Iako sam propustio prvi nastup grupe THE CULT u Hrvatskoj, za ovaj drugi nije bilo ni govora da bi se tako nešto moglo dogoditi. Mamac koji se zove "The Cult sviraju Love album" bio je premirišljav da bi ga propustio zagristi. Tako sam se mjesec dana ranije počeo zagrijavati i nakon tko zna koliko vremena izvukao staru ploču iz police i zavrtio je na gramofonu. Emocije i sjećanja su navirale same od sebe.

Zbog dosta visoke cijene ulaznica činilo mi se da će ovaj izlet Iana i društva polučiti neuspjeh, no došavši pred dvoranu desilo se upravo suprotno. Umjesto "kupiš kartu", tražila se "karta viška", a "thirty-to-forty-something" ekipa iz svih dijelova bivše nam države prešetavala se oko dvorane i pokušavala ubosti poneku kartu koja je ostala na blagajni. Ne treba zaboraviti da im je to bio jedini koncert u okolici od nekoliko tisuća kilometara, pa fanovima nije bilo teško preći parsto kilometara da vide svoje idole. No, slike idola koje su nam ostale u glavama, a i koje su nas gledale s plakata nešto su sasvim drugačije od onog što nas je dočekalo na pozornici. Ian Astbury izgleda ko zadnji klošar s masnom kovrčavom kosom i pivskom brenkicom i daleko je to od onog sex idola s dugom crnom ravnom kosom u kožnim hlačama i štirkastoj košulji. Billy Duffy ostao je isti, a tek izbliza vide mu se godine na licu. Ostatak ekipe čine Chris Wyse na basu jedan simpatičan "američki redneck", John Tempesta na bubnjevima, predstavljen kao čovjek porijeklom iz Hrvastke (!?) i Mike Dimkich drugi giatrista, čije prezime više asocira da bi mogao biti iz naših krajeva, a izgledom je treći klon Elvisa Costella. Unatoč izgledu Ian još uvijek ima glasčinu koja razara, a ostatak ekipe jede instrumente.

Pišta i HARD TIME pokazali su se kao solidan bend za zagrijavanje publike svojim uspješnicama. Uz neku industrial podlogu članovi THE CULT pojavili su se na stejdžu i započeli svoju šetnju kroz "Love" album. Krenuli su s Nirvanom i sveopćim delirijom u prepunoj maloj dvorani Doma sportova. Big Neon Glitter i Love, pa Brother Wolf Sister Moon uz Ianovo čitanje riječi. Sve to popraćeno je zbornim pjevanjem, neprekidnim ovacijama i žmarcima koji mi prolaze tijelom i sad dok pišem ove riječi. Povremeno, ali samo na trenutke, moguće je vidjeti da Ianu glas malo podrhtava, da nemože otpjevati ono što je mogao 1985., no to je moguće pripisati i turneji koja je naporna, a on stvarno daje sve od sebe.

Iako se na početku sve činilo kao neka malo bolja gaža, nakon uvodnih taktova za pjesmu Rain i reakcije publike, nikome u dvorani više nije bilo svejedno, a zahvaljivanja s pozornice su bila sve učestalija, a čak se na Billyievom licu mogao vidjeti osmjeh. Na Phoenix i Hollow Man samo smo se zagrijavali za ono što je uslijedilo na Revolution i She Sells Sanctuary. Taj koncert je bio moj povratak u prošlost. Ne sjećam se kad sam zadnjiput "odradio" koncert u prvom redu, a da taj prvi red nije ujedno bio i posljednji. Može se činiti da su došli dvadesetpet godina prekasno, al što se mene tiče, nije mogao biti bolji trenutak. Sumnjam da bi prije dvadesetpet godina ja bio tamo gdje sam bio te večeri bez obzira na to što bi slika ispred mene bila malo ljepša za oko. Ženskom dijelu publike čini se također to nije smetalo. Za kraj ovog dijela programa, kao i albuma, ostavljena je Black Angel, nakon koje, čak i da nisu dalje svirali nitko ne bi mogao reći da su uzalud dali novac za kartu.

Uslijedio je kratki intermeco da bi se bend vratio i krenuo u šaranje po bližoj prošlosti. Electric Ocean i Wild Flower dali su naslutiti da nas čeka još bolji dio koncerta od onog prethodnog. Dobio sam dojam, da je onaj prvi dio, nazovimo ga službeni dio, odsviran pod nekakvim pritiskom "dalićetosvedobroispasti", dok je ovaj, slobodni dio, bio opušteniji. Činilo se kao da je i Ian tu "pustio" glas i dok se na "Love" dijelu činilo na trenutke da mu glas puca ili da nemože otpjevati nešto, ovdje nije bilo toga. Sve pa čak i najzahtjevnije dionice bile su besprijekorno otpjevane, a za kraj ostavljena Love Removal Machine, nakon skoro dva sata svirke, bila je dovoljna da odmah počnem žaliti što je sve gotovo i da se nadam da će THE CULT ponovo pohoditi naše krajeve. A sudeći prema publici, kojoj čak niti merch štand nije bio preskup (majice 220 kuna...), sigurno će ponovo doći. Jer, ovakva postava THE CULTa ima još štogod za reći i odsvirati. Na povratku kući sve o čemu sam razmišljao jest kako nakon ovakvog povratka u prošlost doći k sebi, probuditi se ujutro i obrijanog lica stati pred studente i ispričati im nešto suvislo o nečem što je miljama daleko od onog o čemu bi tog trenutka volio pričati s njima. I za kraj, ne vjerujem da ovo pišem i da će se tako nešto dogoditi, al ovo je bio bolje od U2!

pedja // 02/10/2009

> vidi sve fotke // see all photos