Osim Kasabian i Kim Deal, zvijezda drugog dana InMusica bješe mladi zaštitar na World stageu spreman za samoubojstvo, samomor, samoubistvo, самоубиство, самоубийство, suicide, féinmharú, 자살... Sva sreća što sam si uzeo tri dana godišnjeg odmora. Ranije, pred 10-15-ak ljeta sam InMusic odrađivao bez po' muke, a onda svako jutro išao na posao, te s posla drito hitao na Jarun. Danas više nix tako, crko' bih jer su me, evo nakon prvog dana noge toliko štrecale da sam morao zveknuti andol da otpusti mišiće od silnog hodanja s pozornice na pozornicu. Računao sam da se svakog dana odvali po desetak kilometara, a k tome čitavo vrijeme uglavnom stoji na nogama, zavisno koliko sam s našom fotografkinjom Tiom uspio komad od nekoliko minuta odsjediti u press-centru i odmoriti nožurde. Možda, jednog dana ne bi bilo loše da za mene starca i slične, organizator podigne neke montažne tribine pored svake pozornice s jasnim natpisom za posjetitelje +50. Ili +45. Doduše, pored main stagea je bila jedna takva s nekoliko redova tribina, 3-4 tako nekako, ali na njima su sjedili oni što su uspjeli na vrijeme zauzeti mjesto. Jer, kako festival odmiče iz godine u godinu, sve je više nas staraca koji ga pratimo još od prvog, tamo iz daleke 2006. na Šalati s reunionom Pixies. Kako je čitav InMusic pratila vraška vrelina, drugi dan je, pa valjda +50 °C na suncu žarkome otvorio bugarski četverac HAYES & Y prvotno iz Sofije, a danas iz UK. Predstavili su se kao simpatičan plesni pop koji ništa bitnije ne odskače od britanske kurentne indie scene s naglaskom na dance-rock. Vokal frontmena na engleskom ima zavidne falsete, a kompozicijski kostur je obogaćen i elektronskim laptop dekorom. Čak je u jednom trenutku rekao 'zdravo Zagreb' i već sam se poveselio da će početi pričati na bugarskom. Netko iz publike mu je doviknuo 'kažuvaj na bl'garski, razabiruvamo', ali lik je čavrljao samo na engleskom. Bilo bi pristojnije u slavenskoj zemlji pričati slavenski. Ionako svi manje-više razumijemo makedonski, a bugarski jezik mu je vrlo sličan ko' primjerice slovenski i hrvatski kajkavski. Na world stageu su potom izašli naši dobri poznanici i miljenici TIDAL PULL s novom pjevačicom Mirnom Bralić, te zakuhali ionako vrelu sparinu izvevši set materijala s prvog i drugog albuma, a uskoro će biti i treći, kako mi reče nakon koncerta gitarist Ivan Blažinović (očekujte ga najesen oko Martinja). Možda sam se pribojavao promjene glavnog vokala s obzirom da je prvi frontmen Vilim Hrastek napustio bend nakon drugog albuma i otišao u Ameriku, ali, Mirna je uistinu odlična zamjena pogodivši sve vitalne performanse. A i vizualne. Bend je bez ikakve sumnje opravdao snažnu i nonšalantnu spremnost za velike pozornice. Ono što su radili u malim klubovima od početka karijere, pretvorilo se u moćan i upečatljiv, zaista big indie-rock s kakvim su Pixies trebali nastaviti nakon reuniona. A ako malo bolje pogledate priloženi fotos, vidjeti će te onog mladog zaštitara iz prvog dana kome je 'izgorjela kafana' i najradije bi se ubio, akcija Drugi dan, čin V. Ovo mu je bio peti bend kojeg je morao osiguravati, a ostavljao je dojam kao da bi ih najradije sve podavio i bacio 150 metara dalje u Jarunsko jezero da ih požderu ogromni somovi. Ali, kad su na istu pozornicu došli samo 15 minuta kasnije LELEE, transbalkanski post-punk trojac sa sjedištem u Ljubljani, dečko je doživio nervni slom na tih spomenutih +50 °C. Možda mu je srce poskočilo kad je vidio tanku Jelenu Rusjan u kratkoj svjetlucavoj haljinici da će sad konačno zaigrati neki narodnjak, no kad su počeli svirku i odvalili prilično žestok performans na granicama noise-rocka, daleko koherentniji nego li na zadnjem, drugom albumu "Mora malo u crveno" (2024), jadnik si je precrtao zamsao da bi ovdje mogao upecati neku curu jer