Nešto više nakon 3 godine osvanuo je dugoiščekivani drugi album šizofreničnih koka iz Los Angelesa koje su iznenadile indie svijet sjajnim debijem "The Fool" (2010, USA no.176, UK no.41). Album je tu, ali...

Ono što se dešava u show-bizu redovito je mač s dvije oštrice. Uposliti slavnog producenta Flooda (U2, Depeche Mode, The Cure, The Sisters Of Mercy, Simple Minds...) odmah znači i svjestan autorski kompromis da ste svoje djelo dali u ruke maestra koji će od vaše ideje napraviti svoju. Pokušajmo zamisliti da su, primjerice Michaelangelo ili Da Vinci svoj gotov autorski rad dali nekome kompetentnijem od sebe da on tu sada nešto popravlja, dotjeruje, koregira, cenzurira, istakne, naglasi, oduzme, skrati, filtrira i šta ti li ga ja znam... Odmah bi u prvom redu Michaelangelov plafon sikstinske kapele u Vatikanu prekrio svu onu mušku 'pedersku' golotinju, a Mona Lisa bi izgledala potpuno drugačije, vjerojatno kao svaki drugi bezličan ženski portret toga vremena, a možda i razgolićena ležala u šumarku pored potočića s košaricom jabuka i grožđa, te zmijom koja je sikljivo promatra s grane. Jer, tako je daleko bolje i ljepše za oko, s time se pune galerije i izložbe, vrti se lova, na to pada raja...

Eh, na žalost, to se desilo i sa ovim albumom Warpaint. Mister Flood im je izbacio dva najinteresantnija detalja koji su krasili njihov odličan debi - de-kompozicijske strukture i kompleksne aranžmane. Pa cure, kako li ste samo to dozvolile da vam uništi artističku ideju i slobodu kreacije??? Ma, stvar je jasna ko suza. Flood je rekao 'koke, trebate imati jednostavnije, minimalističkije pjesme za proboj na top-40 i na radio stanice. Vi samo svirajte to što svirate, a ja ću vam skrojiti pjesme na koje će vaša ciljana publika, a i mnogo šira pasti ko kruške'. I više se nema što pričati. Tja... tako dobar i kreativan bend obreo se u tuđim šakama od kojih će možda i imati prilično dobar uspjeh kod indie auditorija, no sve ove pjesme po glazbenim konfiguracijama su toliko linearne i predvidljivo uvijene u minimalistično ruho s brojnim gitarskim staccato i melodijskim repeticijama uglavnom izgrađenim iz jednog, eventualno dva akorda bez ikakvih aranžmanskih pomaka da bi se i sami, pravi minimalistički heroji post-punka Joy Division, The Fall i The Cure zapitali koji to đavo tjera ove djevojke da prave kardinalne pogreške s ponavljanjem onoga što su oni odavno uradili. Pa zar ta muzika koju ste prikazale na sjajnom debiju nema svoj još jači napredak? Ili barem stagniranje. Ali ovo je debeli korak unazad...

Uglavnom, nije dobro. Sve je srezano, osakaćeno, uništeno i djeluje kao da niti one same ne znaju napraviti uzbudljivu i zanimljivu pjesmu od početka do kraja. A znaju, itekako znaju samo su se namjerile na krivog producenta koji im je fino ispeglao zvuk, kompaktno ga istaknuo, no onemogućio im je razvoj dinamike, ekspresije i eksperimentalizacije. S Floodom nema šale. Proračunat je i hladan je ko' santa leda. Kod njega sve ide po proceduri - uvod, kitica, refren, malo solaže, srezati sve breakove osim onih za koje on smatra da su nužni, ma taj je sjebo' mnogo umjetničkog potencijala mnogima, ali im je istovremeno i donio uspjeh jer umije napraviti pjesmu s globalno najjednostavnijim kosturom na kojeg padaju milijuni slušatelja.

Kod djevojaka je i dalje ostao prepoznatljiv gitarski staccato, senzibilni dream-pop vokali Therese Wayman i Emily Kokal, te djelomice i prgavo-osvetnička narav u tekstovima, ali čisto sumnjam da je bubnjarki Stelli Mozgawi bilo zanimljivo održavati jedne te iste taktove bez ikakve mogućnosti da svojim radom doprinese s nekim egzibicijama. Ako ih je u studiju i odsvirala, one su odrezane. Onda, nadalje, na albumu nema ama baš niti jedne od onih finih melodičnih gitarskih dionica koje su na debiju podsjećale na Johnny Marra, Roberta Smitha i još nekih jako dobrih gitarista new-wave/post-punka, nema više prljavštine, rastrzanosti, ponekog brundavo distorziranog basa, ni distorzirane gitare, ni nekog energičnijeg momenta, ni dovitljivog elektronskog sampla, a bome niti onog razdragano-šizofreničnog ushićenja, a kamoli nekakvih eksperimentarija kakve znaju upriličiti naše najbolje i najoriginalnije indie cure Žen s kojima su Warpaint bile vrlo, vrlo bliske na debiju. Usput, taj debi "The Fool" bio mi je no.19 na listi najboljih albuma za 2010. godinu, a ovaj nema šanse da uđe niti među 100.

