Okončan je tromjesečni festival demo izvođača u rock klubu Time na Staroj samoborskoj cesti 28. Pobjednik između 45 izvođača je dobio zavidnih 10 tisuća kuna.

Krupan zalogaj organizacije festivala kojeg se prihvatio vlasnik kluba Saša Mamilović - Sale privedena je kraju. Festival je trajao čak 13 večeri koje su bile razmještene u prve vikende mjeseca listopada, studenog i prosinca sa 45 izvođača (četvrtak, petak i subota, 5 izvođača po svakoj večeri), te je nakon toga dobiveno 9 pobjednika svake večeri koji su se nadmetali u polufinalu održanom u tri dana vikenda u prosincu (3 izvođača po večeri). Pobjednici tih večeri su Strip junaci, Spuštene rolete i Abroad Experiments, a budući da su The Orange Strips zbog turneje po Belgiji i Britaniji izostali s polufinala, direktno su ušli u finale (13., završna večer) što je po riječima Saleta izazvalo bujicu protesta i negodovanja. Za pobjednike je pripremljena obilata novčana nagrada - 10.000, 5.000 i 2.000 kuna koje su sakupljene na prodaji ulaznica tijekom 13 večeri festivala. Dodajmo da su svi izvođači nastupali besplatno i bez naknade putnih troškova, a o pobjednicima su odlučivali posjetitelji glasanjem na kupljenim ulaznicama i sam Sale. Sve ulaznice su pohranjene u posebnom sandučiću i na koncu je izvlačenjem dobiven sretni posjetitelj kome je uručena zaista vrijedna nagrada - električna gitara! (premda bi sukladno sa značajem ovog insrtumenta u 21. stoljeću više odgovarao kompjuter ili laptop). Sale kaže da je imao mnogo muka kod odlučivanja samih pobjednika večeri i da se često sukobljavao s nesrazmjernim mišljenjem publike i kvalitete samih izvođača pri čemu je morao vući vodu i na svoj mlin gledajući krajičkom oka na one izvođače koji će mu popuniti klub s publikom koja će shodno tome i keširati lovu na šanku. To su uvijek dileme poput mača s dvije oštrice gdje se gleda i na ovce i na novce, tako da se o nekakvoj pretjeranoj kvaliteti izvođača u finalu može samo nagađati po kojem su principu i kriteriju prošli izlučne večeri i polufinala. Pogledom na spisak izvođača koji su ispadali (poput Fishy Fish, Incident, Trik, No Chance ili odličnih Replica i varaždinskih Voodoo Lizards) moglo bi se prosuditi da je konkurencija bila oštra i raznovrsna, te stoga poprilično zapanjuje podatak da su i publika i Sale za finale odabrali tri gotovo identična izvođača koji se stilski razlikuju tek u nekim sitnim nijansama. Sponzor ovog finala bila je Grudska pivovara (pivo Prima), a medijski pokrovitelj Earbugs, tako da valja čestitati Saletu koji je praktički sam na svojim plećima nosio ogroman teret organizacije i dokazao da i jedan čovjek može učiniti više nego dovoljno za jedan ovakav poduhvat. Usput, najavljuje i sličan festival preko iduće ljetne sezone po obali Jadrana i jesenski po kontinentalnoj Hrvatskoj sa nekih 10-15 izvođača. Svaka čast. I budite spremni.

