Kao prvo, hvala Pišti i Hard Place-u za ovakav event koji nije bio čist rockerski, već s mnogo suvremenog popa i elektronike što komotno sjeda u drugačije klubove naše metropole. Te večeri je bilo masu zbivanja po gradu unatoč četvrtku (između ostalog i promocija albuma Toni Starešinića "Survival Kit" na koju sam čekao jako dugo i evo, nisam otišao), ali se zato skupila fina brojka posjetitelja da doživi prvi javni nastup benda/ projekta Million, jednog od ponajboljih i najoriginalnijih domaćih (i ex-Yu) new-wave gitarista Slavka Remenarića nakon što je 2018. prekinuo suradnju s Mladenom Puljizom i grupom Boa koja je s nekoliko hiatusa trajala impozantne 44 godine, još tamo od 1974. O Boi znamo sve s ovih stranica preko recenzija skoro svih albuma, poprilično koncertnih raporta i nekoliko interviewa, često smo se družili s tog aspekta, a osim toga, Boa je bila gost našeg rođendana u malom pogonu zagrebačke Tvornice 1. lipnja 2012. www.terapija.net/koncert.asp?ID=14237 kada su održali sjajan koncert, taman nakon objavljivanja fantastičnog albuma "VII" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14093 s kojim su dokazali svoju izvrsnost. Ako niste pratili rad Slavka, odnosno projekta Million koji je do sada objavio pregršt singlova objavljenih na albumu "2020-2022", pogreška bi bilo očekivati revalorizaciju zvuka i stila starog, slavnog i kultnog benda, a prije koncerta mi je sam frontmen Ernest Ivković prišapnuo da se Slavko grozi bilo kakvih usporedbi s prošlošću, te da mu je ovaj novi glazbeni život sasvim drugačije naravi s kojom se želi udaljiti, a i originalno potvrditi u sasvim drugačijim referencama. Pa ipak, osjetilo se toga štošta zahvaljujući Slavkovom gitarskom unikatnom stilu od kojeg ne može pobjeći, prije svega psihodeličnoj sofisticiranosti, da se razumijemo, prije koncerta je pio običnu vodu, koliko znam, ne pije i ne puši, a uvijek je bio najskuliraniji i najprisebniji u svim onim tumbanjima postave starog benda gdje je napisao i režirao sve pjesme. Elem, u ovoj inkarnaciji nema ama baš niti trunke tog starog izričaja, posebice onog dance-rock/ new-wave/ funk/ post-punka i new-romanticsa koji je crpio ishodišta Bowiea, Roxy Music, Peter Gabriela, Talking Heads, Japan, ABC, kasnije i prstohvate progressive rocka jer je ovo takoreći sobna kantautorska menažerija zasnovana na njegovim gitarskim pjesmama uz veliku pripomoć DJ-a Anđelka Preradovića koji mu je napravio odlične podloge šarajući uglavnom snenim trip-hop i IDM relacijama funkcionirajući u konačnici baš kao gitarska electro-pop/ DJ simbioza o kojoj mi je Slavko pričao pred cirka godinu dana kad smo jednom sjeli, popili kavu i pivo, a on je već tada namjeravao napraviti prvi koncert, tek toliko da vidi kako ovakva mogućnost bez pratećeg benda diše.













Fluidno se počelo sa singlom "Statist" uz dobar Slavkov prolog, nonšalantno i bez ikakve šminkerije, odmah je predstavio sve članove postave, te se tijekom narednih 5-6 pjesama jasno čulo gdje Million stupa - u lijepi elektronski indie-pop/ rock senzualnih lirskih fakcija s mnoštvom tema za paranje duše mimo bilo kakvih teških i depresivnih figura. Uostalom, on je bio, kako kada, spreman da napravi drastično kontradiktorne pjesme od neba do samog pakla, a ovdje je usredotočen na onaj dio emocija užurbane svakodnevice kada ljubav gubi mnoštvo esencije i pretvara se u kurtoaziju. Nisam siguran, čini mi se da sam vidio i njegovu suprugu, htio sam je pitati da li je ona, baš ta 'tako lijepa', a moram vam reći da je zaista lijepa s mog aspekta od 56 godina, jbga, odavno više nemamo tinejdžerske stavove i osobno se ne mogu prilagoditi Bryan Ferryju koji je na pitanje 'zašto izlazi s mladim ženama, a ne sa svojim vršnjakinjama' rekao 'možda zato jer me ne privlaće', tja.









Jest, sve je ovo vrlo lagano, manje-više u trip-hop maniru David Sylviana križanog s onom čuvenom, ali rijetko slušanom i emitiranom pjesmom Bowiea "The secret life of Arabia" s još čuvenijeg albuma "Heroes" iz punkerske 1977. godine, ali Slavko se nije referirao na to, nego na kurentne žanrove kojima praktički može biti ako ne otac, onda barem najbolji katalizator new-wavea u današnjim obzorima. Izvedeni su svi singlovi koji studijski zvuče dosta drugačije od ovog nastupa, prije svega jer ovdje je malčice bila prigušena DJ matrica, a u prvi plan izbačeni vokali i gitara, tako da nije bilo dovoljno jakog 'šusa'. Tek onoliko da se malo lelujavo proziba s noge na nogu što je uglavnom činilo više od polovice cjelokupnog seta. Prateća vokalistica Zorana Unković je glavnu rolu dobila u pjesmi "Samo zvijezde" pokazavši impozantan raspon glasa koji je premalo iskorišten, a što se tiče šusa, on je uslijedio tek u pjesmama "Sretno uzbuđenje", "Nisam dobar" i "Slika se mijenja" koje pomalo zamirišu na dance-rock dok je prava gruvačina rezervirana za bis na kome je u medley spoju od 12 minuta utrpano 5 najvećih hitova Boe - naravno, ne treba ni sumnjati - "Milion", "Stol", "Tako lijepa", "Stup od soli" i "Svi tvoji poljupci"





Ovdje je priložen gotovo kompletan koncertni video zapis (manjka jedino spomenuta "Nisam dobar"), a moram napomenuti budući da sam stajao tik do pozornice, kamera je mahom upila zvuk s monitora i ne odgovara stvarnoj snazi s glavnog razglasa.

horvi // 01/10/2023