Baš me krenulo u zadnje vrijeme čitanje knjiga. I mogu Vam reći da mi se sviđa. Godinama sam zanemarivao tu činjenicu, no otkad me krenulo čitam sve u šesnaest. Trudim se čitati ono kaj me zanima, a jedna od takvih knjiga je i ova.

U najavi je pisalo da se skupila određena skupina domaćih pisaca mlađe generacije i svatko je napisao jednu kratku priču vezanu uz glazbu. Pa kaj bi bolje od takve knjige.

Dakle, malo temeljitija je priča da se radi o knjizi koja ima 28 autora. To su Miroslav Kirin, Denis Romac, Goran Kulenović, Gordan Nuhanović, Ahmed Burić, Edi Jurković, Nenad Roban, Boris Perić, Željana Giljanović, Ivica Prtenjača, Robert Roklicer, Krešimir Pintarić, Ante Tomić, Olja Savičević-Ivančević, Alen Bović, Vladimir Arsenijević, Nenad Rizvanović, Josip Mlakić, Dražen Stjepandić, Nenad Marjanović - Dr. Fric, iCCKelčec, Dalibor Matanić, Krešimir Mišak, Renato Baretić, Ognjen Sviličić, Dražen Ilinčić, Arsen Oremović i Borivoj Radaković. Neki malo poznatiji neki ne, no o svakom od njih ima na kraju knjige kratki text za upoznavanje.

Pisali su uglavnom o poznatim bendovima koji su utjecali na neki dio njihovog života. Bilo da je priča fikcija ili zbilja najviše puta se pojavio, naravno, Štulić. Čak 5 puta. Tri puta se pojavio Iggy. A ima tu i ostalih novovalnih idola Filma, Haustora, Prljavog kazališta i Pankrta, pa nekih malo starijih Dylana i Guthriea, nisu ni Jagger, Page&Plant ni Mc Cartney izostavljeni. Ima čak i Pixiesa i Flaming Lipsa. E da je takvih malo više...

Nažalost, unatoč vrlo dobrim i lako čitljivim textovima, nisam se previše uspio uživjeti u veći dio priča. Naime, iako sam po godinama tu negdje s većinom pisaca, očito su moji glazbeni uzori vezani uz neke druge bendove i neka druga vremena. Jer, uz dužno poštovanje gospodinu Štuliću i svim njegovim štovateljima, mislim da bi ga trebali ostaviti tamo gdje je, jer očito je čovjeku tamo dobro. I tako nešto je i CCKelčec zaključio u svojoj priči. Ne vraćaj se, Brane! Koji ćeš mi kurac...

Od onih koje bi najradije izdvojio po dobrom, su textovi Ante Tomića (Muzika mora biti duhovita), koji može pisati i o Vegeti a da se meni sviđa; Edi Jurkovića (Treći bend (ovako se sprema tema koje nema)) s crticom iz nepoznate riječke punk scene; Dražena Stjepandića (Come on, Jura) u kojoj Jura nastupa na predizbornom skupu za HČSP; Ahmeda Burića (Kratka povijest rock and rolla na Džidžikovcu) o velikanu Miliću Vukašinoviću, a nerado to priznajem da mi je legla i priča o posjeti Boba Dylana svom idolu Woodyu Guthrieu u priči Vladimira Arsenijevića (Song to Mr G.).

Ipak, najbolja priča je od jedne od dvije zastupljene predstavnice ženskoga roda, Željane Giljanović (Doživjeti stotog), a pretpostavljam i da znate na što aludira u naslovu. Priča je predobra i moguća je samo u okruženju u kojem je ispričana, Dalmatinskom.

Iako sam se radovao Matanićevom (Šampioni) susretu s Pixiesima, nisu me se nešto previše dojmili, a nisam shvatio ni Mišakovu Priču o srozu.

Na kraju krajeva, zaključak je da će svaki zaljubljenik u glazbu u ovuj zbirci priča pronaći nešto za sebe i pronaći se barem u jednoj priči, a mislim da je misija s time zadovoljena.

ocjena djela [1-10]: 8

pedja // 13/02/2010