U trećem nastavku poetskog projekta "Petoknjižje" Žare se u svojoj do sada najduljoj zbirci od 120 stranica sa 59 pjesama (po prvi puta objavljenih i nastalih u vrlo kratkom periodu) ironično zahvaljuje sistemu što ga je lišio teškog napora buđenja svakog jutra, odlaska na posao, mukotrpnog crnčenja, čekanja na mjesečnu crkavicu, što ga je stavio u slobodan prostor da radi što želi, gleda TV sapunice, presvlači posteljinu, prati liniju zamišljenog debla od zemlje do najtanje grane, razgovara sam sa sobom, ima vremena za druženje s prijateljima i ekipom na šanku čekajući da prođe još jedan krivo nasađen dan birokratskih zavrzlama s krivim dokumentom na kome mora pisati 'potvrda' a ne 'odjava' postajući s vremenom sasvim svejedno gdje je koja strana svijeta, gdje je lijevo, a gdje desno na torpediranom brodu s državnom zastavom na krmi koja će zadnja potonuti, s praznim frižiderom i praznom kantom za smeće, sa savjetima da bi morao misliti pozitivno, biti spreman za obrate i revolucije mada prometni znakovi više ništa ne pokazuju dok vrijeme više ništa ne mijenja s praznim novčanikom u situaciji kad se prošlost još nije desila, a budućnost je nepotrebna za pogreb s limenom glazbom što pokapa strpljivo sakupljene polomljene živce lupajući glavom o zid zbog napada panike, nesanice, PDV-a, BDP-a, bijede, krize, neorganiziranog rasporeda, krađa crvenih i crnih, lažnih obećanja, lumpenproleterskog stresa, bijesnog napada anarhističkog entuzijazma, stalnih isprika, pijanstva, pasivnosti, rastresenosti, retardiranosti, čekanja odgovora na brojna pitanja, zavaravanja da postoje buduća idealna vremena kao gladna životinja koja više ne vidi sutra, on zna da je to ad acta.

"Disanje"

'Dišem,
iako ništa ne znam o disanju.
Stvaram muziku,
iako ništa ne znam o muzici.
Pišem pjesme,
iako ništa ne znam o pisanju pjesama.
Za koju godinu ću i umrijeti,
iako ništa ne znam o smrti'.

"Pakao"

'Večeras sam gledao u svoj iskopan grob.
Lijepo je oblikovan,
ali je malo predubok.
Veliki crni tunel
koji ide kroz centar planeta,
pa izviruje skroz na drugoj strani zemaljske kugle
(netko se pošteno potrudio).
Kad me unutra bace,
samo ću propadati
sve do Kine
-pa natrag!
To je zbog gravitacije.
Plutat ću cijelu smrt,
kroz užareno središte
s kraja na kraj zemljine kore,
Sjebani putnik
na zbunjujućoj ruti
gore-dolje bez prestanka
Kao stravično njihalo.
To je, valjda, taj pakao o kome su mi govorili.
Drugi i bolji,
naprosto,
još nije izmišljen.'

Uostalom, Žare nije tražio poeziju, ona je našla njega sticajem okolnosti, zavela ga i odvela na put druge mladosti bez ijedne kune u džepu.

horvi // 12/06/2016