Dan treći, 23.6.2010. (srijeda)

Posljednji dan T-Mobile InMusic Festa protekao mi je u komentiranju Offerovog nenadanog ekscesa i neslavnom propašću koncerta !!! sa brojnim kolegama, prijateljima i poznanicima. Čulo se svašta - da je egocentrik, pizda od čoveka, seronja zadnje klase, da bi se javno trebao ispričati Billy Idolu i hrvatskoj publici, da će ga Billy tužiti za duhovne i psihičke boli i bla, bla, bla..., ali ama baš nitko nije imao nikakav iole pozitivan stav o njemu bez obzira koliko god njegov band održao sasvim korektan glazbeni i rasplesani dio programa. Takvu neprofesionalnost i zajedljivost možda dugo nećemo imati prilike doživjeti od neke svjetske zvijezde...

(Da se čuje i druga strana, reći ću da je tijekom prve tri pjesme kada su fotoreporteri mogli biti ispred bine i fotografirati bend, Nic prije nego je skočio među nas (kao i na prošlom INmusic nastupu), pustio stalak za mikrofon koji je, ooo sreće li, pao ravno na moj fotoaparat! Točnije, na objektiv istoga, još točnije, na njegovo sjenilo - na sreću, Nikon radi vrlo tvrdu plastiku i sve je prošlo bez ikakvih problema, osim vrlo malog ožiljka za uspomenu. Nic je odmah skontao šta se desilo, gestikulirao da se ispričava, a kad je završila ta pjesma, je dotrčao na drugi dio pozornice do mjesta na kojem sam bio, ispitivajući rukama jel sve ok. Nakon što sam mu pokazao da je, zadovoljno je nastavio nastup. Ne znam šta je poslije pričao o Billy Idolu jer sam već morao letjeti na drugi stage slikati, ali je meni ostao u sjećanju kao sve osim nadute zvijezde. Dapače, skroz nešto obratno. op. Saša Huzjak)

Raspredajući priče i komentare o Nicu, počeli su sa svirkom 'mali' domaći bandovi koji su ustvari veliki ljudi koji ne pate od viška neukrotivih egoističnih hormona, već su ovdje došli s jedinim ciljem - da korektno i maksimalno pošteno odrade svoju zadanu satnicu. Prvi su krenuli na Sony Ericsson stageu naši stari znanci, zagrebački S3NGS točno u 16.50h kada praktički još nije bilo gotovo nikoga osim uobičajene ekipe iz organizacije festivala. Evo, točno sam prebrojao promatrače, bilo ih je ukupno 18 uključujući i osoblje na obližnjem šanku. S3ngsi su početni dio razvalili veoma žestoko, skoro da su se nametnuli kandidatima za Tuborg Green stage, a onda su izveli laganiji broj "Fuckin' star", pa bržu "Plavi padobran" i odličnu "Ulice" sa veoma brzim, gotovo surf-rockerskim dionicama Emera na gitari i dvoglasjima u nadmetanju sa basistom Ličkim. Čakini bubnjevi su zvučali onako kako zvuče, raštelano kao da nabija po kutijama, ali baš je upravo u tome i draž njihovog alternativnog rocka. Na set listi se pronašlo i nekoliko novih kompozicija koje su odreda odlične, te su nastup završili sa standardom "Mrak". Žestok i moćan nastup. Ako se tko još sjeća, oni su nastupili 27.VIII 2007. na VipInMusic Festu koji je po prvi puta organiziran na Jarunu, te su bili predgrupa Roisin Murphy (ex-Moloko), Happy Mondays i Sonic Youth. Dubrovački trojac EMBASSY 516 koji su konačno dočekali svojih 5 minuta slave, dobili su pola sata na T-Mobile stageu, te su se potrudili odraditi odličnu svirku pred 40-tak ljudi. Znao je vođa Žarko Dragojević aka Silver da ga čeka velika pozornica i prazna ogromna poljana, pa je čitavu play-listu okrenuo u atmosferičnost post/indie-rocka s natruhama shoegazea svirajući za zelenilo drveća i prostrano modro, tog dana osunčano nebo. Bila je to