su svi od bendova do publike luđaci koji ne poznaju pravu sreću armonike dugmetare, tamburaša i trap-folka. Moglo mu se ne samo na licu, nego i po ponašanju vidjeti da je totalno slomljen štitivši se samo s jednom mantrom 'ja sam ovdje samo zbog para'. Negdje u tim trenucima pohvalila mi se naša Tia da je iz drugog pokušaja položila ispit, pa smo slavljenički krenuli na degustiranje ostatka repertoara. Pogledali smo SEUN KUTIJA & EGYPT 80, naravno sina čuvenog nigerijskog Fele, a spram oca, Seun je znatno skratio socio-političke govorancije prepustivši mnogobrojnoj pratećoj ekipi da se transcedentalno prepuste afro-beatu. Čulo se brdo minimalističkih plesnih repeticija za tancanje, a i on sam je u jednom navratu zasvirao synth i saksofon zasjenivši brass sekciju. Hiden Stage, dakako godinama, takoreći otpočetka najbolji u kreativnosti, ali nedovoljno primamljiv za najveći dio auditorija, tog utorka je oko 19 h spržio fantastičan mladi post-grunge/ alter/nu-metal bend PROSTI PRST iz Čakovca i Varaždina u sekciji Superval. Dečki su mladi i lijepi, Tia se zaljubila u kuštravog crvenokosog gitaristu na prvi pogled (mislim da je David Lovaković). Momak je imao crvenu kravatu i crno usko odijelo, vau, onomad kao nekoć new-romantics Japan i Duran Duran, ali ovi dečki ga bome praše van šminkerskih relacija. Znate koliko je sati dok su na kraju odsvirali obrade "Territory" Sepulture, a onda gromoglasno pozvani na bis odsviravši ni više ni manje - System Of A Down - "Toxycity". Jebate!!! Reče mi Tia, ovo je bilo najbolje do sada, svaki idući bend mi neće biti ovoliko dobar. Malo smo otišli do World stagea da pogledamo korejski bend SAILOR HONEYMOON, ali ništ' posebno u kolopletu dance-punka/ new-wavea i garažnog rocka, doduše i vrlo melodičnog, a počastile su nas i s obradom klasika "I wanna be your dog". Iggy Pop ima sve više i više poklonika, a možda će nakon smrti postati takva legenda da mu ni Bowie, Stonesi, Nirvana i Metallica neće biti ravni. A ona zvijezda od zaštitara je već pomalo davala otkaz i pripremala se za suicid sa zaštitarskom košuljicom na prvom javoru jerbo ima najjače grane. Svilena košuljica je dosta čvrsta, sintetička poput najlona i ne rasteže se. Vidjelo mu se u oblačiću iznad glave 'Sve što sam do sada u životu napravio, ljubio cure i one koje sam htio, požderali ste i upropastili vi, prokleti ološ rockerski, sotonistički što ne poznajete prave vrijednosti Lepe Brene i Aleksandre Prijović, ona je 7 puta uzastopce napunila zagrebačku Arenu, a koji ste kurac vi bijednici?' Još nije stiglo oproštajno pismo, ali je nešto čačkao po mobitelu... Meni je tako mnogo puta bilo na seoskim svadbama, ali u kontra smjeru i priznajem nimalo nije lako biti na događaju gdje se čitav dan i cijelu noć svira glazba koju mrziš ili ti je nepogodna. Ali zato nam je fantastično sjeo makedonski VAGINA CORPORATION, od šale sam rekao Tiji da baš ovakav bend treba staviti u pauzama seoskih balkanskih svadbi da iščaši smisao one benave 'polka-valcer-čardaš-oj širi kolo-tancaj po stolu, ljubio sam krčmarice, oči su moje mutne od dima' komunikacije uglavnom tužnih i emotivnih pjesama za zabave. Ovi Makedonci su odvalili psycho-rock pun energije s ponešto post-hardcore aditiva, a zvijezda benda jest nesumljivo drugi, dugokosi gitarist (zbilja mu nisam našao ime) koji je imao grudnjak i mini-haljinicu, a onda je u zadnjoj pjesmi s gitarom ušao u publiku do šanka, bacivši se na ruke okupljenog auditorija što ga je nazad donio na pozornicu. Ovo se sigurno ne može desiti na ona dva glavna stagea. Makedonci, naša najjužnija braća su ostavili fantastičan dojam, te k tome je na kraju vodeći gitarist pozvao svoju poprilično mlađahnu majku na pozornicu (ne bi joj dao +50) koja je poput Iggy Popa animirala publiku i otpjevala završnu pjesmu.



