Disclamer: Ovo nije sponzorirani sadržaj. Ako vas zanima moj put do koncerta, čitaj dalje, ako ne, preskoči na idući paragraf. Meni bitno pa zato odlučih napisati, više iz želje da stavim svoje misli na papir nego što mislim da ove moje crčke itko čita. Svi znamo, ima koncerata koje dugo iščekuješ i glazbenika koje pratiš godinama, oni u najbolju ruku potvrde svoj status koncertom a u najgoru naruše subjektivan dojam koji smo sami izgradili u sebi, a onda ona nešto rjeđa kategorija, oni koji te povuku za rukav i na kraju ostaju dugo u mislima, to su najčešće koncerti glazbenika s kojima se do tada nisam srela, naravno ima i onih katastrofalnih koji te prvi put cijepe od želje da ih ikad više čuješ. Ali vratimo se ovim pozitivnim. Koncert Jonathana Roya u zagrebačkom klubu Boogaloo došao je na krivi datum, u tjednu s puno obaveza i u sendviču između dva dogovorena koncertna izlaska od kojih se nije moglo odustati. Pa se onda dogodilo čudo. Iako sam odustala od koncerta jer kao to je one hit wonder poznat po svojem hitu ˝Keeping me alive˝, nije loš al' nije ni spektakularan, nisam ni osvojila karte na nagradnoj igri pa ono đabe je pa zašto ne, već mi je poslala poruku djevojka kojoj se sreća osmjehnula i dobila je dvije karte + meet 'n' greet + novi vinil i s obzirom da ne može ići javlja se meni nasumice i pita jesam li zainteresirana. Kako reći ne takvoj ponudi od osobe koja me ne pozna niti mi duguje ikakvu uslugu?! Kismet ili karma. Idemo.

Nakon koncerta White Liesa prethodne večeri nastavljam rezidenciju u Boogaloou. Stižem pet do osam za kada je najavljen početak koncerta sa predgrupom/glazbenikom Portairom. U prostoru svega 20-30 ljudi. Ok, predgrupe nažalost često nastupaju pred polupraznim prostorom. To na sreću nije smelo mladića koji izlazi solo na pozornicu sa svojom gitarom i crnom zastavom obješenom na bok klavijatura na kojoj piše njegovo umjetničko ime Portair. Pravim Imenom Andrew Luke Southwell, Portair je mladi australski kantautor i producent sa trenutnim prebivalištem u Los Angelesu. Za sada ga se može naći na glazbenim servisima i Bandcampu a u iščekivanju je izdavanje njegovog prvog punog samostalnog albuma. Za sada je uglavnom nastupao kao predgrupa raznim glazbenicima, Jonathan Roy je rekao da im je ovo treća ili četvrta zajednička turneja. No nije u potpunosti nepoznat publici jer je bilo u publici i onih koji su došli baš na njegov nastup prema porukama ostavljenim po društvenim mrežama. Njegove pjesme imaju više desetaka milijuna streamova. Korištene su kao glazbena kulisa u američkim serijama poput ˝Gray's Anatomy˝. Njegova glazba je spoj ambijentalne elektronike i indie popa sa gitarskim solažama i synth backgroundom. Pjesme su se nizale s lakoćom, s tim da je svaka najavljena od strane Portaira a ponekad bi dodao i neku osobnu crticu vezano uz pjesme. U nekom trenutku melodija mi je postala vrlo poznata i pitala sam se radi li se o obradi ali pri kasnijem pregledavanju Spotifyja skužila sam da sam se ipak već prije srela sa Portairovim opusom. Ne mogu navesti kompletnu setlistu ali neke od prepoznatih pjesama su definitivno ˝Places˝, ˝Lying to Myself˝, ˝Gloaming Hour˝, ˝Way back home˝ , ˝Flowers for my Home˝i ˝Alaska˝. Nakon nekih četrdesetak minuta Portair nam se skromno zahvalio na pažnji, predstavio imenom i obećao da ako skeniramo njegov QR kod da će krajem večeri netko osvojiti paket njegovog mercha i najbitnije da nakon showa tko god ga želi upoznati, pitati što god ili slikati se da će mu biti drago. Tako i bi, sve što je rekao, odradio je. Žao mi je jedino što nema još fizičkih nosača zvuka ali nadam se da će još koji put skrenuti put našeg zaselka.

Do devet kad je najavljen Jonathan Roy prostor se popunio ali nije da je bio čovjek uz čovjeka kao prethodne večeri. U devet i koju minutu na platnenoj pozadini pozornice krenuo je show, munje, gromovi i na kraju nas je pogledalo veliko oko. Još u mraku članovi banda i Jonathan Roy žustrim korakom izlaze na pozornicu i odmah kreću. Nema labavo. Kreću sa ˝Waiting for a call˝ bluzerski sa žestokim gitarskim rifovima , Roy pjeva: ˝My baby she left me, I'm down on the street, broke my heart, left me bleed…˝ opa! Koliko je Portair bio osvježavajući ljetni pljusak, Roy i ekipa su oluja praćena grmljavinom i gromovima. Prvi dio seta je u istom tonu, snažno, energično, život me satrao ali ne dam se ja, borba do posljednjeg daha. ˝Pulling away˝, ˝Devided˝ (jel' vuče malo na zemljaka?!, inicijali B.A.), nastavlja sa živim ali malo optimističnijim ˝Nice to meet you˝, pa opet malo mračnija ˝Hate that I love you˝ i ˝Taking on the rest of the world˝ (bum ih sve sredil vibra). Cijelo vrijeme živo se kreće po pozornici, komunicira s publikom, predstavlja svoje prateće muzičare koji isto ne miruju. I to bos! Bez cipelica. Stiže prvi od tri covera večeri i to Chris Stapletonova ˝Cold˝ koja skroz odgovara Royovom izričaju, prisvaja ju, pušta glas, daje pjesmi život, to postaju njegove riječi, njegova pjesma. Nakon autorske ˝I know a place˝ ide druga obrada i to mladog amerikanca Alexa Warrena ˝Ordinary˝, himna borbe i preživljavanja. Nastavlja svojom ˝Lost˝ koju najavljuje nešto duža solaža Cauldera na klavijaturama. Malo manje skakanja ali ista jačina emocija. Dodatnu snagu daje i Royeva suradnica Melissa zadužena za back vokale. Nastavlja sa ˝Days that we have left˝, ˝Stay in bed and F*** (While the world burns) - ak' nemreš niš promjeniti zakaj se živcirati, uživaj stvar, ˝Back to the moon˝, na toj pjesmi mi je bila fora projekcija koja je tijekom cijelog koncerta nadopunjavala mizanscenu. Zatim smo dobili ˝Just for the night I'm in love with you˝ nakon koje je slijedio najveći cover večeri odrađen vrhunski, publika je živa, skaču, pjevaju, pun pogodak. Gavin McGraws ˝I don't wanna be˝, pjesma stara 23 godine ali zvuči jako i svježe. Ako vam se nije odmah upalila lampica, radi se o uvodnoj temi tinejđerske serije s početka 21. stoljeća, One Tree Hill. Trebalo je još odraditi finale koncerta (bis nije bio u planu). Laganija, divna ˝Breath me˝ pa ˝Let 'em go˝ pa vrhunac večeri, ono po što su manje-više svi došli, a po broju mobitela u zraku mislim da ne griješim, ˝Keeping me alive˝. Dok su se brojni glazbenici zasitili hitova koji su ih obogatili i prestali ih svirati na koncertima, Roy je zahvalan i naglašava koliko mu je ta pjesma bitna, i kao pjesma kroz koju je izrazio svoje osjećaje i koja ga motivira da ne odustaje u životu jer se svaka borba isplati, a i kao most koji ga spaja sa publikom koji se na taj način upoznaju s njegovom glazbom i kompletnim repertoarom na koncertima i postaju vjerni pratitelji. Za sam kraj poziva na pozornicu Portaira i zajedno pjevaju naslovnu sa zadnjeg albuma ˝Symphony of Doubts˝. Uz gromoglasan pljesak cijela ekipa se duboko naklanja publici uz obećanje da će odmah nakon koncerta biti meet + greet i poziv da posjetimo njihov merch štand (u suradnji sa PDV, Pozitivnim zvukom). Royevi prateći glazbenici su bili kako ih je predstavio: Timo (gitara), Paulo (bubnjevi), Matt (bas), Melissa (back vokali), Caulder (klavijature) i Portair (vokali i predgrupa). Merch je bio od 10€ na dalje (cd, kape, majice, poster), zadnje tri objavljene Royeve ploče su bile po 30€. Portair nije imao nosača zvuka ali je bilo drugih memorabilija. Dok se s Portairom moglo pročakulati besplatno za Roya se morao kupiti meet+greet (u biti kupiš poster pa dobiješ meet + greet, znatno jeftinije od Petra Graše - ne bi išla ni da on meni plati). Fusnota, Roy kao quebečanin svoje prezime ne izgovara 'roj' već Roi (čitaj 'roa') što bi po mojem poznavanju francuskog bilo kralj. I bome pokazao se kao kralj ove večeri.
I za kraj dočekah i ja da me Roy zagrli i kaže ˝Nice to meet you!˝. Nemrem reć' prema svima koji su mu prišli bio je vrlo srdačan, zagrlio, udijelio autogram ili dva, pročakulao i za kraj njegov tour menager Sansdrick podigao bi bljeskalicu i opalio par fotki za uspomenu. Kad je bio red da progovorim grlo mi je već bilo turbo suho i tek iz drugog pokušaja sam uspjela odslovkati svoje ime za posvetu na plakatu. Roy je bio vrlo ugodan sugovornik i strpljiv, okuražila sam se postaviti mu pitanje. Slušajući vas na pozornici kroz glavu mi je prolazilo na koga me sve podsjeća vaš glazbeni izričaj, što bi vi rekli? I dodavajući, baš sam čula komentar u publici koji još kanadski pjevača osim Bryana Adamsa ima. 😊 Roy je ozbiljno odgovorio: Da, Bryan Adams je Kanađanin ali ne bi ga naveo pod svoje utjecaje, na mene su više utjecali Gerry Boulet (quebečanski bluzer) …..bla,bla,bla (i još neki likovi koje ne zapamtih), John Mayer i posebno B.B. King.
Kako vam je na turneji?
Super. Volim otkrivati nove zemlje i susretati novu publiku.
Onda je on meni postavio neka pitanja koju neću ponavljati ali pokazao je da mu je stalo do sugovornika. Na kraju sam su rekla da je nastup bio odličan i da je on pravi ˝powerhouse˝ da širi svima svoju pozitivnu energiju. On je odgovorio, ako je tako da je onda to sve zbog nas, njegovih fanova koji mu dajemo snagu.
Nakon toga je ostalo još slikanje i see you next time! Ili?! E pa, u silnom uzbuđenju odoh ja bez svog plakata, ali nije prošlo ni 10 sekundi kad čujem netko me zaziva, okrenem se a ono Roy hoda za mnom i pruža mi plakat. Ups!

Uglavnom, nije mi žao što sam došla, nije mi žao bolnih nogu od stajanja, a najviše mi nije žao što sam još malo proširila svoje glazbene vidike.
Ako ponovno dođe u Zagreb ili Hrvatsku, vrijedi otići i poslušati ih, samo se nadam da neće proći desetljeće ili više.

nina kc // 16/02/2026