sjajna uvertira za kanadske Broken Social Scene čiji se nastup očekivao za dva sata, ali nikako mi neće biti jasno zašto ljudi koji su platili masne pare za ulaznice redovito dolaze tek sa prvim sumrakom i propuštaju najinteresantniji dio programa. Evo, jučer su propustili fenomenalnu beogradsku Bo, te odlične nastupe Heroine, Andrije i One Piece Puzzle, a danas još 5-6 vrsnih izvođača. Čak smo komentirali da bi najbolje bilo zatvoriti ulaz poslije 19h i puštati samo one koji imaju pravovaljanu ispričnicu potvrđenu štambiljom i ovjerenu kod javnog bilježnika, hahaha... Zbog nastupa Dubrovčana, a i moje šepavosti, zaista nisam htio propustiti svirku velikogoričkih zajebanata NE ZNAM KAK SE ZOVU, AL FRAJER MI JE SUSJED, no kada sam doteturao sa štakom ko Jeremija iz Alan Forda do Tuborg Green stagea koji mi se u ovim okolnostima činio udaljen kilometrima, momci su već završili svirku, a taman su počeli zagrebački SCROLL. Oni su dobili nekih 45 minuta i otprašili sjajan koncert unatoč tome što imaju posve novu postavu. Nema više čupavog dugokosog i korpulentnog gitariste Filip Romca, niti basiste Leon Čuljaka, već su tu neka dva posve nova lika. Jedini iz stare postave ostali su frontmen i gitarist Mrak - Mark Markovčić i bubnjar Tony, ali i s novom ekipom Scroll su i dalje žestoki, suvremeni alternativni rock band u punom smislu riječi. Još jedan odličan nastup iz plejade 'malih' bandova na ovom festivalu. Velika nepoznanica bili su mi akustični trojac ARIEB koji su nastupili na Sony Ericsson stageu pred otužno malenim brojem ljudi. Pjevač/ gitarist je Pakistanac koji pjeva na svojem autohtonom jeziku, a pratnju mu čine dva Hrvata, jedan na akustičnoj gitari, a drugi na udaraljkama, te sviraju jednu vrstu world-musica punog šarmantnih arabeski, taman pogodnog za popodnevnu meditaciju i sedeljku na tratini. MARTINA TOPLEY BIRD, nekadašnja Trickyijeva pjevačica dobila je veliki T-Mobile, no suprotno očekivanjima, nije uspjela okupiti više od nekih 300-tinjak posjetitelja koji su poluzainteresirano promatrali njen jednosatni nastup. Izašla je u šarenoj haljini sa svojom kuštravo golublje-plavom frizurom i crnim cvikerima koje je kasnije skinula pokazavši debeli sloj plavog make-upa preko očiju zabarikadiravši se iza malog syntha, laptopa, ksilofona i samplera. Prvi dio nastupa je bio smrtno dosadan popodnevni končertino za vokal, sampler i natucanja po synthu, a tek kasnije se odvažila da pusti neku matricu s udaraljkama i digeridoom sviruckajući električni ksilofon što je sve skupa premršavo izdanje za veliku pozornicu. Sudeći po audijenciji, svima bi ovakav njen nastup puno bolje legao u intimnoj atmosferi klubova poput Saxa ili zaprešićkog Autsajdera gdje se može sjesti i na jedno uho unutra, a na drugo van propuštati što se propustiti mora. Veseljaci GUSTAFI također nisu imali pretjeranu sreću sa posjetom i zaista ne znam šta je s tim ljudima koji sustavno propuštaju polovicu programa na ovakvim festivalima. Pa da im izvučeš pokojnog Kurta Cobaina iz groba i postaviš ga u popodnevni termin ne bi došlo više od 200-300 ljudi... Elem, Gustafi su stoga inteligentno koncipirali repertoar prvo s laganijim brojevima predstavljajući posljednji album "Chupacabra", a kako su se ljudi s vremenom okupljali u sve većem broju, tako su redali svoje tex-mex/ska/rock brzance i hitove koje su šibali iz rukava, da bi nakon sat i pol klasične istrijanske