Napokon se i to dogodilo. Stripsi su objavili debi album koji slijedi tokove suvremenog izdavaštva. Može se pronaći online preko TimeLine Records Inc. iz New Yorka, a uobičajena distribucija je osim za domaće i europsko tržište orijentirana i na USA i Kanadu.

O labinskom rock sekstetu The Orange Strips u posljednjih nekoliko sezona se toliko toga pisalo da je malo šta u vezi njihove glazbe nepoznanica. To je stoga što su odmah u počecima, 2001. startali kao band s velikim ambicijama koji je svaki svoj potez marljivo bilježio u dnevnik i prenosio ga medijima. Prvo lokalnim, potom županijskim i regionalnim, a u posljednjih nekoliko godina osim mnogih glazbenih portala na području bivše ex-Yu, izašli su i u okvire inozemstva dokopavši se i samog srca britanske independent scene. Sami tvrde da na svojim počecima nisu znali niti naštimati instrumente, ali su korak po korak savladavali svaku tehničku prepreku koja im je stajala na putu. Ključan trenutak definitovnog osnutka banda bio je jedan vikend u veljači 2002. kada su Valdet Luboteni (vokal, akustična gitara) i Renato za vrijeme ispitnih rokova uz nekoliko naučenih akorda napisali pet pjesama od kojih su se "Follow" i "Phone Cardiff" (tada samo "Cardiff") pronašle i na ovom debi albumu. Upravo u to vrijeme sreli su Borjana Batagelja (bas gitara) koji je već imao nekoliko kućnih demo snimaka, te su s njime nastavili zajednički rad snimivši svoj prvi demo u njegovom kućnom studiju u Opatiji. Priključuje im se Valdetov školski kolega Vedran Gregorić (klavijature) i prijatelj od malih nogu Goran Brezac (gitara) koji do tada skoro nikada nije držao instrument u rukama. Kao ritmička pratnja poslužio im je besplatni bubnjarski program kojeg su pronašli na Internetu. Demo "Shower Session" s 5 kompozicija je bio grozan, no ipak je rezultirao prvim javnim nastupom u Labinu 3.I 2003. u "Bazi" kada im je bubnjeve svirao Marijan Galović koji je tada bio okosnica čitave labinske punk scene. Nastup je unatoč njihovim strahovanjima bio solidan i poslužio im je kao ogledan dokaz da mogu nastaviti dalje. U narednih godinu dana počeli su se redati nastupi po cijeloj Hrvatskoj, nastao je još jedan demo "Nice To See You Smile" s 15 pjesama koji se danas ne gleda blagonaklono, ali je poslužio da se njihovo ime proširi po medijima i internetskim top listama. Koncem 2003. dolazi do prekida suradnje s Renatom, a band svoju aktivnost prebacuje u Labin. Kako nisu imali stalnog bubnjara (većinu bubnjara nabavljali su dan uoči nastupa), sasvim slučajno došao je Goran Nalić koji je do tada bio pjevačem u jednom lokalnom punk bandu, a kao posljednji priključio im se Tedi Mirković kao glavni gitarist koji je redovito održavao solističke probe u prostoriji tik do njihove. Priča kaže da su stvari vrlo brzo sjele na svoje mjesto, band se posve oformio i kompletirao svoj zvuk, te je prvi nastup u novoj postavi održan 2004. i od tada Stripsi rade u nepromijenjenoj formaciji. Slijedile su konstantne probe u tempu od 6 setova tjedno i dva odlaska u studio gdje su nastala i dva demo materijala (svaki sa po tri pjesme) koja su pokazala daleko kompleksniji i jezgrovitiji domet banda. Kompozicije su bile "Loell Duin", "Letters in your mailbox" (dvije verzije), "The fire", "Kissed a girl (it wasn't you)" i "Madras (come again)". Kako sam demo više nije bio dovoljan za promociju sastava koji je održao gotovo stotinu koncerata po Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Srbiji (EXIT 2007), Britaniji (dvije europske turneje 2006. i 2007.), u proljeće 2007. band počinje snimanje pravog albuma u studiju Radio Pule s producentom Aldo Spadeom, članom legendarnih Anelida. Sredinom 2007. pjesma "Madras (come again)" je uvrštena na kompilaciju "Stay In The Box" britanske etikete Matchbox Recordings iz Oxforda, a band je 2008. konačno dobio i jedno značajno domaće priznanje - Zlatnu kooglu za najboljeg novog izvođača.

I eto, nakon mnoštva peripetija s financijama, Stripsi su konačno objelodanili svoj prvi album prozvavši ga "Follow" po prvoj kompoziciji koju su nekad davno komponirali Valdet i Renato. Album traje 55 minuta, ima 12 pjesama i ukusan crno-bijeli omot na kojem su otisnuti svi tekstovi. Kako su za pratitelje rada Stripsa gotovo sve kompozicije poznate s njihovih prethodnih demo materijala i brojnih koncerata, jedine novine su ponešto izmijenjeni aranžmani, te dakako produkcija koja se peglala mjesecima.