Na istom stageu finale su oko 21.30 h bili zagrebački trojac KiKlop koji su digli delirij svojim hitovima s proslavljenog debija "Otopljeni disko" objavljenog prije nešto više od godinu dana. Gitarist i vokalist Luka Žigolić (interesantno, Tijin prezimenjak) je bio u dugačkoj crnoj haljini/ suknji pridruživši se trendu mužjaka bez brkova, ali u ženskoj obleki. No, zato basist Jakov Ramničer ima brkove, a bubnjarka Laura Tandarić ih nema. Odvalili su poštenu gruvačinu za svadbu gdje su bećarac, polke i ostali folklor zamjenile rockerske žestice. Bez ikakve sumnje, miljenici su prisutne publike; ono što se zna s tog hvaljenog debi albuma, tog utorka je iz popa prešlo u kvalitetan i moćan moderni dance-rock. Zato ih vrijedi pratiti uživo. Nisam siguran, ali čini mi se da im je ovo bio vrhunac dosadašnje kratke karijere. Ne bih se čudio da jednom osvanu i na Main stageu. Što se tiče MICHAEL KIWANUKE, osim što je meni patetično dosadan u svome melodramatičnom, sramežljivom soul/ soft-rock izrazu i jakom senzibilitetu u kojem izgara od želje grandiozno mirne veličine vlastite senzualnosti koju mnogi smatraju da je stilu 'nadogradio' nešto veliko, ustvari je samo komercijalna parada. Otis Redding, a naravno i Steely Dan su odavno izgradili ovakav stil. Ako netko smatra da je s nekim pjesmama uronio u afro-beat ili funk, zar je to nešto novo? Eh, a naša Tia je čekala i čekala dozvolu za kok-pit da ga poslika iz neposredne blizine, no nije uspjela ući za ama baš niti jednog headlinera, tak' da adekvatnih fotosa nema, nego samo s desne strane pozornice, koliko se mogla prohrvati kroz sveopću gužvu. KIM DEAL je na manjoj World pozornici s punom sinergijom odvalila koncert koji se ustvari trebao desiti na glavnoj pozornici umjesto Kiwanuke. Publici manjkaju pravi, oni rani Pixies s kojima je čitav InMusic i krenuo, a ne sjećam se baš da je drugi stage na InMusicu ikad bio pretovareniji kao tog utorka. Pretpostavljam da od tisuća posjetitelja tek njih stotinjak imaju originalne vinile Pixies (ja imam sve), a možda tek rijetki Breeders, dok sam siguran da ploču Kim Deal nema ama baš nitko. OK, možda se varam. Uglavnom, ona je s proširenim bendom (violončelo, violina) dobro zabavila u ovoj trećoj inkarnaciji izvevši nekoliko ultimativnih, starih hitova "Cannonball" i "Gigantic". Sa 64 godine još uvijek se dobro drži stara mačka indie-rocka, još bolje od njenih Pixies kompanjona koji su se zasrali s manjkom energije na zadnjoj turneji. Kim nas je na kraju pozdravila reekavši na hrvatskom 'laku noć', bila je izuzetno sretna, čak i presretna da joj je došlo ovoliko tisuća fanova, a kako stvari stoje, mogla bi nam ponovno doći s ovakvim pratećim bendom barem u Tvornicu ili Močvaru. KASABIAN, glavne zvijezde skoro čitavog festivala su pokazali zašto nose ovakvo ime. Gledajte, bez obzira što imaju 8 proslavljenih albuma i najmanje desetak hitova, ali iz ranije faze karijere, oni su ustvari vrhunski zajebanti što se sprdaju i šegače sa show-bizom poput recimo zaboravljenih The Bloodhound Gang. Prvo su krenuli sampliranjem "Hey Jude" The Beatles, a nakon energičnih autorskih stvarčina zaredali obrade ismijavši Beastie Boys "Intergalactic", Backstreet Boys "I want it that way" (znate da još uvijek postoje?), a i nekih techno hitova. Bilo je zanimljivo gledati ovaj spektakl kako publika reagira: čas su bili na techno-partju, čas na sentimentalnom rođendanu neke svoje tajne simpatije, 'tihe patnje' koju ne mogu ostvariti, odnosno, Kasabian znaju manipulirati emocijama publike plagirajući brdo pjesama, uglavnom velikih hitova koje se ne srame pokazati za razliku od naših plagijatora koji potpisuju obradu kao vlastito djelo. Uh! Znamo jako dobro takve naše domaće kokošare počevši od Pipsa, Valjka i Kazališta, preko Gibonnija, Thompsona i ostale kompanije. Za završetak drugog dana, ovi momci iz Leicestera su održali pravu zabavnu lekciju kako biti plagijator s drskim ponosom. Fotosa nema jer Tia nije dobila prolaz u kok-pit. Idemo pit', a onda spavanac.

horvi // 28/06/2025