otkačene i zabavne štale ljudi tražili još. Sjedio sam neko vrijeme na obližnjoj terasi i jedno mnogobrojno novopridošlo društvo se kezilo što su Gustafi tako brzo napustili pozornicu jer su upravo zbog njih došli na tulum. Eh, tko vam je kriv što niste došli prije... Paralelno sa Gustafima, svoj cjelovečernji koncert od sat i pol održali su bosanski majstori DUBIOZA KOLEKTIV na Tuborg Green-u gdje se okupila dobra svojita od nekih tisuću - tisuću i pol ljudi koji su neprekidno pristizali i posve nakrcali prostor. Naravno, nije bilo nikakve dvojbe, Dubioza je otprašila svoj klasični, visoko energičan i nabrijan repertoar izmjenjujući stare skladbe na engleskom i nove na bosanskom s posljednjeg albuma "5 do 12". Bili su sjajno pripremljeni, kontakt s publikom je bio savršen, čak se i priupitalo 'tko je od vas downloadirao naš zadnji album?', te nije bilo niti najmanjeg izgreda kojeg sam se, takoreći plašio, nakon onog gađanja kamenjem na prošlogodišnjem Ex-Yu Rocks! u Krupi na Vrbasu gdje je bilo i ozbiljne tučnjave kojoj sam prisustvovao. Sva je sreća što na InMusic dolazi uglavnom kulturna 'raja', te što Dubioza ovdje u Hrvatskoj ima vjerne fanove koji su došli po svoju porciju zabave uz angažirane i protestne socio-političke tekstove. Nažalost, ovaj njihov fantastičan nastup sam gledao svega 20-tak minuta i taman kad su izvodili "Walter" ('vratit će se Valter, jebat će vam mater'), brže sam hitao sporim tempom prosječno indisponiranog puža na glavni T-Mobile stage... Prolazivši pored Sony Ericsson pozornice, Gustafi su okupili lijepu cifru publike koja se i dalje fino zabavljala, a na T-Mobile je svoj nastup u 19.15h počela kanadska supergrupa iz Montreala BROKEN SOCIAL SCENE. Izašli su kao oktet sa povremenom pjevačicom, a gotovo u svakoj stvari su se izmjenjivali na instrumentima; malo na gitarama, klavijaturama, basu, vokalima, a bilo je tu i flaute... Premda im skladbe zvuče i djeluju kao posuđenice iz bogate ostavštine indie-pop/rocka od Sonic Youth, The Cure, Ride, My Bloody Valentine, R.E.M., Neil Younga, Slowdive..., do shoegaze stilova pomiješanog sa psihodelijom, elektronikom, space-rockom, sympho-rockom, strahovito su ekspresivno nabijene individualnim konotacijama svakog člana ponaosob. Uglavnom, skladbe im počinju vrlo ležerno, gotovo nježno i gnjecavo sa dva-tri tona, no razgrađuju ih u bogati kostur koji u principu ima cijeli spektar nijansa. To su veoma bogati aranžmani na natruhama elegičnijeg progressive-rocka s elementima akustike, čvrstih gitarskih dionica bez prevelikih distorzija ili tremola, ima i eksperimentalnijih dionica, te im obavezno sadrže sporije i brže dionice sa trijumfalnim crashendom. Siguran sam da su mnogi spremni garantirati da je ovo do sada bilo najbolje gostovanje na InMusic Festu koje se može mjeriti sa glazbenim spektaklima koja smo slušali proteklih 5 godina u programu festivala. Neću sada ništa komparirati, ali ovaj nastup premda je za moj ukus bio dosadnjikav u scenskom pogledu, u onom daleko bitnijem, to jest zvučnom, bio je sjajan, a to je i potvrdila mnogobrojna publika koja nije oka odvajala od njih i nije ih niti malo zanimao koncert Dubioze i Gustafa koji su se održavali u isto vrijeme. Nešto sitno prije završetka Kanađana, u sam sumrak oko 20.50h na susjednu pozornicu Sony Ericsson stupio je još jedan kanadski majstor - Daniel Dan Victor Snaith i njegovi CARIBOU. Pošto ga