Elem, finalna svirka te subote započela je u 22.10 h, a svaki izvođač dobio je pola sata za svoj repertoar. Prvi su startali STRIP JUNACI, kvartet za kojeg nisam uspio saznati odakle dolaze, ali čini mi se da su domaći domoroci iz Zagreba. Nastup su otvorili sa melodičnim hard-rock/ blues skladbama "Nisam bio Bog zna što" i "Oko tebe ne živi ništa", te su već u ovoj prvoj kompoziciji naglasili da lirski i nisu 'Bog zna što'. Sve pjesme im se svode na tipični starinski hard-rockerski šlih mačoidnosti na relaciji muškarac - žena, izuzev izleta u individualnu preokupaciju u pjesmi "Kada si me stvorio" (ili se zove "Život kakav nisam volio"?) gdje Strip junaci iskreno otvaraju dio vlastitog svjetonazora. Osim hard-rock/ blues glazbenih sintagmi koje djeluju kao trezvene i bistre Majke, imaju i sklonosti ka new-wave zvuku u pjesmama "Skini mi lance" i "Uzimam te" koja zvuči kao komercijalni punk/ new wave u blijedoj varijanti novih američkih zvijezda Against Me! Izveli su i obradu Kim Wilde starog hita s početka '80-tih "Cambodia" kroz šaljivi zafrkantski tekst "U birtiju kada dođem ja" (navodno od Vatrogasaca), no po prikazanome uz obilate komercijalne forme odprije tridesetak godina manjka im slojevit i dorečen sadržaj tako da se nekoj globalnoj kvaliteti u odnosu na trenutnu demo i nezavisnu scenu u Hrvatskoj nisu niti približili. Sve skupa vrlo starinski i bez ikakvih iole kreativnih poteza. (Jel' se tko sjeća vrlo sličnog sastava Srž?). No, publika ih je vrlo dobro primila, a frontman i gitarist je solidan zabavljač tako da ovome sastavu nije teško ostvariti pozitivan feedback pred svojim prijateljima i poznanicima. Baš me zanima kako bi prošli u Sarajevu i Beogradu. Vjerojatno mlako. THE ORANGE STRIPS iz Labina su morali sticajem okolnosti preskočiti polufinale, te su bez obzira na gomilu negodovanja sasvim zasluženo ušli u finale po mišljenju samog Saleta. U standardnoj šesteročlanoj postavi (dvije električne gitare, klavijature, bubnjevi, bas i akustična gitara) izveli su pet prekrasnih indie-pop/rock skladbi - "Suffocate", "Madras", "Kissed a girl", "Letters" i "Loell Duinn", te obećavaju da će im dugoočekivani debi album ugledati svjetlo dana nakon Nove godine. Vođa i pjevač Valdet Luboteni savršeno barata vokalom i engleskim jezikom, a kao dokaz toga je i opaska nekog managera iz Liverpoola gdje su nastupali na nedavno održanoj turneji. Tamo im je prišao i pitao ih koliko njih dolazi iz Hrvatske. Rekli su mu da su svi oni iz Hrvatske, a on je kazao 'aha, znači svi osim pjevača, pjevač vam živi ovdje u Engleskoj, zar ne?'. Nemalo je ostao iznenađen kada je shvatio da postoji takav pjevač u Balkanskoj provniciji koji bolje barata s njihovim jezikom od gomile njihovih Engleza. Ovdje na nastupu u klubu Time, Stripsi su u tih pola sata donijeli najmoderniji zvučni duh s Otoka. Nisu oni nikakvi Radiohead, Blur, Pulp, Suede, The Cure, Coldplay, preforsirani Arctic Monkeys ili Franz Ferdinand, oni su prije svega originalni sastav koji s pravom počinje parirati svim njihovim veličinama, samo je velika šteta što to publika u retro klubu Time nije mogla prepoznati. Drugi glazbeni svjetonazor se stvara kada ste zasipani "Paranoidom" Black Sabbatha, "Whole lotta love" Led Zeppelina i dosadnim "Still gotta blues" Gary Moorea, a plafon nove glazbe se tretira preko Metallice, Gunsa i prvog albuma Pearl Jam koji su