Album otvara sjajna "Song without a hero" koja je tekstualna posveta na više razina ka Billy Corganu (Smashing Pumpkins), zatim odgovor na stih Neil Younga iz pjesme "Old man" ('24 and there's so much more' kojeg je Valdet oblikovao kao 'now I'm 24, I hope there is more'), te glazbena referenca ka The Smiths, čak i Iron Maiden iz središnjeg dijela pjesme "Wasting love". Skladba započinje podužim ambijentalnim uvodom klavijatura koje u samom refrenu vode glavnu riječ sa upotrebom sjajnih harmonija naglašavajući romantičnu poetiku i prozračni kolorit uz brojne zvukove i efekte gitara. Prava mala rock simfonija! U karakterističnim Strips skladbama u kojima vladaju umjereni brit-pop taktovi i catchy refreni, Valdet često odlazi u različita preobraženja bliska Bowievim metamorfozama, tako da je laganu neo-folk koračnicu "Northern lights" napisao iz perspektive trudne žene. Slična u tom aspektu je i stara "Kissed a girl (it wasn't you)" koja je inspirirana pojavom ribe Snakehead kojoj se pripisuju sposobnosti kretanja po kopnu, a komično je uklopljena u ljubavnu dilemu. Naglašena plesna ritmika, melodičan bas i lepršavi ambijent kojom frca ovaj potencijalni hit obavezan je dio njihovog koncertnog repertoara. Također se u tom pogledu može razmatrati i "Chinese box" inspirirana knjigom "Perfect Victim: The True Story Of The Girl In The Box" Christine Mcguire o Camaronu i Janice Hooker, paru kojeg je 7 godina u zatočeništvu držao Colleen Stan u kutiji ispod bračnog kreveta. To je, kako Valdet navodi, izopačena istinita priča o seksualnom zlostavljanju, porukama od Boga i lažima. S glazbenog pogleda, kompozicija se postepeno razvija, te kao i većina materijala ima svoju nadogradnju i brojne lajt-motive u umjerenom tempu. Ostale literarne zanimljivosti albuma povezuje još nekoliko inspiracija onime što je tijekom godina pristizalo putem TV-a u ne pretjerano velik izbor nadahnuća, kako band voli kazati u šali, Labin koji ne nudi mnogo opcija za poetski i kreativni izraz. Tako su primjerice nastale naslovna "Follow" (fiksacija na filmove James Bonda i tome ide li on ikada na WC) u ležernom tempu s laid-back melodijama harmonike i brojnim gitarskim i klavirskim sintagmama (gost Bruno Krajcar), potom još jedan potencijalni hit "Letters in your mailbox" (inspiriran filmom "Donnie Darko" i knjigom "No Logo" Naomi Klein) u maniru profinjenog new-wave sastava s čvršćim gitarskim riffovima i isprekidanim aranžmanom glasnije/tiše, zatim najbrža (a i najkraća) skladba albuma "Madras (come again)" (o tv prilogu iz jednog turističkog mjesta u Indiji gdje majmuni pljačkaju goste) u maniru plesnih The Cure s podebljanim drhtavim zvukom orgulja i završna kompozicija "Loell Duinn" (posveta istoimenom labinskom dark/etno sastavu koji je ime uzeo iz kombinacija velških riječi i srodnih mitologija, a potaknuta je serijom "Deep Space 9" iz opusa serijala "Zvjezdanih staza"). Nekoliko kompozicija je nastalo igrom slučajnosti, poput lagane "Phone Cardiff" koja se u originalu zvala samo "Cardiff", ali se pri slanju jednog demo cd-a u žurbi ona sitnom greškom u pisanju početnog slova C koje je ispisano kao P, preimenovala u "Phone Cardiff" čime je pjesma dobila sasvim drugačiju dimenziju. Na sličan način je nastala i "Gino Stavros" koja je bila jedan od šaljivih prijedloga za ime banda i do sada je pretrpjela najviše aranžmanskih i kompozitorskih promjena, a ovdje zvuči kao plesni križanac U2 i Flaming Lips s naglašenijim povremenim gitarskim distorzijama i finim melodijama koje ne bježe daleko od ranih colege pop-rock radova R.E.M. Dvije pjesme koje se posebno izdvajaju od njihovog cjelokupnog materijala su "Naked" iz 2004. (s dema "Nice To See You Smile") koju su do sada odsvirali samo nekoliko puta, a karakterizira je umjereni plesni tempo i vodeća melodija harmonike koja umnogome podsjeća na hit Stinga "All this time" iz 1991., te atmosferična "The fire" koja asocira na U2 i ambijentalnost koju su imali u suradnji s Brian Enom. U globalu gledano i slušano, ovaj album na najbolji mogući način prikazuje svu čar ovog jedinstvenog hrvatskog sastava koji je godinama gradio svoj izraziti svjetski stil u kojem je spojio mnoštvo ostavštine iz različitih razdoblja glazbe od tradicionalnog rocka '60-tih, preko countrya, americane, colege/pub rocka, new-wavea, postmoderne, sve do brit-popa, neo-folka i mnogih suvremenih transžanrovskih indie inačica. Njihov stil je vrlo teško definirati u dvije-tri riječi jer ne pokazuju sklonost ka nekom specifičnom žanru i stoga se ne mogu strpati niti u jednu određenu ladicu. A opet, s druge strane nije riječ o miš-maš koktelu, već o dugogodišnjem glazbenom napretku koji je evoluirao u obliku ovog odličnog albuma koji krije mnoštvo ozbiljne art-sofistikacije, ali i vedrog humora, zabave i nepretencioznih lingvističkih caka.
Kvalitetno i posve dorađeno djelo kojim mogu na koljena položiti mnoga velika i razvikana imena iz Britanije i Amerike. Sjajan album!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 10/06/2008