nisam vidio u onoj pretovarenoj Galeriji SC početkom 2008. kada je bilo nemoguće ući unutra, ovaj puta sam se nagurao svim silama direktno u prvi red da konačno doživim to zadovoljstvo. I odmah je počelo direktno, ravno u glavu sa poletnom "Melody day", a nakon toga je slijedila odlična set lista uglavnom propletena sa dva posljednja i najplesnija albuma "Andorra" (2007) i "Swim" (2010). Dan je malo svirao gitaru, povremeno synth i zabavljao se sa samplerom, malo sjeo za bubnjeve koji su mu bili na frontu pozornice, a naravno, bio je tu i drugi majstor od palica, sjajni Brad Weber koji je lupao kao da će potrgati cijeli komplet minijaturnih bubnjeva sastavljenih samo od bas bubnja, doboša, činela, jednog toma i elektronske percussion tablature. Uz stvarno odličan repertoar, Dan i tročlana ekipa (bas, gitara, bubnjevi) su veličanstveno zaokružili cijeli utisak koji ga (ih) prati kao sjajnog koncertnog izvođača indie/dream-pop/electro scene, a ako ćemo jednostavnije, sve ovo je u principu pravi pravcati dance-rock s pop melodijama. Bajna i očaravajuća večer!!! Kako bi stigao da bar na djeličak doživim atmosferu SKINDREAD na Tuborg Green stageu, trebalo mi je dobrih 15-ak minuta da se naguram u ono preskučeno dvorište obavijeno šumarkom gdje se više nije mogao proturiti niti tanani anoreksičar, a kamoli ovakav stokilaš poput mene. Na godinu, ako će ova pozornica imati otprilike sličnu listu zvučnih i ovako primamljivih imena, taj prostor bi trebalo neminovno proširiti i posjeći one vrbe i rastlinje puno krpelja, te poravnati teren na kojeg sam umalo potrgao i onu 'zdravu' nogu s kojom muku mučim već tri godine. Jest da je prostor ružan poput netom prekopanog krumpirišta punog nehajno počupanih kopriva, lobode i ambrozije, ali na njemu su se, barem po meni, na ovome festivalu odvijale najbolje i najžešće stvari (isto kao i lani). O Skindread ne treba puno pričati, zna se da debeljko ima i onaj legendarni sastav Dub War, a ovaj mu je protuteža s kojim ostvaruje punokrvu fuziju punka, metala, reggae, rocka, elektronike, dancehalla i još nekolicine klasičnih stilova koji se vežu uz pojam zabavljačkog angažiranog punka u svim smjerovima. Izašao je na binu sa vojničkom šapkom na glavi u svojem ortodoksnom rasta izdanju u maskirnoj uniformi, sa crno-bijelim cvikerima, kratkim hlačama i šarenim prugastim čarapama, te odmah pripremio pretrpani auditorij za urnebes. Ispričavši komičnu priču o tome kako susjedi ne vole AC/DC, Metallicu, punk, rock, reggae i glasnu muziku, a svaki njegov slogan je masa potkrijepila sa velikim 'yeeeeeeee', uslijedila je pakleno moćna plesna energija punka, metala i reggae ritmova. Njegov prateći band je savršeno ukomponirana ekipa koja prati svaki njegov mig dozvoljavajući mu da radi što god želi. Nevjerojatan je frontmen i zabavljač, jednostavno je bacio publiku u delirij upravo sa svim onim stvarima o kojima često čitamo raporte s koncerata da su glupe i otrcane fraze poput 'are you ready', 'let me hear yeah', te bezbrojnih ponavljanja 'ooo-yee-ooo-yee', ali to njemu itekako odgovara i pristaje na ovo što radi. A kada ga samo vidite onakvog korpulentnog, zbucanog sa nekih 120-130 kila (hm, a možda i više) kako divlja i skače kao da je na trampolinu, ta njegova nevjerojatna pokretljivost dodatno podiže adrenalin i pridodaje poseban pečat iznimno snažnoj i upečatljivoj glazbenoj formi. Fantastično i efikasno.



