Kada bi postojale Glazbene Olimpijske Igre na kojima bi umjesto država nastupali izvođači određenih glazbenih pravaca, zastavu Trip-Hopa bi zasigurno nosio netko iz Massive Attack. Predvodnici, a po mnogima i izumitelji tog mračnog i uzbudljivog glazbenog rukavca, početno skupljeni u Wild Bunch skupinu osnovanu 1983. koja je spajajući najrazličitije glazbene pravce radila must experience tulume po Bristolu, Massive Attack su nastali 1987. Adrian Vowles (Mushroom), Grant Marshall (Daddy G) i Robert Del Naja (3D), uz pomoć WB suradnika 1991. donose "Blue Lines", jedan od najboljih i najutjecajnijih prvijenaca svih vremena. Iako hvaljeni od kritike, veliki komercijalni uspjeh tim albumom nisu doživjeli, ali utjecaj koji je on ostavio na kasnije bendove i pojedince je nemjerljiv (album je iznjedrio Trickya, Geoff Barrow (Portishead) im je bio studijski tehničar, a producirao ga je Nelle Hopper (Soul II Soul, Bjork), a Madonna je priznala (3D bar tako tvrdi) da se u jednom razdoblju života najrađe ševila upravo uz taj dugosvirač! :)). Massive Attack su tim albumom i popularizirali, ako ne i patentirali, gostujuće vokale kao normalnu stvar (osim spomenutog Trickya, tu su i Shara Nelson i Horace Andy).

1994. izlazi nasljednik "Protection" i uz stara imena (Hopper, Tricky), pojavljuju se i nova: pjevačica Nicolette te Tracey Thorn (Everything But the Girl). Slijedeće godine taj album doživljava potpuni remix od strane HR publici poznatog dub majstora Mad Professora u obliku albuma "No Protection: Massive Attack Vs. Mad Professor". Slijedi poduža izdavačka pauza koja je obilježena turnejom i remixerskim zahvatima na raznim autorima; baš kao što je njihov album kroz svoje prste propustio Ludi Profesor, naši junaci su to isto trebali napraviti s "OK Computerom", no zbog drugih obveza, taj je dogovor na sveopću žalost propao. U '98-oj nam daju nešto sasvim drugačije, a opet isto - ultra mračni i ultra nenadjebivi "Mezzanine" čiji popis gostiju kaže: Horace Andy, Sara Jay i Elizabeth Fraser (Cocteau Twins). Kuda nakon takvog albuma?

Svjesni kvalitete koju su si sami nametnuli kao imperativ, te uvijek željni napraviti nešto novo (što, po vlastitom priznanju, je jedini način da si ne postanu dosadni), a očito prepuni kreativne energije, MA, danas samo duo, su izuzetno samokritični, što znači da njihove stanke između albuma nisu zajebancija i razbijanje hotelskih soba, već dogotrajan i mukotrpan studijski rad, što potvrđuju i njihove izjave povodom izlaska novog albuma. Zvuk "100th Window" otkriva jedan novi Massive Attack; mračne zvuke električnih gitara s genijalnog prethodnika ovdje su zamjenili nešto lakši, ali skoro pa ništa svjetliji tonovi, dok su dubok bas zamijenile hipnotičke repetativne melodije. Catchy hita poput legendarne "Unfinished sympathy" ili prekrasne "Teardrop (feat Liz Fraser)" ovdje nema, no zato dobivamo album koji je po ujednačenosti atmosfere, koja je toliko gusta da se može "nožem rezati", baš kao da je rađen za neki film, možda njihov najbolji.

Najavljujući atmosferu slijedećih sat vremena, album efektno otvara "Future Proof" - nekva pimpl-pimpl elektronika, pa lagano gitara, pa ritam, pa bas, pa kuler 3D i priča može početi. Slijedi "What Your Soul Sings" - nježna glazbena pozadina koja pomalo vuče na Zero 7, Air i slične bendove u njihovim lakšim momentima, prekrasan text i savršen vokal Sinead O'Connor koja će se pojaviti još dva puta ("Special Cases", "A Prayer For England"); iako po glazbi i atmosferi nije u istoj kategoriji s kasnije spomenutim hitom, mislim da će upravo ova stvar biti "Teardrop" ovog albuma. Tu je i prepoznatljiv glas njihovo vjernog suradnika-vokala Horace Andya ("Everywhen" i "Name Taken"), a i 3D koji je do sada prevenstveno pričao, na ovom albumu otkriva svoje pjevačke sposobnosti u odličnoj "Small Time Shot Away" na kojoj mu vokalno parira Damon Albarn (potpisan kao 2D). Album zatvara mračnjak "Antistar", navodno antiratna stvar, nakon koje se ponavlja bas linija, i ponavlja, i ponavlja... Duboko u noć/jutro...

Ako je "Mezzanine" bio soundtrack filma u kojem pratimo junaka (serijski ubojica? poremećena individua?) kako u Fincherovski tamnom ambijentu postapokaliptičnog svijeta tumara mračnim prostorima dekadentnog megalopolisa u potrazi za nekime/nečim i pritom susreće brojne likove, mahom uništene osobe, te pritom konzumira mnoge teške opijate što dodatno otežava percepciju svijeta koji je i bez toga dovoljno mučan, onda je "100th window" soundtrack za "the day after" u kojem vidimo kako se naš junak budi teške glave, u lynchovski slow motionu tumara po nekom mračnom i prljavom stanu te s vremena na vrijeme doživi flashback nečega što mu se dogodilo sinoć. Ili nije, ili to samo droga jebe receptore u njegovom istrošenom mozgu.

Morate mi oprostiti nedostatak objektivnosti jer sam ovaj album, koji je bio najavljen još za ljeto prošle godine, s velikim nestrpljenjem čekao, pa je moje oduševljenje možda i veće nego što to album objektivno zaslužuje, što će u konačnici pokazati vrijeme, no skoro za sigurnošću mogu reći da će se određeno naredno razdoblje u mojem CD sviraču definitivno zrcaliti stotinu prozora... PS: Bez prevelikog ulaženja u recentnu svjetsku (čitaj: američku) politiku (Bush je manipulator i kreten! obični kauboj zapravo), veza MA i rata s Irakom opet dolazi na vidjelo; kao i s "Prvim ratom" kada su, ne slažući se s politikom UN-a glede Iraka i Pustinjske oluje, na kratko izbacili Attack iz imena, danas su MA pred izlazkom novog albuma u vrijeme sve očiglednijeg "Drugog rata" vrlo glasni protivnici naftne kampanje kauboja Busha (dizajniraju i plaćaju anti-ratne oglase po glazbenim časopisima, a najavili su da će zarada od singla "A Prayer For England" ići za Crveni križ i druge dobrotvorne organizacije).

sale // 05/02/2003