskim punkom, prvi džoint su zapalili sa četiri godine, a prabake im danas imaju pedeset. Odašilju tu istu "ne volimo koristiti mozak, ali zato volimo piti pivo i jebati se bez zaštite" vibru kojom su naprimjer zračili Mean Jeans proljetos u Attacku, samo što su ovi još radikalniji. Po svemu nabrojanom, možete pretpostaviti da je njihov nastup uživo vrlo zabavan. Zaista, takav bi i bio da mu je prisustvovalo više od dvadesetak mahom akreditiranih duša. Frontmen Rob Shit, koji je inače nastupao u minijaturnim gaćama, je lik koji je spreman na sve kako bi priredio šou za pamćenje, ali za takvo što se ovom prilikom nisu stvorili uvjeti. Tako da su njegovo silaženje u publiku, pentranje po ogradi i slične ekstravagancije prolazile mahom bez ikakvog feedbacka. Kažem, da ga je imao, vjerojatno mu ne bi bio nikakav problem razbiti si bocu o glavu, popišati se nekom od kolega u usta ili nešto u tom stilu. Onaj dio kojeg se još uvijek nisam dotaknuo je činjenica da je Bucket Flush čak i striktno muzički gledano u biti možda i najzanimljiviji izvođač cijele večeri. Sviraju taj prljavi skvoterski (zbilja, žive zajedno u ući koju su skvotirali) gutter punk ispunjen priglupim ali neopisivo zabavnim tekstovima o analnom seksu s Isusom i sl. te hookovima i rifovima koji su, baš kao i njihovi tvorci, banalni i sirovi ali i jako catchy. Jedan od onih "what you see is what you get" bendova, točno se vidi da su im tekstovi proizašli iz uobičajene svakodnevne drogirane komunikacije, a ponašanje na pozornici je identično onom kako se ponašaju kući. U to smo se mogli uvjeriti kasnije tijekom noći dok su pokušavali ispred kluba uvaliti ljudima nešto od svog merchandisea. Ne znam je li im to uspjelo, ali znam da su pritom neobavezno proćaskali sa većinom posjetitelja, što je rezultiralo time da sam čuo nekoliko "Joj, baš mi je žao kaj ove nisam išao vidjeti..." komentara. Da, i treba ti biti. Jer ovaj bend ima apsolutno sve na što jedan mladi domaći klošar punker vulgaris otkida - sirovost, zajebanciju, izravnost u tekstualnom izričaju, te žestinu i brzinu hardcore punka koja uspijeva biti melodična i pjevna u sviračkom i aranžmanskom dijelu. Onda je uslijedio Eksodus. Bend je to s čijim su postojanjem vjerojatno upoznati i vrlo površni pratitelji domaće punk scene. I to ne zato što su ovi bogznakako popularni (nisu, bajdvej) nego zato što magarećom upornošću već stotinjak godina sviraju kao predgrupa svaki put kad im se pruži prilika. A prilika im se, nemojmo se lagati, pruža više manje jedino kad je njihov frontmen Tomi Phantasma uključen u organizaciju eventa. On je lik koji se od pamtivijeka jako trudi oko promocije i organizacije evenata, DJ-iranja, pjevanja i svih drugih aktivnosti vezanih poglavito uz gothic i punk scenu. Na toj mu neumornosti treba odati priznanje, to je neupitno. Ipak, što se tiče njegovog benda Eksodus - postavlja se pitanje kome oni sviraju i zašto. Nikome se zbilja više ne da slušati obrade tipa Vjeran Pas i Nebo. Jednostavno, to ako je ikad i bilo zanimljivo, prestalo je biti prije dvadesetak godina. Tomi to ne razumije, ili se nije u stanju s time pomiriti. To je očigledno i po gigovima koje organizira, većinom (naglašavam, ne uvijek) se radi o bendovima koje je "vrijeme pregazilo" te više ne uspijevaju privući očekivanu količinu publike. Ne znam koja je Eksodusu pak očekivana količina publike, ali znam da nas je unutra bilo jednoznamenkasto te da sam u više navrata tijekom ove večeri (a bogme i života) svjedočio i sudjelovao u razgovorima u kojima se o njima priča kao o predmetu sprdnje. I realno, sami su si krivi. Svaka čast na činjenici da postojite 32 godine, ali da bi vas se smatralo bendom s nekim kredibilitetom možda bi trebalo 1. imati još pokoju svoju pjesmu, 2. snimiti neko izdanje nekad, 3. ne stavljati sebe same za predgrupu svaki put kad radite gig, i tako još ponešto. Ne želim uopće reći da su odradili nešto naročito loš nastup niti išta sličnoga, samo želim istaknuti tu nepobitnu činjenicu da su krajnje nebitni. Što nije najveći grijeh na svijetu i moglo bi im se lako oprostiti, da nisu ovom prilikom "oštetili" mlađi i po svim mjerilima puno bolji bend, uskrativši im priliku da sviraju pred ipak opipljivijom brojkom uzvanika. Bitno je spomenuti i da su ovu svirku odradili u spomen na Pradeta, nedavno preminulog bubnjara Eksodusa kojem ovom prilikom želim da počiva u miru. Došlo je vrijeme za nastup zvijezda večeri, a s tim je službeno došla i prethodno naslućivana spoznaja kako će, barem što se tiče posjećenosti, ova večer ispasti priličan fijasko. Mislim, The Casualties su jedno od najvećih punk imena uopće, to je neosporno. Ovoga sam ljeta u Češkoj na punk festivalu vidio više ljudi u Casualties majicama nego u svim ostalim majicama ukupno. Diljem zemaljske kugle nastupaju u rasprodanim dvoranama i puno većim nego što je bila ova naša. Tako da je činjenica da su u Vintageu nastupili pred šačicom od (ako uključimo osoblje kluba) dvjesto ljudi, poražavajuća. Ići tražiti razloge tome je vrlo zahtjevan zadatak. Ili možda i nije. Postoje te fame o tome kako Casualtiesi sviraju muziku za klince sa glupim tekstovima (za razliku od svih ostalih punk bendova, jel), kako više drže do mode nego do glazbe (njihova stvar, vrlo bitno...), kako su se prodali i više ništa ne valjaju, te kako su papci i pozeri koji se busaju u prsa svojim spikama o pankstvu i jedinstvu a u biti uopće ne predstavljaju ono što ta veličanstvena punk scena u biti jest. E da, zna se dodati i kako su neinventivni i rip off bend. Osobno, serem se na većinu tih priča i smatram ih neutemeljenim hejtovima na koje se ekipa nakači čisto zato što je takav hivemind (zbilja ne znam kako se to kaže na hrvatskom, sorry). Znaš ono, prvo se kuneš u njih a onda skužiš da je kul ne slušati ih pa prestaneš i naknadno se uokolo razbacuješ razlozima zašto ne valjaju, sav ponosan jer si eto došao do stupnja da se kužiš u punk dovoljno da možeš reći da nešto nije dobro. Da razjasnim, ne mislim ni ja da su The Casualties neki muzički revolucionari niti bogomdani talenti za stihoklepanje, ali da rokaju pošteno i sa srcem, to je nešto što mi nakon ovog koncerta nitko neće moći osporiti. Set lista je, kao što sam tamo negdje davno gore već spomenuo, sadržavala samo stvari iz devedesetih. Budući da su im to najbolje pjesme, svako malo je u Vintageu eskaliralo u obliku grupnog singalonga, masovnog poga, penjanja na pozornicu, otimanja mikrofona i naravno stagedivinga. Jorge (za kojeg se iz nekog razloga uvijek voli istaknuti kako je jedini originalni član benda, a pritom se prešućuje činjenica da su svi ostali tu od '97.) je jedan jebeno dobar punk frontman koji i dan danas zvuči jednako divlje i ljutito kao na početcima. Iz tog su razloga sve te street punk himne kao što su Punx and Skins, Ugly Bastards, We Are All We Have i Riot zvučale vrlo moćno i uzrokovale jednu prilično užarenu atmosferu. Bilo je dobro, reći će vam to svatko tko je bio. Baš se vidjelo da se ljudima da svirati i da ne rade to preko kurca. A kad je tako, onda ništa drugo nije ni važno. Lažem, važno bi bilo da se drže svoje riječi. Negdje u sredini koncerta je naime Jorge organizirao "chicken fight" - nagovorio je ljude da se popnu jedni drugima na ramena te se međusobno naguravaju dok svi ne popadaju. Obećao je pritom pobjednicima određenu količinu meksičkih pesosa, pivo, nešto besplatnog merchandisea, te večer provedenu s gitaristom kojem navodno ne igra ulogu jeste li pas, žena ili muškarac. Nije da se hvalim, ali drug Lule na ramenima i ja na parteru smo odnijeli teško izborenu pobjedu među desetak drugih "parova" i od svega obećanoga dobili smo jedino pivo. Kad sam mu nakon giga prišao i upitao ga oko ostatka nagradnog fonda, pravio se mutav. Što je prilično pizdunski potez. Također, dan nakon koncerta se pojavila priča kako je u nekom trenutku noći netko od članova benda fizički nasrnuo na nekog mlađahnog pankera koji mu je navodno samo pronašao jaknu na podu i htio mu je vratiti. Eto, te dvije epizode možda malo naginju na stranu onih koji tvrde da su članovi benda gamad od ljudi, ali u mojim očima ipak ne bacaju sjenu na ovaj koncert koji je po većini drugih mjerila bio vrlo kvalitetan.

ujak stanley // 26/09/2015