Toliko me nastup Skindread zaokupio svojom energijom i sjajnim feedbackom, da sam propustio dobar dio nastupa THE FLAMING LIPS koji su bili jedni od headlinera na T-Mobile stageu. Taman sam stigao kada su svirali relativno brze i plesne "The convincided of the hex" i "The sparrow looks up at the machine" i nemam pojam šta se prije događalo, ali sudeći prema prenapućenom auditoriju kakvog je sinoć imao James Murphy i LCD Soundsystem (a naravno i Billy Idol), sve mi se činilo da sam promašio glavni dio spektakla. Uvijek bradati Wayne Coyne je gotovo čitavo vrijeme bio sam i isturen na front pozornice, dok je ostatak banda bio negdje razasut među mnogobrojnim plesačicama i plesačima koji su bili odjeveni u narančastu odjeću sa svake strane bubnjarskog seta s ogromnim gongom u sredini. Baš je cijeli set, od nekih dobrih 40-tak minuta bio u akustičnom izdanju između kojih je izvedena "I can't be a frog" i preljepa "Yoshimi", ali na isprekidan način. Prvo je počeo, pa onda stao igrajući se sa publikom na prilično arogantan način, no auditorij mu je odgovarao sa vrlo temperamentnim feedbackom koji svakom glazbeniku podiže ego. No, dobro, nije on nikakav egocentrik, već vrlo prijatan ekscentrik koji se u posljednje vrijeme zajebava na račun Pink Floyd, tako da je taj dio koncerta nalikovao na smrtno dosadnu reciklažu Roger Watersa i ekipe iz 70-ih godina. Čak sam pomislio da bi bilo bolje ovakav nastup stacionirati u Sax jer je toliko brbljao između pjesama, a kada ih je izvodio, skoro da je zamro na pozornici poput Dylana pred spavanje koji valjda samo mrmlja sebi nešto u brk. Još mi se pričinilo da će svakog trenutka doći na ideju da odsvira onaj 'podjeb' "Can't get out of my head" kojeg se i sama Kylie Minoque postidjela kad ga je čula 2003. godine, hahaha... No, završni dio nastupa je bio nešto žešći i konkretniji ("Worm mountain", "Watching the planets") s puno dima na pozornici, veličanstvenim scenskim psihodeličnim dekorom u kojem je držao ogromne ruke na stalcima visoko u zraku, a u glazbeno-teatralnom pogledu sve se to moglo vidjeti i poslušati još ranih 70-ih u doba Floyda, Yes i Genesis kada je Peter Gabriel izvodio svoje čudnovate performanse koje nisu kontali niti njegove tadašnje kolege Phil Collins, Mike Rutheford i Steve Hackett šaptajući između sebe 'kojeg vraga on to sada izvodi...?'. Teško je ovakvog otkačenjaka, ekscentrika, egzibicionistu, eksperimentatora i nadasve svjesnog autora kakav je Coyne deklarirati kao nekakvu protuhu jer njegovi albumi odišu nevjerojatno jednostavnim eksperimentima i doslovce sjebanim pričama na krajnostima koje variraju od emotivne elegije, apatije, samoubojstva, bijesa i razdraženosti poput malog djeteta. Ako su kojim slučajem izvedene "Race for prize", "The spark that bled", "Waitin' for superman", "Feeling yourself disintegrate" i još poneki komad sa sjajnog, pa čak i veselog, te meni najdražeg albuma "The Soft Bulletin" iz 1999., to je moguće bilo u prvom dijelu koncerta kojeg sam propustio, no ništa nije navodilo da je Coyne večeras bio raspoložen za taj dio svoje blistave karijere s kojom si je osigurao doživotni tantijem. Ipak od njega ne treba očekivati nekakvu best-of pjesmaricu, već ono što mu se u datom trenutku prohtije. Pravo je malo dijete na koje nisu znali reagirati niti njegovi prilično zbunjeni plesači i plesačice na pozornici, a koliko mi se čini, i publika je bila prilično rezervirana za ovakav psihodelični eskapizam ne tražeći čak niti bis. Ali kako god, nikome nije bilo loše, pa čak niti šiparicama koje su me u nekoliko navrata žicale cigarete i lovu koja im je neophodna, navodno 'za hranu'. Hm, The Flaming Lips, hm... Čudak je taj Coyne bio pred ogromnom audijencijom, da je nafurani Ripper ovakav veliki 'kojn' s ogromnim mudima, otkantalo bi ga za pet minuta deset tisuća ljudi... Uh, moram priznati da su mi The Flaming Lips ostavili čudnovati psihodeličan utisak kakav nisam očekivao budući da joint ili bilo kakve droge nisam koristio jako, jako dugo i na njih niti ne pomišljam da bi mi poboljšale dojam, ali mišljenja sam da je ovaj