home > mjuzik > The Fool

kontakt | search |

WARPAINT: The Fool (Rough Trade, 2010)

Četiri koke koje se ne šale i skoro da 'skidaju glave' najnovija su psihodelična senzacija indie-rocka.

Moglo bi se reći. Iza naoko vrlo mirne glazbe koja po svojim karakteristikama upućuje na post-punk duh Cocteau Twins, Siouxsie & The Banshees i The Cure, te onu mekšu stranu PJ Harvey, otprilike poput albuma "White Chalk" iz 2007., ili baladično-senzualnih Mazzy Star, krije se emancipirano lice šizofreničnih djevojaka iz Los Angelesa.

Počele su 2004., što je veoma interesantno, na Valentinovo. Tko zna čime sve nisu bile inspirirane i revoltirane po pitanju emocija, pa su odlučile osnovati band i pokazati svoju stranu 'ljubavi'. Uz Theresu Wayman i Emily Kokal (obje vokal i gitare), tom svečanom činu osnutka prisustvovale su dvije sestre Jenny Lee Lindberg (bas, vokal) i Shannyn Sossamon (ili Shannon Marie Kahoolani), glumica koja je svima dobro znana po ulogama u filmovima "A Knight's Tale", "40 Days and 40 Nights", "Wristcutters: A Love Story" sa Tom Waitsom ili onom horroru "One Missed Call" gdje je glumila Beth Raymond. Ona je također i odranije znana faca koja se pojavljivala u video-spotovima Mick Jaggera, Korn, Cher, Daft Punk..., no zbog profesionalnih obaveza prema glumi i filmu, sa djevojkama je uspjela jedino ostvariti EP "Exquisite Corpse" sa 6 pjesama gdje je lupala po bubnjevima. EP je snimljen 2007., prvi puta je objavljen 2008. kao d.i.y. izdanje, a tek 2009. ga je objavio Manimal Vynil. Na istom EP-iju ugostili su dva člana RHCP - John Klinghoffera (bubnjevi na pjesmi "Billie Holiday) i John Frusciantea koji im je svirao melotron i miksao materijal, te se na njemu uočila sklonost djevojaka ka psihodeliji, eksperimentima i lirski sofisticiranim temama. Nakon odlaska Shannon, na njezino mjesto u jesen 2009. došla je Stella Mozgawa koja osim bubnjeva svira i klavijature, mada je i dalje otvorena mogućnost da se Shannon povremeno vrati u sastav. Već sa ovim prvim materijalom mnogima su zapele za oko (najviše zahvaljujući angažmanu Peppersovaca), pa su imale priliku nastupati sa Vampire Weekend, Akron/ Family, Yeasayer, Black Heart Procession i The XX sa kojima ih uspoređuje većina kritičara.
[  ]

Debi album "The Fool" objavljen je 25.X 2010. i odmah se našao na listama s obje strane Atlantika (USA no.176, UK no.41), a prije svega plijeni svojom art-rock formom, letargičnim ugođajem, obilatom psihodelijom, eksperimentima, neobičnim aranžmanima koji izlaze iz pop formata, te uvrnutim tekstovima koji su ustvari glavni nositelji čitave konstrukcije. Djevojke su izjavile da ovaj album preporučuju slušati napušen, no recimo ako se pokušava savladati 'na trijezno', vrlo lako se može desiti da izbace iz takta neobičnom dramaturgijom. Čas su to toliko lijepe pjesme sa stihovima koji romantično dodiruju u samo srce, a odjednom iskoče iz svoje nježnosti u rasparače muškaraca koje doslovce žele kastrirati ponašajući se prema njima kao feminističke seksističke siledžije. Međutim, sve njihove insinuacije na primjerice ubojstvo, krv i kasapljenje (u uvodnoj "Set your arms down" sa okusom post-rocka), toliko su nježno otpjevane uživajući u horroru poput crne udovice koja nakon parenja proždire mužjaka kao da je to njima sasvim normalan, a i obavezan čin. Ustvari, ove cure totalno zbunjuju svojim tekstovima i načinom na koji su ih otpjevale da je teško za povjerovati kako se iza ovakvih nježnih i senzibilnih 'dream-pop' vokala nalik na Stinu Nordestam, Solex, Hope Sandoval ili Elisabeth Fraser nalaze ovakve morbidnjače kojima je daleko bliži lirski teritorij sličan onim preokupacijama iz gothic, black, doom i death-metala gdje ima krvi do koljena i obilja frustrirajućih scena na račun pojebanih emocija. Njihovi tekstovi ne govore direktno o sličnim prizorima, ali uvelike aludiraju na to da se između slojeva duboke depresije, revolta i frustracije nalaze uvodnici u razne tragedije. Po nekakvom proizvoljnom načelu, ovakva dramatizacija pomalo asocira na onu atmosferu filma "Paklena pomaranča" gdje je sve ispremetano i bolesno pozicionirano. Alarmi se oglašavaju sa svih strana, a romantika pomješana sa frustracijama eksplodira poput Don Corleonea koji je hladne glave ukokaovao protivnike. Čudnovate su to ekspresije pune paranoje i sumornih tema uvijenih u gugutave vokale... Možda je još najbolji opis ove njihove veoma sofisticirane lirike stih jedne od najplesnijih pjesmi "Undertow" 'nitko ne zna što mi se večeras mota po glavi' koja je objavljena kao prvi singl.