Bojim se da im je Flood totalno izokrenuo koncepciju i za ubuduće ako će ovaj album biti uspješan. Možda im je naturio u glavu čak i da ne znaju svirati, joj, joj, joj... Pravila, prokleta pravila...

Nego, ako niste slušali prvi album onda će vam ovaj sjesti ko' keks, a na to je upravo i ciljao Flood izbacivši sve ono što ne može proći kao indie-pop. Elemenat rocka je potpuno negirao. Kako se ovdje nalaze samo 3-4 plesnije pjesme - kratki instrumentalni uvodnik "Intro", veoma senzibilna "Keep it healthy", prvi singl "Love is to die" koji svojim prokletstvom ljubavnih jada osvaja na prvo slušanje zbog klasičnog U2 zvuka albuma "The Joshua Tree", a i zavodljivih senzualnih vokala, te vjerojatno budući singl "Disco/very" s kojim su se Warpaint približile Hot Hot Heat, !!!, Arcade Fire, Foals, New Young Pony Club i sličnim dance-rock bendovima, a u principu nije ništa drugo do li vrlo plitak i proziran revival Roxy Music, Japan, Talking Heads, Simple Minds, no čisto sumnjam da je išta od originalne ideje izuzev teksta i melodije ovdje ostalo isto. Sjećate li se kad su Gang Of Four nakon "Solid Gold" albuma otišli u pop i napravili hitiće "I love man in uniform" i "Is it love?"? Jest, to je to...



Kako su cure na debiju imale i nekoliko pjesama uz pratnju ritam mašine, ovdje nitko nije bio sretniji od Flooda koji bi najradije sve te Stelline palice, obruče ovijene kožom, pedale i činele pospremio u podrum, pa se tako ovdje nalazi simpatičan trip-hopić "Hi" obogaćen syntić harmonijicama, laganica "Biggy" s naglašenim psycho ambijentom i elektronskim šlihom koji uvelike miriše na ritam mašinu jer ovako dosadan i monotoni linearan tempić može samo izdržati bubnjar što za velike šolde prati Mišu Kovača i naše zabavnjake koji ne dozvole nikakve promijene ritma, zatim spomenuta "Disco/very" i posve nepotrebna "Go in" u tako strahovito dosadnom minimalističkom raspoloženju kojeg jedino podižu pred sam konac pjesme synth harmonije i malo elektronskih efekata. "Teese" je akustična, snena i vrlo dosadna laganica kakvu nitko nije mogao predvidjeti nakon sjajnog debija, "Drive" je živi apatični davež, više elektronski nego li analogni nalik na zadnji užas Depeche Mode, a u ponekim pjesmama pred konac albuma Poplava je dozvolila i ponešto slobodnih aranžmanskih egzibicija u psihodeličnim "Feeling right" i "CC". A kako Elementarna Nepogoda jako voli okončavati albume s klavirom i nečime nalik na orkestraciju o kojoj nema pojma, tako je ovdje upriličena odjavna "Son", inače jako lijepa i poetski nadahnuta pjesma s kojom je pokušao napraviti nešto blisko Adele s kojom još nije radio, ali bi rado nadopunio bankovni račun.

Cure su se gadno zeznule bez obzira na sve komercijalne potencijale. Album nije niti petina onoga što je bilo na debiju, ali koga briga za to. Uništile su svoj stvaralački integritet, produkcijski su lektorirane, srezane i usmjerene u mainstream sa nekoliko vrlo lijepih radiofoničnih pjesama i ostatkom materijala u kome se ne može uopće dokučiti niti mrvica njihove stvarne kreativne snage koja je imala šmek, ponavljam naših pravih indie cura Žen. Šteta. Biznis je biznis.

Naslovi: 1.Intro, 2.Keep it healthy, 3.Love is to die, 4.Hi, 5.Biggy, 6.Teese, 7.Disco/very, 8.Go in, 9.Feeling right, 10.CC, 11.Drive, 12.Son

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 01/02/2014