band strahovito sugestivno utjecao na publiku, te da ćemo kroz izvjesno vrijeme dobiti prve demo bandove koji će otkidati na njihov egzibicionizam. Možda klinci negdje u garažama već skladaju prve pjesme u obilju dima i ganje preslušavajući Floyde i Lipse... Jedan znameniti kritičar, poprilično nadrman mi je rekao da ga se ovaj nastup Lipsa dojmio kao najbolji izvođač koji je ikada nastupio na InMusicu. Negdje taman prije samog završetka ove psihodelične sage, oko 22.50h na Sony Ericsson stageu počeli su londonski NEW YOUNG PONY CLUB koji su sve samo ne moderan band, mada se mnogima čini da su suvremeni, a neki neuki telac od kritičara ih je nazvao nu-rave bandom. Okupili su zavidnu količinu publike s kojom se ne bi mogli niti pohvaliti jučerašnji (ne)spretno revoltirani !!! sa razdraženim Nic Offerom koji je otjerao ljude na Billy Idola i Pendulum. NYPC su pružili solidnu partiju klasičnog dance-rocka sa klišejima new-romantics ere ranih Spandau Ballet, Simple Minds, Classics Nouveaux, Visage, A Flock Of Seagulls, Ultravox, Duran Duran, New Order, Depeche Mode..., dakle dobro znanog retra synth-popa 80-ih s jednom iznimkom - vodećom pjevačicom Tahite Bulmer koja posve skida sve one ciktaje Kate Pierson iz The B-52's. Po tome se ovaj band djelomično odvaja od kurentne retro scene kao što se primjerice Classics Nouveaux izdvajao zbog iznimnog vokala Sal Soloa, ali praktički sve su ostale smjernice gotovo iste. Njihov drugi album "The Optimist" (2010) nije ništa bolji ili lošiji od prvijenca "Fantastic Playroom" (2007), pegla zacrtane postulate s odmjerenom produkcijom neopisivo asocirajući baš na razdoblje navedenih ex-zvijezda i pokušava se nametnuti novoj publici kojoj Sal Solo, Steve Strange i Midge Ure nisu nikada zasvirali na laptopu i kompjuterima. U svojoj jednostavnoj postavi sa gitarom, basom, bubnjevima i djevojkom za klavijaturama, NYPC su porašpali sat i pol koncerta, moram priznati, u iznenađujuće kvalitetnom izdanju kojim su se svim silama trudili zadobiti pažnju publike i ne otjerati ih na susjedne pozornice kao što su to dan prije napravili !!!. Nema tu nikakve filozofije u njihovom zvuku, sve je čisti synth-pop/dance-rock/electro-pop sa veoma lijepim pjesmama još ljepše i veoma atraktivne pjevačice Tahite koja je bila u vrućim, visoko podignutim kožnim hlačicama i doslovce rasplesala (a i raspametila) finu količinu publike. Uz znane hitove i veoma fine plesne pjesme "Get lucky", "Lost a girl", "Chaos", izveli su i najbolje brojeve - psihodeličnu "The optimist", i rasplesane "Jerk me", "Hiding on a starcase", "The bomb", te "We want to", "Dolls" i "Oh cherie" kojima su podigli atmosferu do usijanja. Velika je razlika između njihovog studijski ispeglanog zvuka i ovog na koncertu; ovaj uživo je daleko bolji i autentičniji, te je pravi elektronski dance-rock nabijen punokrvnim derivatima. Da sam ovakav band imao prilike gledati uživo 80-ih, danas ih bi vjerojatno cijenio kao nekada vrlo slične Simple Minds ili The Human League. Dva objavljena albuma nisu dovoljno jako mjerilo za njihov odličan scenski i zvučni nastup kojeg su priuštili; zavaravaju pravo stanje stvari i upravo su tamo negdje gdje su se zaustavili svi oni silni synth-pop/dance-rock bandovi u 80-im. Na kraju koncerta pokupili su i jedan bis što i nije česti slučaj na ovakvim open-air festivalima, te su svojim iznimno lijepim i dinamčno rasplesanim nastupom zasigurno osvojili simpatije nekih dvije-tri tisuće ljudi koji su ih pratili u intervalima. Na kraju moram reći da sam prijatno iznenađen sa ovim koncertom NYPC od kojeg nisam očekivao apsolutno ništa Bog zna kaj. Jest, NYPC sam gotovo odgledao u cijelosti, ali sam u međuvremenu otišao i na najbolji, Tuborg Green stage gdje su zadnja atrakcija bili FLOGGING MOLLY. Već smo ih nekoliko puta imali prilike vidjeti u našim krajevima, te su i ovaj puta potvrdili svoj visoki renome koji ih prati. Sa punom postavom od 7 članova (violina, banjo, nekoliko gitara, bubnjevi...), ovi irski veseljaci su razdrmali svaki žbun, otrovali svaki neubrani korov, pobili sve šklopce i zatrpali svaku