Reći za glazbu i sam zvučni dio da je 'lijepa' uistinu ne predstavlja ništa osobito jer se sa tim epitetom krste mnoge hibridne pojave na današnjoj indie-rock sceni. Ono što Warpaint debelo odvaja od svih kurentnih imena s kojima ih uspoređuju jest sklonost ka eksperimentu i traženju novih formata izražavanja koji nisu suhoparno vezani za klasične producentske štoseve. Po aranžmanskom obliku može se primjetiti stanoviti utjecaj Sonic Youth, ali na dakako smirenijoj i blažoj razini. Pjesme im obično počinju konkretnim uvodom s otprilike kitica-refren principom, no središnji dio i finiš redovito su obavijeni čudnovatim, pomalo de-kompozicijskim sintagmama gdje eksperimentiraju, a melodije strukturno grade na različitim tehnikama. Bilo da počinju sa laganim math-rock elementima, ambijentima ili konkretnim melodijama, globalnu konstrukciju posve razvijaju na načelima slojevitih aranžmana izbjegavajući bilo kakvu monolitnost koja je nadebelo prisutna kod njihovih zvučnih roditelja, već spomenutih The Cure, Cocteau Twins i Siouxsie & The Banshees. Stoga se ovdje ne može nikako reći da su Warpaint gothic/ post-punk retro, već samo po zvuku, tj. tretmanima gitara, atmosferi, senzibilitetu, a djelomično i po melodijama bliski svojim dalekim rođacima (osobito u plesnoj "Warpaint" i ritam mašinom potkrijepljenoj "Bees"), dok s kompozitorske strane pokazuju daleko drugačiju konstituciju koja više odgovara nekakvom neo-progressive standardu. Kao tipični primjeri može poslužiti gotovo svih 9 kompozicija (izuzev akustičnih "Baby" i mračno depresivne "Shadow"), ali nekako najelementarnija u tom pogledu izdvaja se petominutna "Composure" koja počinje laganim repetativnim delayom gitare i nerazgovjetnom zborskom ovacijom, nastavlja se u plesnom tempu klasičnog gothic post-punka, razvija se vrlo brzo u dinamičku opservaciju negdje na pragovima britanske psihodelične/ shoegaze scene s konca 80-ih i završava sa delayem bubnjeva i posve tromim tempom na kojeg je ponovljen početni zborski 'intro'. Osim klasičnog zvuka na albumu mjestimice koriste i blagu pripomoć elektronike u pretposljednjoj skladbi "Majesty" gdje se na ambijentalne gitarske minijature Stella Mozgawa poigrala sa pozadinskim techno/trance loop eksperimentima, a inače, kroz čitav album nanizano je mnoštvo sitnih dobačenih tehnikalija kojima je obogaćen njihov zvuk. Posljednja "Lissie's heart murmur" atmosferski može podsjetiti na stari R.E.M. iz 80-ih poput nekih tema sa debija "Murmur" (hm, "Perfect circle" recimo).

Ovakav prilično zbunjujući glazbeni koncept ima svoje određene temelje u primjerice radovima Liars i Menomena, dakako na senzibilnijoj razini, dok je tekstualni veoma zamršen, čudnovat i mističan premda naoko djeluje miran i romantičan. Za prvijenac album, ovo je veliko iznenađenje koje umnogome duguje britanskom post-punk i shoegaze zvuku 80-ih bez mnogo instrumentalističkih finesa. Kao što Brian Eno reče 'new-wave je bio glazba za ispodprosječne muzičare koji su svirali sofisticirane pjesme'. Ali se može naslutiti da iza cijelog ovog artističkog paravana stoji band koji uistinu umije napraviti veoma zanimljive pjesme bez ijedne trunke patetike i one uobičajene pekmezavosti tipične za gomilu današnjih indie izvođača.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Kerst per Savizi

MATEJ KRAJNC: Kerst per Savizi (2017)

| 16/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Playground

PAPERTANK: Playground (2017)

| 15/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Split blues festival 2016 - In memoriam Jadran Zlodre Gobbo

RAZNI IZVOĐAČI: Split blues festival 2016 - In memoriam Jadran Zlodre Gobbo (2017)

| 14/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Hey Satan

HEY SATAN: Hey Satan (2017)

| 13/07/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*