Svi smo mu u kolektivnom ambisu kako god ga tumačili pokušavajući optimistički razložiti kurentna zbivanja što nam se dešavaju na svim planovima. Uvjeravaju nas preko medija da nije to tako nimalo loše kako samo zamišljamo u svojim glavama servirajući nam gomile bedastoća da nam odvrate pozornost s glavnih težišta: ostali smo gologuzi Hrvati u ponosnoj Hrvatskoj koja je za 80-tak milijuna kuna sakupljenih od nas idiota kupila neku zgradu u Brusselu koju nitko ne koristi, da je nezaposlenost najmanji problem, da se svaki tjedan zapošljava 500 ljudi i da ekonomija svakim danom raste. To tek može povjerovati onaj kome je sistematski amputiran mozak.

Kao što se jako dobro vidi, ova država zajedno s cijelim ex-Yu regionom je odavno prhnula, prdnula, prodala sve što je imala, opljačkala svoj narod i narodnosti povevši ih u 'vrli bolji svijet' pred vukove kojima mala puzajuća glista dorasla nije. Vukovi je čak niti ne primjećuju, tek samo u dokolici istovare neki otpad na nju, a ta mala glista bi voljela biti barem vjeverica, simpatična i primamljiva životinjica poput još simpatičnijih zečeva, vrlo čestih likova u animaciji i dječjim maštarijama. Ali dakako, najradije bi htjela biti medvjed.

Mašte više nema i teško ju je uopće koristiti kad smo ostali bez ičega, totalno potlačeni, izrabljeni i izmanipulirani gajivši nadu o tom 'vrlom novom svijetu' za kojeg je glasao stupidno blesav narod u kolaboraciji s još stupidnijom vladom kojoj ništa drugo nije preostalo nego da cijelu Hrvatsku dade nekom novom Hedervaryiju i nekoj novoj Austro-Ugarskoj monarhiji gdje glas 'plebejca' nikad nije imao odjek izuzev u Francuskoj revoluciji, ali Voltaire je sasvim drugačija priča. Mi Voltairea imamo koliko hoćeš, samo niti jedan još uvijek ne djeluje relevantno efikasno tamo gdje bi trebao - u saboru i Banskim dvorima nego u puku. Žarko Jovanovski, meni sjajan pjevač i poeta zagrebačkih punk bendova, nažalost ugaslih Electric Žare, Geler Feler Triler Meler te mekših i još uvijek aktivnih Abnormalan i Duo List, objavio je o svom trošku svoju prvu knjigu punk-rock poezije koju naravno potkovani znalci s fakultetskim diplomama književnih stručnjaka 'otkantaju' otprve jer ne ulazi u standarde 'lijepe poezije'. Ma da. Svašta. Pa kaj onda. Zar poezija mora biti samo 'lijepa'? Pa može ona biti i ekspresivno gruba. Zna se da Shakespear nije imao diplomu književnika, a mnoge njegove teme se tumače kao najbolja literarna dostignuća dovedena do krajnjeg umjetničkog savršenstva u koje osobno baš i nisam siguran, ali tako kaže elita, samo u svoje vrijeme i nije gajila simpatije prema njemu smatrajući je zapetljanim nadrealizmom nekakvog pučkog trubadura. Tvrditi da je punk-rock vulgarizam s obiljem 'jebemti', 'kurac', 'pička' i ostalih južnoslavenskih epiteta je sasvim bespredmetno, oni su sastavni dio našeg svakodnevnog leksika koji takav u tom kontekstu isto jeste vulgaran poput punka. Pa onda niti jezik roda našeg ne bi trebalo 'fermati' nego ga se stiditi. Taman posla. Žare sriče stihove baš punkerski otvoreno, drsko, sočno i provokativno, a osim toga ima i diplomu s Akademije likovnih umjetnosti gdje je studirao tokom 90-ih, tako da nije samo običan predstavnik pučkog trubadurizma. Konkretno, "Petoknjižje" u originalu dolazi od indijske Pančatantre koja u sebi nosi priču o počecima, no kod Žareta je priča o završetku. Kroz autobiografski rakurs povezuje sve vitalne karakteristike trenutne situacije: ostao je bez posla, izgubio status slobodnog umjetnika okusivši sve nepogode što nagovještaju biološki kraj pretrpivši nedavno i srčani udar jer sve jasno ukazuje da se u ovome općem krkljancu od društva i sistema ne dozvoljava hrvatskom narodu neki normalan život. Njegovih 37 pjesama stvaranih u posljednje 3 godine, nekih kraćih odranije uglazbljenih, znanih s posljednjeg albuma "Čudovište" Electric Žareta ("Sjever", "Sjećanje na Njemačku 1996.", "Gasim se"), Abnormalan i Duo List ("Na moj užas"), nekih poprilično dugačkih s epskim elanom u različitim kombinacijama slobodnog stiha i rime kritički domoljubno sažimaju ekonomsku, socijalnu i duhovnu gorčinu života koji je svakim danom sve gori i gori. Obraća se Hrvatskoj, njenim poltronima i doušnicima, bilateralnim preprodavačima preostalog jada i bijede, poetsko-sociološki razlaže i analizira mnoge činjenice i detalje bez kompromisa, zabluda ili nekih nesuvislih stavova polaganim ritmom rekonstruirajući sferu društvene povijesti i sadašnjosti bez imalo ustupaka i milosti prema nacionalnim amblemima uranjajući u suštinu labirinta neoliberalističke zamke kapitalizma. Revoltirano pljuje pojašnjavajući evidentnu dijagnozu neizlječive bolesti društvenog i socijalnog kolapsa, ponekad se s jasnim argumentima sprdava ironizirajući mnoge poveznice iz djelova vlastitih optimističkih sjećanja s onim stvarnim i komunikativnim, dakako depresivnim i frustrirajućim, te na svoj jasan punkerski način s vidnom dozom iskrene nostalgije lamentira sveopći sjebani život dok državnici piju šampanjac smišljajući kako da pučanstvu amputiraju mozak, a građani formiraju ilegalne ćelije za borbu protiv države koja je htjela postati medvjed, a ispala magareća glista s mitskim konjanikom u središtu metropole.

'Najgore je
kad se ujutro otvore oči
i kad shvatiš
da si još tu
i da si još živ'

("Plašt narodnog junaka od ljudske kože")

Cijena knjige je 40 kuna i tiskana je u 200 primjeraka. Drugi nastavak je "Petoknjižje, knjiga II - Jebo mu pas mater i životu".

horvi // 06/04/2016