raskopanu jamu na ovom krumpirištu pruživši sjajnu folk-punk/rock veselicu nalik na kombinaciju The Pogues i finske Korpiklaani. Frontmen se našalio na račun Tiery Henrya i ispadanja Francuske sa Mundijala u Južnoafričkoj Republici, malo je seruckao po Fabio Capellu i Engleskoj nogometnoj reprezentaciji, a band je sa svojim kolopletom skladbi sa zadnjih nekoliko albuma rastancao sve prisutne kao da je riječ o najenergičnijim Cinkušima. Bio je to sjajan dernek, te svaka čast onome tko je sastavljao listu izvođača na ovom stageu gdje sam poželio ostati do fajrunta jer se u ova dva dana pržila najžešća i najenergičnija glazba a ne tamo neke sanjivo zamorne limunadice... Zadnji akter večeri na T-Mobile stageu bili su MASSIVE ATTACK koji nam ništa novo nisu isporučili izuzev svoje uobičajene klasične magične scenske statične hipnoze. Sav scenarij kod njih je dobro poznat - puno mraka i dima, svjetlosnih kontrasta i naglih eksplozija sa stalnim izmjenama na vokalima i obilju pratećeg video-streaminga sa projekcijama. Osim standardnih "Inertia creeps", "Teradrop", "Angel", "Save from harm", "Unfinished sympathy"... izredali su i dobar dio kompozicija s ne pretjerano impresivnog posljednjeg albuma "Heligoland" koje ionako djeluju prilično beskrvno i dosadno, tako da se publika u intervalima mogla zabavljati slanjem sms poruka koje su bile prikazivane na njihovom video-zidu. Bilo je tu svakavih želja, čestitiki i pozdrava, a jedna, koja je bila cenzurirana, tj. odrezana 'Dikan mi u usta stavio...' rezultirala je gromoglasnim ovacijama. Massive Attack bez ikakvih problema zahvaljujući ogromnoj podršci naše publike mogu napuniti i daleko veće prostore, a uz još jedno 2-3 zvučnija imena i maksimirski stadion ako se za to ukaže potreba. Ako je sve teklo po predviđenoj satnici (nisam stigao na početak), održali su više nego dovoljna 2 puna sata nastupa koji je završio u 1.15h poslije ponoći (početak je navodno trebao biti u 23.15). Kada se sve skupa sagleda, ovaj 5. po redu InMusic Festival je po mojoj procjeni do sada okupio najveći broj posjetitelja zahvaljujući 'nultom' danu. Mada smo neke od ovogodišnjih aktera već po nekoliko puta gledali u Zagrebu i nije bilo specijalno primamljivih imena kao što su to prethodnih godina bili Asian Dub Foundation, Iggy Pop & The Stooges, Sonic Youth, Franz Ferdinand, Moby, Kraftwerk, Lily Allen, Stereo MC's, Nick Cave & The Bad Seeds, The Prodigy..., moglo se pronaći šarolikih stilskih i žanrovskih izvođača koji su opravdali zahtjeve publike po starom i dobrom sistemu 'za svakog ponešto'. Ove godine su manjkali metal bandovi, no zato je tu Tuborg Green stage uskočio sa odličnom listom punka i žestokog rocka koji je ovaj puta potpuno zadovoljio ukus potrošača. Puno se pojelo, popilo, propješačilo s bine na binu, izgubilo se ponešto na kilaži, ali se svakako moglo veoma dobro zabaviti u ova tri dana. Naravno, ne treba niti govoriti da je InMusic postao najvećim hrvatskim open-air festivalom koji će se sudeći prema postojećim kapacitetima širiti i dalje, te nam u budućnosti neprestano dovoditi najaktualnije i najzanimljivije svjetske glazbene vedete, a potvrda učestalosti kvalitete programa evidentna je i u mnogobrojnoj publici koja je pristigla iz svih krajeva ex-Yu regije, kao i posjetitelja iz Italije, Austrije, Madžarske i još ponekih bližih zemalja. Strašno zabavni su mi bili neki afrički, vjerojatno studenti, koji su na laptopu putem interneta gledali utakmicu Gana - Njemačka i strasno navijali za, naravno Ganu, te se na koncu uslijed slavlja prolaska u drugi krug ponapili i uneredili na koncertu Skindread gdje su pjevali bez obzira na žestoki punk/metal-rock neke svoje folk pjesme crne Afrike. Čuo sam i neke jezike koje nisam mogao odgonetnuti odakle pristižu - litavski, letonski, možda baskijski, a bilo je i pridošlica iz egzotičnijih zemalja bliskog istoka i srednje Azije. Jedina je šteta što se nitko nije sjetio postaviti veliki ekran ispod neke od onih dviju šatra gdje bi se mogao pratiti Mundijal...

horvi // 29/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos