Ovaj bristolski duo prošle godine počastio nas je s prvim studijskim ostvarenjem u šest godina, (Splitting the Atom EP), kao i ponovnim pojavljivanjem u Zagrebu, nakon isto godina. Ubrzo nakon toga, objavljuju dugoočekivani peti studijski album, a najava za ponovno gostovanje u Zagrebu već je objavljena.

"Heligoland" počinje s Pray for Rain, gotovo plemenskom turobnom pjesmom čija se atmosfera zahuktava gotovo do samog kraja. Na njoj im je pomogao Tunde Adebimpe, pjevač hvaljenih TV on the Radio. Pray for Rain pojavila se na spomenutom prošlogodišnjem EP-u. Isto je i s Splitting the Atom koju je Horace Andy maestralno izveo i u studiju, a bome i na prošlogodišnjem koncertu. Između njih neprimjetno se ušuljala Babel. Pjesma koju izvodi Martina Topley-Bird, a s njom su se posjetioci prošlogodišnjeg koncerta također mogli upoznati. Babel je dobar i klasičan trip-hop bez puno okolišanja. Martinin vokal se pojavljuje na još jednoj već poznatoj pjesmi, Psyche. Njen vokal jednostavno paše u te čudne orkestracije koje proizvode Del Naja i Daddy G. U Psyche to je samo žičana ubrzana tema iz neke konesko-japanske priče, iznad koje lebdi Martinin vokal. Još čudnija podloga je u Flat of the Blade s vokalima Guy Garveya, vokala britanskih ELBOW. Nisam ih nikad baš gotivio, pa mi tako ni ova pjesma nikako ne leži. Čak niti u verziji s prošlogodišnjeg EP-a, kad se zvala Bulletproof Love i bila malo drugačija. Englezi bi rekli - Booooring!. Slično mi je i s Saturday Come Slow. Jednostavno me vokal grupe BLUR i u "gorilama" i u "masivnom napadu" smeta.

S druge strane Hope Sandoval pratim od njenih početaka u MAZZY STAR do radova s WARM INVENTIONS i moram reći da je već stvarno bilo krajnje vrijeme da se njen vokal upotrijebi u nekoj MA pjesmi. Paradise Circus, kako i dolikuje prilici, jedna je od najmirnijih i najljepših pjesama na albumu.

Ostatak pjesama, a koje još nisam nabrojio otpjevao je Del Naja. To su Rush Minute i skoro osamminutna pjesma koja zatvara album, Atlas Air. Iako mi Rush Minute više vuče na dragi mi Mezzanine, Atlas Air je ustvari najveći zgoditak na ovom albumu i isplatilo se slušati sve ove pjesme prije da bi se došlo do nje. Iako klasična MA pjesma, čini se da ima nešto novo u njenom zvuku. Možda je to veselija synth dionica, možda malo brži ritam od ostatka materijala, možda Chemical Brothers-like dio pred kraj, možda Del Najin vokal, a možda sve zajedno, al to je trenutno jedna od najjačih pjesama ove godine i samo zbog nje bi se isplatilo krenuti prema Jarunu tamo negdje koji dan iza dvadesetog lipnja. To mora moćno zvučati uživo.

Pitanje koje se postavlja na kraju svega. Da li se isplatilo toliko čekati na novi album?! Odgovor je DA. Isplatilo se jer MA su opet u sedlu, imaju odlične pjesme i odličan album. Nadam se da na novi nećemo toliko čekati, a i ako budemo nema veze. Znam da će biti opet isto. Odlično!

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 05/03/2010