ovdje veoma popularni kao da je vrijeme u Timeu stalo na godini 1976. prije pojave punka. Stripsi i klub Time su dva posve različita svijeta. Prvi je suvremeni mladić 21. stoljeća pun sofisticiranog duha i ambicija, a drugi je ovremešeni ćelavi starac koji se sjetno prisjeća vremena kada su dugokosi momci sa zulufima i mikrofonkama pokušavali promijeniti svijet. Osobno, bio sam gotovo 100 % uvjeren da će The Orange Strips u ovako neinventivnoj retro konkurenciji večeras odnijeti tih 10 tisuća kuna. Pola sata prije ponoći na stage izlaze SPUŠTENE ROLETE, kvartet s dvije električne gitare, bubnjevima i basom, te atmosferu u Timeu ponovno vraćaju na utabani rock-blues kolosjek. Malčice su bolji od Strip junaka u pogledu tekstova, posebno u skladbi "Nemoj misliti samo na sebe" koja djeluje kao snažna Azra s albuma "Ravno do dna", no ostatak materijala je gotovo identičan već spomenutom epitetu 'trezvene i bistre Majke'. Sve je tu isto, od uvoda, riffova, refrena, vrlo dobrih obaveznih gitarskih solo dionica koje su u oblasti hard-rock/ bluesa gotovo uvijek iste, do zajedničkih utjecaja poput Partibrejkersa, ZZ Top, AC/DC, štoviše i Opće opasnosti (uh-ha, gađajte me vrućim krumpirima)... Čak su odsvirali i obradu "Knockin' on heaven's door" (ali od Gunsa, naravno, možda i ne znaju za Bob Dylana) s njihovom verzijom posve drukčijeg teksta na hrvatskom jeziku i jednu simpatičnu tekstualnu poantu "A našli ste si sponzora", no ovim momcima kao i Strip junacima glazbeni kalendar 21.stoljeća izgleda nije poznat. Dečki gdje vam je glazbeni istraživački nagon ka rapidnom razvoju rocka? Pa ovo se sviralo prije 35 godina i danas to obrađuju daleko kreativniji i bolji glazbenici na akademijama. No, kako kaže njihova posljednje odsvirana pjesma "Sve je lijepo, sunce, more, plaža", Spuštene rolete uživaju u oportunizmu nepovredivosti vlastite privatnosti i ne pokušavaju podići rolete, otvoriti prozor i pogledati što se događa izvan njihovog izoliranog i komercijalno nametnutog hibridnog svijeta. Nevjerojatno. 1977. nisam mogao čuti na radiju gotovo ništa iz repertoara '30-tih ili '40-tih godina, tko je onda pokušavao forsirati Enrica Caruza ili hit "Lilli Marlen"? Slušao se Mišo Kovač, Ivica Šerfezi, Ljupka Dimitrovska, Miki Jevremović, Zdravko Čolić, Bijelo dugme, Cod, Srebrna krila, Tomislav Ivčić, Chicago, Bee Gees, Hot Chocolate, Abba, Boney M, underground su bili prvi punkeri i new-waovci, ljudi su još uvijek živjeli u post-hippy vremenu koje je brzo nestalo skupa s raspadom Led Zeppelin koji s hippy pokretom nisu imali ama baš nikakve zajedničke veze. Na glazbu otprije tridesetak godina tada nitko nije niti pomišljao. Navedena glazba je bila tog vremena moderna. A danas ovi klinci vade stare naftaline, odavno prožvakane, kao nekakvu novu snagu. Smiješno i istovremeno patetično. Čemu djeco to u 21. stoljeću? Nemate ideja? Posljednji sastav bili su ABROAD EXPERIMENTS čiji naziv asocira na moguću intrigantnu glazbu. Međutim, ovaj kvartet (također dvije gitare, bubnjevi i bas) osim što savršeno dobro skida furku Pearl Jam i koketira između laganih aranžmanskih primjesa grungea, sympho-rocka, nu-metala, hard rocka i imaju tekstove na engleskom jeziku, su skroz pretenciozan sastav mladića koji su kao Strip junaci i prethodne Spuštene rolete potpuno u formi mačoidnog drobljenja fora i fazona bez adekvatnog sadržaja. Jest, aranžmani