Debi "The Fool" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10042 (2010) je daleka prošlost. Neće se ponoviti noisersko režanje, razmrdane de-kompozicijske strukture i šizofrenični kaos. Dolaskom producenta Flooda na drugom albumu "Warpaint" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18411 (2014) nestalo je eksperimenata, a i te početne neurotične čari po kojima je ovaj ženski kvartet odudarao od tadašnje indie-rock scene. Pronašla se tanana pop šablona koja se zdopala širokom auditoriju i naposljetku, zašto onda tu shemu ne koristiti pa makar koliko bila ofucana i izlizana? Radi se o biznisu, a ne o umjetničkim afinitetima napretka, inovantnosti i istraživanja novih horizonta. Došlo se i do četvrtog albuma. Zna se, one su miljenice, voli ih se i s ukusom mase se nije šaliti. A jasno, opet su napravile pravi fanovski rad u kome do izražaja dolaze predvidljivi gothic ukrasi s mnogo dream popa izvađenog iz naftalina Cocteau Twins da praktički u gro minutaže ostavlja dojam nerealiziranih pjesama sa sessiona "Victorialand" i "Heaven or Las Vegas" kome se ponekad pridružila vibra Billie Elish i Sufjan Stevensa. A zajedno s onim glazbenim ekscentrizmom nestala je i opaljeno bizarna lirika obračuna sa šovinistima kojima su skidale skalpove i glave, šutirale ih u međunožje, kasapile ih i nabijale na kolac. Dva napenalena singla, uvodni "Champion" u lepršavom dream-popu/ trip-hopu što skoro da ne govori o ničemu, Bog zna o čemu, prirodi možda, te letargična laganica "Stevie" na pola puta nekog melankoličnog demo polurada The Cure odmah uprizoruju osnovni lirski balast - površnost realizma pričanja o nekoj univerzalnosti preko osobne krhkosti, ranjivosti i iskrenosti otvorenog srca. Hej? Pa zar su to one daviteljice od prije desetak godina? Jesu, ali postavljene prozirno i naivno, sve u sklopu dodvoravanja ciljanoj audijenciji kojoj ne treba više od naivnosti da ništa ne treba sukobljavati, stavljati u anksiozan i neurotičan kontekst, pa tako primjerice završna pjesma "Send nudes" ima upravo ono što imaju i naši zabavnjaci i narodnjaci - 'ako kažeš moje ime, bit ću tu/ evo me, ispod tvoje odjeće, mrsim ti kosu'. Perfektno. Di ćeš bolje. Pošteno. Okey, nije važno moje mišljenje, ionako je Warpaint 'cool' za one kojima je namijenjen, nije za one koji su ga voljeli i nadali se mnogo toga nakon epohalnog debija jer premda su to iste cure, danas žene koje možda isto razmišljaju, ali stanje stvari im nalaže da postavljaju pjesme i album prema potraživanju publike. Otprilike onako kako su nekoć slovili Arcade Fire, a pogledajte ih danas u bljutavom popu koji je odavno izgubio svjetionik i navigaciju. Ovdje je sve spljošteno na nivo mainstreama pod paskom 'indie' poput instant ručka podgrijanog u mikrovalki. Pa, to i nije loše. Nema guljenja krumpira, seckanja luka, stajanja pored vrelog šporeta. Ali nema niti uzbuđenja i pažnje da nešto ne zagori, prekipi, da se ne prepeče i previše raskuha. Zanimljivo, u sklopu turneje zakazana je Vila Slap u srpskom Vrdniku 5. lipnja, a za Hrvatsku još nema nikakvih vijesti. Ako ih bude, treba vjerovati da će najava organizatora biti veličanstvena jer dolazi najbolji ženski indie-rock bend. Da, bješe to pred 12 godina.

Naslovi: 1.Champion, 2.Hips, 3.Hard to tell you, 4.Stevie, 5.Like sweetness, 6.Trouble, 7.Proof, 8.Altar, 9.Melting, 10.Send nudes

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 17/05/2022