su im dorađeni, svirački su koncizni, tu nema primjedbe i čini se da sva četvorica slušaju podosta različitu glazbu (od Zeppelina do Tool, recimo), ali su nevjerojatno iritantni u svojoj pretencioznosti. Njih se može obožavati kao arogantni kult ili ih mrziti. Nema suzdržanosti za ovaj njihov nastup. Meni osobno nisu sjeli i ljutite se koliko god hoćete. Kad su pobijedili na izlučnoj večeri i u polufinalu, mogu si misliti kakvi su onda možda jadni izvođači bili u konkurenciji. A možda publika i Sale nisu shvatili da je sadržaj daleko bitniji od prepoznatljivog formata... Vrativši se za svoj stol, uočio sam da je netko u moju svesku upisao da su Abroad Experiments 'fucking hard'. Tko god da je to upisao nije ništa pogriješio. I onda smo s nestrpljenjem očekivali proglašenje pobjednika. DJ nam je zavrtio, 'ajde malo konačno neke veselice pa su ljudi pomalo počeli i cupkati, Prima piva se trošila u gajbama, a lijepa hostesa se uslikala s Horvijem, dijelila je otvarače i zainteresirala se za naše web-stranice. Čitavo vrijeme momak na ulazu koji je prodavao ulaznice se skoro smrznuo da nije bilo bambus injekcija, a gazda Sale se pokazao još jednom fer i korektnim domaćinom koji bez obzira na 'bussines as usual' uvijek ima vremena i snage razgovarati s posjetiteljima i suradnicima, te ih gratis počastiti s ponekim pićem što je vrlo dobra preporuka za dolazak u ovaj klub da će te uvijek dobiti srdačno gostoprimstvo koje je u okvirima nekih drugih zagrebačkih klubova na užasno lošoj razini. Prijatan je to i vrlo iskren momak koji mi je prije samog proglašenja pobjednika rekao da mu je glavni uzor Gordan Penava - Pišta, da nikada nije čuo za Disciplinu kičme, Overflow, Andrija i Viva Glorio i da nikada više neće u klub dovoditi punk bandove jer je to glazba ljudi koji neznaju svirati. E, onda si možete misliti koliko je sati... (za Goribor, SCH ili Zemlju br.9 mu nisam htio niti govoriti, a kamoli za Mamojebce ili Trio Tri). Mislim da se vražje znojio i diskutirao u samome sebi kome treba dati tih 10 tisuća kuna. Nije to laka stvar, barem ne za njega koji je vjerojatno prošao Tantalove muke da dođe u rejting posjećenijih klubova u Zagrebu. Jedino što nikako ne može izbjeći jest pozicija kluba koji se nalazi u dubokoj, skoro periferiji Zagreba, te činjenica da mu u klub dolaze prijatelji i ljudi iz kvarta, dok publika Močvare, KSET-a, Purgeraja ili SC-a (pa i Saxa) neće dolaziti jer im treba skoro sat, sat i pol vremena za dolazak iz naprimjer Dubrave, Mihaljevca ili Utrina.
Nešto sitno poslije ponoći kada su se glasovi zbrojili, pomalo slegnuli dojmovi i otkočili svi branici, na pozornicu izlazi gazda Sale koji objavljuje:
1. mjesto - STRIP JUNACI (10.000 kn)
2. mjesto - SPUŠTENE ROLETE (5.000 kn)
3. mjesto - ABROAD EXPERIMENTS (2.000 kn)

Publika se malo čudno pogledavala, a priznajem da sam i ja ostao zabezeknut. Bandovi su bez ikakve sumnje zadovoljni, a sveti Sale je ostao sit s kozom cijelom. Šta da kažem, prevladao je lokalpatriotizam. Sale je iste večeri 3-4 sata prije rekao da su mu ljudi očitavali bukvicu zbog uvrštavanja The Orange Strips u finale jer su izostali s polufinala (što je sportski korektno), no nije uzeo u obzir da su kako god gledano, slušano i viđeno bili zaista najbolji, najoriginalniji i najdotjeraniji sastav koji su u ovakvoj (čitaj nikakvoj) konkurenciji praktički, teoretski i očito bili bez pravog suparnika. Valdet je samo prozborio 'nema veze, naučeni smo na poraze ovakve vrste'. Ova tri nagrađena banda vjerojatno više nikada u životu neću zaželjeti slušati, a kamoli doći na njihov koncert. Ako su oni budućnost domaćeg rocka (a nisu), onda odmah dajem ostavku u gotovo 30 godina aktivnim bavljenjem rockom i svime oko njega, postajem biljka i vegetiram bez ovakvog rocka koji je ruku na srce u 21. stoljeću posve nepotreban i iskrivljuje pravu sliku što je to u stvari rock and roll. Nekome je čudno da je elektronika Krafwerk i Suicide, eksperiment kraut-rocka, čudesni manirizam Roxy Music i Bryan Ferrya, alternativna avangarda Tuxedo Moon, hip-hop pioniri Run DMC, Beastie Boys i Public Enemy, industrial Throbbing Gristle i Einsturzende Neubauten, sjajan pop-rock The Smiths, te techno The Young Gods, Primal Scream i Chemical Brothers rock and roll. Jest, to je rock and roll djeco. I Goribor su rock and roll band. I Nick Cave je rock and roll. I The White Stripes su rock and roll. I Boa je rock and roll. I na kraju krajeva i Bob Marley, Yes, Genesis, stari Aerodrom, Throbbing Gristle, Joy Division, P:I.L., Marillion, Eminem, Moby, James Brown, Simple Minds, Elvis Costello, Peter Gabriel, Sepultura, Radiohead, Machine Head, Henry Rollins, Fugazi, Wu-Tang-Clan, Tortoise, Tool ... su r'n'r izvođači. On ne mora biti striktno odsviran na gitare i (uvjetno rečeno) šablonske prožvakane sintagme. Ljudi umjetnici su svoj život uložili da usavrše rock i vode ga ka neslućenim kreativnim ciljevima. Bez ikakve bojaznosti, svaka čast Saletu za organizaciju svetih i nepovredivih gitarskih tekovina rock and rolla iz '70-tih godina prije pojave punka i new wavea (o elektronici, industrialu, hip-hopu, world-musicu, ambijentalnoj ili eksperimentalnoj, a i pop glazbi ne treba govoriti), tako da ovaj podrobni izvještaj valja završiti starim sloganom naših podrumara - "Neće mene nitko jebati u mom vinogradu". Jer, 'predrasuda je zasnovana na osnovi nekritičkog mišljenja, uvjerenje zasnovano na tradicionalnim nazorima, zabludama i neprovjerenim autoritetima, a sudovi su stereotipni, dogmatični i posebno neprilagodljivi novim spoznajama' (TEHAC, "Predrasuda", album "Edicius.ts XX", 2007, Slušaj najglasnije). Tekst je Tehac uzeo od... pronađite kojeg filozofa. Znači, ponovno je napravljena šteta The Orange Stripsima. Kuda god da dođu svirati pred ograničeni svjetonazor publike i žirija, uvjek popuše. U ovoj metropoli od Zagreba kuži ih 10-20 ljudi. Ponosim se što sam ja jedan od njih. Oni su moderni, veliki i dostojanstveni indie-pop/rock band 21. stoljeća. Starci mogu slobodno poklopiti uši i žaliti za vremenom starih singl-ploča kada su otkidali na dlakave komade iz Playboya, Penthousea, Lui-ja, Starta, Reportera... Nema više takvih komada. Danas je druga polovica prvog desetljeća 21. stoljeća. Sveti ženski gral se depilira, a minimalizam je odavno svugdje. Ne treba živjeti u prošlosti smrdljivog nafiksanog rockera sa zažućenim prstima od nikotina i ružne ženske vamp šminke sa plavo obojenim kapcima i dlakavim međunožjem. Sve to se može reducirati s par ljepih poteza. I tu se već nazire jedan od sadržaja i razloga čemu živjeti u 21. stoljeću. Sadržaj, a ne forma ili trend. Retro je očiti trend. To su velike razlike s kojima ćemo se sukobljavati u idućih 20-30 godina (a možda i više).

horvi // 27/12/2007