home > koncert > 17. Cash & Carry - Dan otvorenih vrata umjetnosti 14/05/2022

kontakt | search |

17. Cash & Carry - Dan otvorenih vrata umjetnosti 14/05/2022

Želio bih odmah naznačiti da sam na festivalu bio jedan od izvođača, no uvjeravam Vas da, kako nitko nije bio plaćen, ovo nije utjecalo na moj dojam festivala.

Ima jedan poseban vibe proljetnih zagrebačkih festivala koji se teško dostiže. Odveć je lako za zimskih mjeseci zaboraviti koliko život umije biti lijep fenomen, a koliko god su dani već neko vrijeme duži te se sjaj japanskih trešanja već davno staložio, potrebno mi je jedno ovakvo događanje kao "točka na i" povratku u život. Miris točene pive i roštilja, blagi povjetarac, zvuk distorzije i bubnja te pogled na pozornicu okruženu friško probuđenom prirodom… tek me takve kombinacije podražaja revitaliziraju do kraja. Sedamnaesti je Cash&Carry, manifestacija i festivalček Akademije likovnih umjetnosti, upravo takav tip romantike. Uz izložene radove studenata nastavničkog smjera, humanitarni cilj u suradnji s Centrom za autizam i Udrugom Krijesnica te varijetet poučnih radionica, Cash&Carry također je nagovijestio sezonu ljetnih glazbenih festivala s pozamašnim popisom od 17 izvođača. Ovaj je zavidan program složila vrlo ambiciozna nova organizacija s ciljem najboljeg Cash&Carrya do sad. Nakon dvije godine bez pravog pravcatog CC-a, sad, na nepisanom kraju Covida, ova se manifestacija donekle može interpretirati kao najava prve post-pandemijske festivalske sezone, svojevrsni presjek scene uoči ponovnog buđenja scene u svom svojem neograničenom sjaju. Proljeće je uistinu stiglo, a ambicija je CC-a, u simboličkom smislu, bila utjeloviti taj sentiment.

Trošim Vam vrijeme tim informacijama jer sam, kao i mnogi, stigao na sunčani Jabukovac s poprilično visokim očekivanjima. Kontekst nikada nije zanemariv, no valja istaknuti da se ovdje ispostavio ključem za shvaćanje dojma koji je CC ostavio na neke od nas. Stoga entuzijazam i hype koji su popratili stvaranje eventa mogu poslužiti kao elementi izvrsne studije slučaja festivala i njegove neodvojivosti od konteksta. O ovome sam podosta mozgao jer kad pišete desetak bendova, umjesto njih dva do tri, počnete propitkivat' vlastitu egzistenciju. Pridružite mi se tako, dragi čitatelji, na ovom nevjerojatnom putovanju u jedinstvenu eru prijelaza iz pandemije u euforični polet tipičan za početak festivalske sezone.

Etno blok

Zbog radova na Pantovčaku, bus 105 nas je odveo dosta daleko od Jabukovca, te sam tako Čudnoređe i većinu Mrave brojim propustio (na Tenu i Empe2 nisam ni ciljao jer, koliko mi je drag Šećer, toliko mi je trebalo sna). Jednom kad sam napokon stigao neočekivano su me dočekala dva iznenađenja. Prvo je oprema, koja je 50-ak ljudi koji su sjedili ili ležali oko pozornice pružala zvuk čišći no uobičajen za DIY proljetni festival. Drugo je da su nijanse otključane boljim soundom dopustile Mravima dolazak do puno većeg izražaja od onog na koncertu u Melinu . Vokalne intervencije, vrsnoća basa i dimenzija popratne gitare prekrivale su ovaj tročlani sastav jednim potpuno novim velom emocije povrh otupljenosti samoizolacije. Bila je tu jedna pomirljiva nota, svojevrsno prihvaćanje neizbježnog koje se moglo nazirati u daleko kompleksnijem kolažu zvuka nasuprot pomalo one-man showu koji se odvio na njihovom prvom zagrebačkom gigu. Teško mi je dublje ući u analizu jer sam čuo ravno dvije pjesme, no veselim se sljedećem susretu s ekipom iz zemlje šašavih kostima.

Prvi je pravi koncert koji sam čuo nešto prije 14:00 naznačio početak etno bloka, perioda od 3 benda s folklornim i etno elementima. Riječ je o Kosanu, bendu pozamašnog broja članova s jednako pozamašnom kvalitetom zvukom. U suštini, Kosan svira nekakvu kombinaciju psytrancea, duba i etna, na neki način uspijevajući glatko ukomponirati sve ove elemente bez da zvuče nabacano. Nadalje, čak i kad bi koji dio stršio, lako bi se zamaskirao nabojem koji Kosan crpi iz činjenice da im je ovo drugi gig dok istovremeno znaju da imaju nešto prejebeno. Zaista, ovo je jednako kompleksna koliko i probavljiva glazba, plesna koliko i zanimljiva, moćna koliko i zabavna. Jedan vrlo rijetko viđen balans između matematičke preciznosti te improviziranog flowa. Okosnica je Kosana neupitno ritam sekcija (bas, bubanj i džembe) skup s elektronikom koju Margeta stvara ad hoc. Zajedno kreiraju hipnotičko-plesni temelj srodan iskustvu ranih jutarnjih sati na šumskim rejvovima.

Kada bismo se zaustavili na tome, ne bih imao previše lijepih riječi za Kosan jer naprosto nisam čovjek od elektronske glazbe unatoč njenoj tehničkoj perfekciji. Ovaj je temelj uvelike izvučen iz psytrancea i drugih elektronskih utjecaja, a to nije nešto što mi samo po sebi paše. Gdje se Kosan, barem za mene, uzdiže u sferu izvrsnog je u svojoj nadgradnji. Ritam sekcija i Margeta iz psytrancea i sličnih žanrova ekstrapoliraju onaj beskonačni, nezaustavljivi tok, autoritativni imperativ na gibanje tijela, dok finalni oblik daju kamanche, didgeridoo i gitara koji cjelinu oplemenjuju estetikom slavenskog folklora. Etno dijelovi tako gotovo kao da su samplirani, uzdižući se i spuštajući nazad u neprekidni tok ritam sekcije koja ga čas sabire, a čas raspršuje. Ako Vam ovo ne zvuči dovoljno intrigantno, sladilo cjelokupnoga nastupa je frontman koji ima naoko beskonačno vrelo energije. Trči, skače, dere se, improvizira i luduje, sve to bez da zanemaruje publiku, dapače, aktivno je uvlačeći u svoj sprženi film. Do izvjesne mjere on se pretvara u karikaturu i nastup postaje komičan, no čini mi se da je takav performans namjerno autoironičan kako se naglasak ne bi u potpunosti stavio na one "svi smo mi jedno" parole (iako ima takvih momenata), već na dobru zabavu. Kosan je apsolutno razvalio i vjerujem kako će, razvijajući se i eksperimentirajući, u budućnosti biti još i puno jači te mi je tako iznimno drago što sam na vrhuncu fokusa bio upravo na njima.

Sljedeći je bend krenuo nakon kojih sat vremena Kosana, odmičući se na trenutak od hippie estetike. O njemu doduše ne mogu pisati jer sam član dotičnog bezimenog sastava, pa će šjor Čudnoređe, također izvođač na festivalu, reći par riječi o nama. Viva nepotizam!

Nakon Kosana na daske kojih nema, a koje život znače dolazi gypsy/punk/folk/cabaret ansambl koji se zove...hmmmm...još uvijek nikako. Opuštenost posjetiteljstva i spremnost da nastupu prisustvuju ne samo pukom tjelesnom prisutnošću, već i razigranošću duha diže se na razinu za koju su izvođačice i izvođači u terminima do cca 14h bili zakinuti. Dobrim dijelom i zato što su pojedini članovi bezimenog ansambla na Martinu Ladiki i Kosanu postepeno zagrijavali atmosferu za same sebe. Vržina je npr. već samim dolaskom bez obuće na Jabukovac sugerirao da je na koncertu skroz u redu biti bosonog, pa su taj primjer kasnije mnogi iz publike sljedili kako izuvanjem iz cipela, tako i plesom bez istih.

Citirajmo ulomak iz reporta s RDD portala: "Imam fundamentalni problem s činjenicom da se prije nastupa nekoliko ljudi iz benda nije bilo sposobno odlučiti za ime pod kojim će nastupiti. Da, njihov je koncert popraćen nekakvom aktivnošću u kojemu će im publika odabrati ime, ali sve mi je to djelovalo lažno i blesavo". U redu, blesavo jeste postojati oko godinu dana, imati 30min repertoara, a ne imati ime, makar i privremeno. Ima jedan čuveni prog/folk/rock bend koji je često mijenjajući ime za nastup napokon održao zapaženi koncert i nakon toga zauvijek "zaglavio" s imenom Jethro Tull. Tako se zvao gospodin koji je izumio sijačicu (seed drill). Muzika i tekstovi im nemaju nikakve veze s poljoprivredom, pa im nitko ne zamjera što se zovu kao da bi im to trebala biti jedina tematika. Tako da ne treba puno overthinkati oko imena, uvijek ga možeš promijeniti, tim lakše što nisi Jethro Tull da odjednom doživiš veliki bum i dobiješ "preko noći" važan record deal, pa da za neko koncepcijski prikladnije ime bude kasno. Također, na C&C-u smo, da se ne lažemo, svi imali neku vezu ili točnije naklonost nečijeg subjektivnog ukusa za nastupiti, ali neće bend u Ksetu, Močvari, pa ni u Medici ili Klaonici, niti i u kojem klubu na svijetu dogovoriti nastup bez imena. No i dalje ne vidim kako neodlučnost oko imena, pa i uključivanje publike u predlaganje istog mogu biti lažne. Takav vrijednosni sud je naravno legitiman, makar bi bilo lijepo da je dodatno objašnjen, jer čitateljstvo ga ovako površno iskazanog može, svjesno ili ne, prihvatiti kao insinuaciju (možda nemišljenu od strane autora dotične rečenice) da je sve u vezi benda lažno. A to je daleko od istine.

Smisli-ime-benda je najjednostavnije rečeno muzika ceste. Pjesme ako nisu baš nastajale na autostoperskim putovanjima širom zemlje i ostatka Evrope, u šumarcima i na plažama gdje se na divlje kampiralo u hammocima i sl. onda su sigurno inspirirane temeljito proživljenim iskustvima hedonističkog nomadizma stečenih u obilaženju muzičkih festivala i drugih živopisnih lokacija, ali i općenito svega vezanog za putujući avanturizam gdje se prostori slobode pronalaze i stvaraju mimo osjećaja sigurnosti vezanog za uobičajena građanska uporišta poput stabilnog izvora prihoda, krova nad glavom, ključa u bravi i jasno zacrtanog plana aktivnosti. I ne, to nije slučaj svediv na onu banalizirajuću i stereotipnu spiku: "imaju bogate roditelje, pa mogu izigravati klošare po svijetu, a kad zagusti tatica će poslati na račun novac za avio-kartu da se sigurno vrate u jacuzzi svoje vile na Pantovčaku". Nije ni sada da su neka teška sirotinja bez roditelja, doma, pristupa obrazovanju, politički prognanici i sl. pa su prisiljeni potucati se po marginama društva u vječitom skitanju. To su studenti/ce u ranim i srednjim 20-im, kojima su nekovencionalne metode putovanja i snalaženja uz popratno zabavljanje rado birani načini provođenja vremena slobodnog od studiranja i privređivanja, oslobađajući odmak od rutine, traženje jedinstvenog mjesta pod suncem. To su istinske potrebe za samoaktualizacijom, nema u tome ničeg lažnog. Neki imaju iza sebe i ozbiljnu kilometražu obavljenu palcem na autoputima ili višetjedne turneje s drugim bendovima. Nekima možda uskoro ta part-time praksa i preraste u full-time način života.

Ovo im je prvi "službeni" nastup, dakle onaj medijski najavljen i kada su svi instrumenti prikopčani na razglas, ali i prije su ih u raznim postavama održavali u obliku uličnog performansa (buskinga) ili naprosto praveći štimung za društvo u noćnom provodu. I zapravo sve to zvuči i izgleda kao ulična svirka koja je, eto, malo bolje ozvučena. Ipak, problem na "bini" je što pikap za akustičnu gitaru ne pojačava skoro uopće plastične žice, pa se čuje pretežito netonalno trzanje žica zvučeći kao neki perkusivni instrument koji se pomalo "svađa" s već prisutnim cajoonom. Postoje dva naizmjenična lead vokala, a po potrebi se ubacuju i ostali. Vokalno su dionice raspoređene taman tako da zvuče kao bend sa svojim pjesmama gdje svako ima ulogu u pažljivo biranom trenutku, a ne kao džemanje na zidiću gdje svako uletava kada hoće prema ćeifu ili poznavanju lirike. Glede aranžmana violine, harmonike i gajdi još uvijek nisam dovoljno naslušan repertoara da budem siguran imaju li neku svoju istaknutu točku u ime koje se ostali "pritaje" i kreativno-strateški promišljene trenutke kada tko koliko čega treba svirati ili je to samo: "ajmo svi derati cijelo vrijeme skupa manje-više isto čisto da se i iz aviona čuje da smo, eto, gypsy/punk/folk/kabare bend". Svakako mislim da je ovo prvo prioritet iz istog razloga kao s vokalima, da se napravi razlika između neobaveznog daj-samo-neš-sviraj-da-te-se-čuje jammanja i zvuka s prepoznatljivim licem i naličjem.

Ovo pišem bez uvida u ostatak izvještaja ne znajući koliko će Jan teksta posvetiti ostalim izvođačima, ali sigurno sam već debelo dao najviše prostora ovom ansamblu. Samo još da kažem kako nisam siguran da bend ovakva izričaja postoji u Hrvatskoj. Ex Kobok i ex Drvored su po izboru glazbala, kabareu i donekle nekom world music sentimentu najsličnije što smo imali, ali su bili daleko od folk/punk neću reći estetike koliko "etike". Kad bi recimo kod nas opet nastupali Days'N'Daze ovaj bend bi bio pun pogodak za predgrupu ili pak na većim pozornicama kao opening act Gogol Bordellu kada bi još u vidu svega spomenutog poradili na poliranju aranžmana, izvedbe i određenih aspekata binskog zvuka. I kada bi našli ime. Muzički stil, poetiku, nepatvorenost i živahnu scensku pojavnost već imaju.


"Viši stupanj hippie karizme" također je citat Ognjena Bašića, no ovog je puta riječ o Martinu Ladiki i Terariju. Teško mi je reći puno kad sam sve što mislim već izbacio u izvještaju starom nepuna tri mjeseca, još teže s obzirom na to da je set trajao tek 23 minute. Je li ovo zbog defektne Margetine melodike, nisam u potpunosti siguran, no istinski mi je žao jer da Vas Ladika i ekipa uvuku u svoj pitoreskni svijet treba vremena. Pozornica od lišća, krošanja i zemlje svakako je potpomogla ovom procesu, no svijet je ovog tročlanog sastava vrlo bizaran, njegov humor teško shvatljiv ako u njega virite samo kroz okno. Sva trojica, kao i uvijek, obilovala su karizmom i simpatičnošću, a tri su mjeseca nakon mog posljednjeg susreta s njima usviraniji nego ikad. Njihove zavodljive melodije sve dalje putuju od svojih kantautorskih korijena prelazeći u pravi pravcati etno, ako se ne varam, s daleko više romskih utjecaja nego do sad. Ritmovi balkana i Margetine solaže kao da poprimaju centralniju ulogu što naznačuje da se Martin Ladika i Terarij rapidno stapaju u jednu fenomenalnu masu koja očito svakim danom sve više napreduje. Postaju li oni slavna šumska škola o kojoj pjevaju? Naravno, Ladika ovdje i dalje uzima većinski fokus svojim vokalnim sposobnostima i rasponom emocija koje po potrebi vadi iz džepa, ali njihov je timski rad i usviranost cjelokupnom bendu iznašao čvrsto uporište. Žao mi je jedino što kao publika u tome uporištu nismo mogli duže biti, tek što su nas uhvatili za ruke i uveli u magiju svoje hipijuštine, gig je završio i ostavio utisak nedorečenosti.

Blok šaltanja

Do tog je trenutka jedina preinaka bila zamjena našeg benda i Ladike, no sljedećih su par sati karakterizirale konstantne promjene rasporeda. Lovci su se na jelene zamijenili sa Šušem, a zatim se Abergaz zamijenio s Lovcima na jelene… ili se Šuš zamijenio s Lovcima na jelene, pa zatim s Abergazom? Pritom je raspored već ozbiljno kasnio. Osmi je bend trebao započeti oko 15:50 dok se početak zapravo zbio u 17:00. Ovo je bilo poprilično zbunjujuće za moju malenkost koja je slušala gigove već dobrih četiri sata bez prestanka, tim više uzmemo li u obzir glad kao rezultat oskudne ponude hrane na eventu. Pizza veličine one iz Dafine od 40 kuna bila je jedina Vege opcija, a kao bend smo imali pravo na jednu takvu pizzu. Iako gladan, i već pod laganim gasom, ipak sam neumorno ustrajao u svojoj izvjestiteljskoj misiji ovog eventa. Bilo bi tužno ne zabilježiti prvi pravi proljetni festival još od 2019. (ako ne brojimo Welcome Spring festival koji je imao 1 i po' dobar bend). Nipošto! Volje je bilo na bacanje uz pomoć cuge, desetominutnih razgovora između koncerata te mase nasmiješenih posjetitelja svih uzrasta i pozadina. Deseci ljudi sjedili su raspršeni po livadi koja nadgleda pozornicu, ispijajući hladne pive dok su oko njih razigrano trčkarala djeca i psi. Nekolicina se ljudi odvažilo plesati, ali je cijela atmosfera nastavila u iskuliranom, ladanjskom tonu. Dosadašnji bendovi i jesu donekle igrali na pasotralnu kartu, no onda je nastupio Šuš.

Nije Šuš grozan bend, ali naznačio je početak kognitivne disonance koja je postala glavnim lajtmotivom događaja. Zamislite scenu koju sam opisao u prošlom paragrafu. Kao, ozbiljno, duboko udahnite i probajte osjetiti te podražaje skup s osjećajima koje Vam oni nose. Jeste? Sad zamislite da je sljedeći na repertoaru bend koji svira mračni, progresivni noise rock. Tonalni trzaj, zar ne? Ništa od ovoga ne bi bio problem da Šuš briljira u tome što radi, navikao bih se unutar deset minuta, no upravo je suprotno taj četrdesetominutni set pratio silaznu putanju. Kažem, kontekst nije bio na njihovo strani (ili oni nisu bili na strani konteksta), što je olakotna okolnost. Također, bend nije u potpunosti loš, ali Šuš u ovom obliku nije ni pretjerano dobar. Pohvalno je da sva tri člana odlično barataju svojim instrumentima te u prvih petnaest minuta, usprkos kontrastu s prijašnjim bendovima, nepobitno ostvaraju svoj naum. Ovaj je naum, po mome sudu, kontrolirani raspad, glazbena dekonstrukcija u kojoj svaki instrument nevoljko i nekonzistentno surađuje s onim drugim, stvarajući tako vrlo nelagodnu atmosferu. Slično nekim post-punk bendovima naših prostora, ova se pogubljenost čini improviziranom, no usklađena točnost nelogičnih tranzicija u druge dijelove pjesama, u kojim sudjeluju svi članovi, govori suprotno. Ovaj je raspad sistema planiran, a sukladno s planom slušatelja se vuče u raznim, oponirajućim smjerovima. Bas čas baca na ovu, čas na onu stranu; bubanj vuče u smjeru novog vala, napose Šarlo Akrobate; a gitara i vokal podsjećaju na suvremene eksperimentalne noise bendove. Utjecaji miljea grupa poput Black Midi ili Black Country, New Road vidljivi su u kompleksnim, melankoličnim harmonijama gitare koje se amplitudinalno izmjenjuju s potpunim nasiljem nad žicama, kaosom bez restrikcija. Monotoni, gotovo spoken word izgovor frontmana sveobuhvatan je, time dodatno doprinoseći prljavoj uznemirenosti koja je već postignuta međudjelovanjem instrumenata.

No sve je to prvih 15-20 minuta. Problem se javlja u neinventivnosti pjesama koje se posljedično hrvaju s time da Vam održe fokus u drugoj polovici koncerta. Predložak gubljenja suradnje instrumenata i njezinog ponovnog nalaženja te zatim kaotičnog ispoljavanja bijesa, prvenstveno kroz gitaru, postaje prožvakan nakon petnaest minuta. Melankolične progresije i nelogični prijelazi interesnanti su s tehničke strane, no nisu nužno i užitak za slušanje. Jednolični izgovor frontmana te apsurdistički tekstovi također, nakon nekog vremena, počinju odavati pomalo srednjoškolski dojam. Nakon četrdeset minuta ta je cijela atmosfera već toliko izlizana da emocija koja prevladava nije više ni patetika, već dosada. S rezanjem pjesama, preinakama seta i daljnjim razradama vjerujem da bi Šuš mogao imati potencijala za popunjavanje vakuuma progresivnih noise rock bendova u Zagrebu (ako ne brojimo Krv u stolici), no u ovom su me obliku samo iscrpili.

Par minuta prije 18:00 krenuo je Abergaz koji je u originalnoj satnici trebao otvoriti pank blok, a ovako je ni vrit ni mimo bačen u po' bijela dana. Prije koja dva mjeseca Sonja je svirala u identičnoj postavi u Attacku, za pretpostaviti, isti set koji je slično (ne)uvježban. Jedina je razlika između ta dva giga zapravo u reakciji publike, gdje je, ako me sjećanje ne vara, tad Abergaz otpočeo jednu izvrsnu pank žurku karakterističnu za takvo okruženje, dok su ovdje dočekani mlakim interesom. Prostor oko pozornice sad je bio ispunjen sa stotinjak ljudi, od kojih je možda petnaest bilo na nogama, a pet je u nekom trenutku pokušalo napraviti otužni pogo. U ovom slučaju je kontekst odlučno presudio protiv Abergaza čiji članovi, iako realno nisu usvirani, jesu uživali u koncertu. Sonjin je ekstravagantni pank bio u malčice pretjeranom kontrastu s idiličnim, lijenim popodnevom Jabukovca. Neka uđe u zapisnik da mi je drago što Abergaz ponovno ima postavu. Ima nešto u cijelom njihovom pristupu spuštanja stvari na zemlju te toj pompoznosti, koja najviše do izražaja dolazi u razvučenim vokalim, što je uvijek diferenciralo Abergaz od svih drugih copy-paste pank bendova. Jasno, ako Vam ovo nije simpatično, bit će Vam naporno, ali meni osobno daje neki nalet sreće, naročito kad gledam u nevjerojatni outfit gitarista. Sudeći po odazivu, većina se CC-a sa mnom složila nije.

Lovci na jelene počeli su sat vremena kasnije te su se razlikovali od ostatka dosadašnje postave po tome što su istinski loši. Pokušavam izbjeći ageism, ali činjenica da je svaki od njih imao oko pet banki me navela na pretpostavku da se radi o bendu nekoga profesora, što sam na kraju i potvrdio nekoliko minuta kasnije. Prvo, ekipa je bila pijana, što je u redu ako si bend koji cilja na pomaknutost, ali nije ako sviraš nešto što ima pretenzije biti normalna glazba, u ovom slučaju funk i rock. S tehničke strane, cijela je stvar prešla u parodiju, sa sadržajne je pak bila impotentna. Ovo je šteta jer su njihovi promili ujedno udahnuli potrebitu energiju publici. Dobar dio studenata se, što zbog cuge, što zbog profesorskog benda, napokon osjetio pozvanim zaplesati. Impotencija time nije nestala, već je samo dodatno frustrirala. Vidljiva u količini nabrijavnaja koja nije imala dovoljno dugu ili moćnu isplatu, svaka je pjesma ostavila osjećaj nedovršenosti koja rezultira gorčinom u ustima. Ipak, skidam im kapu na tranzicioniranju večeri u party dio, napokon urušavajući općeprihvaćenu iluziju trijeznosti. Uzgred budi rečeno da na njima nisam probdio duže od petnaest minuta pa je u potpunosti moguće da je dio mojih kritika i opservacija kasnije pao u vodu. Mozak mi je već presušio, a htio sam i vidjeti vizualni dio eventa koji se nalazio u prostoru Akademije. Iako nisam imao približno vremena koliko sam htio, mogu konstatirati da se u začuđujućoj količini slikarskih i grafičkih radova vide natruhe ekspresionizma. Možemo li ovo povezati s turbulentnim vremenima? Teško je reći, no ono što možemo konstatirati je da je lockdown sigurno dijelom utjecao na edukaciju mnogih studenata te da je shodno tome dobar dio radova, više nego prošlih godina, zbog toga upao u prosjek. Loših je radova, jednako koliko i dobrih, bilo uvjerljivo manje, postavljajući većinu radova čvrsto u sredinu Gaussove krivulje. Vjerujem da će u narednim godinama studenti nastavničkog smjera nadoknaditi izgubljeno vrijeme te tako stvoriti veću sklonost ka riziku, no u ovom je obliku samo šačica radova blistavo osvjetljavala neuredne sobe Akademije.

Party Blok

Dan se već na Lovcima počeo pretvarati u noć, obećavajući time tvrđi dio programa, no tek je Biciklić afirmirao početak novog bloka. Ovaj je kultni kutinski bend krenuo nešto prije osam, napokon slaveći svoj dugo očekivani 25. rođendan. Na tom sam tragu gledajući oko sebe vidio istih 10 pijanih idiota koji pjevaju iste idiotske tekstove već godinama. Čovjek se tad mora zapitati što radi sa svojim limitiranim vremenom na ovom svijetu? Pjesme završavaju, pa opet počinju, jednostavni riffovi uspijevaju bivati sjebanim, ispada se iz ritma i falša, ljudi se spotiču i padaju… zašto imam dvoznamenkasti broj Biciklić koncerata? Za taj odgovor ovaj bend morate čuti sami. Objašnjavanje Biciklića je poput seciranja žabe, moći ćete ih shvatiti, ali Biciklić umire u tom procesu. Ili, još bolje, objašnjavanje Biciklića je poput seciranja čudnovatog kljunaša. Nećete ništa shvatiti i esencija će umrijeti u procesu. Znajte samo da su razine četverodimenzionalnog šaha na kojim Debeli, vokalist razornog glasa, i ostatak ekipe operiraju, iznad poimanja nas običnih smrtnika, posebice s 2 i po' promila u krvi. Njihov izričaj prelazi iz parodije u debilizam četrnaest puta prije nego što se zaustavlja, a paradoksalno je da ovu dijalektiku možete shvatiti isključivo s 2 i po' promila u krvi. Sljedeći put kad čujete poluraspadnute pank riffove interpolirane sa sludge elementima, ili kad vidite hrpu pankera kako skaču na istu hrpu, ili pak kad vidite zagrljeni kordon dementatora koji na melodiju "Zbog jedne ljubavi" pjeva "Sve je pijano", zapitajte se je li riječ o potpunim retardima, ili pak o detaljno razrađenom happeningu, hommageu dadaizmu čije je zgrađenje njegov raison d'etre. Što mislite, zašto su pozvani baš na Akademiju likovnih umjetnosti?

Nakon četrdesetak minuta te mnogo znoja, deranja, zagrljaja i popijenog vina, Biciklić je pobjedonosno napustio prostor pozornice. Na njihovo mjesto stupili su Doktor Bokčilo desetak minuta prije 21:00. Za neupućene, Doktor Bokčilo je samozatajan bend koji "svira" obrade i originalne pjesme iz famoznog žanra zabavne glazbe, ali s tekstovima koji imaju osnovnoškolsku razinu zajebancije. Sastoji se od tri lika u doktorskim kutama i maskama od kojih je jedan na gitari, drugi pjeva, a treći je hype man u publici. Inkluzija hype mana pun je pogodak te je održala pozornost nas 10-ak idiota u prvim redovima. Postajalo je očiglednije da je party mode ipak neproporcionalno pogodio samo nas nekolicinu, dok je ostatak, sad već popunjenog glazbenog prostora, bio poprilično ukočen i nevoljan sudjelovati u tipičnim koncertnim radostima. Čovjek bi rekao da im Bokčilo nije sjeo, no neki su mi kasnije rekli da im je najbolji bend večeri. Mogu ih shvatiti, i meni je ta nakaradnost bila urnebesna prvih nekoliko slušanja. Par godina kasnije, doduše, stvar se mrvicu promijenila. Problem sa šok humorom je što je smiješan samo jednom, površan je. Humor Bokčila bazira se na izigravanju idiota i bacanju fora o klitorisima, Isusu Kristu i analnom pudingu na jeftine matrice koja graniče s cajkama. Drugačije rečeno, poanta je šokirati. Ponavljam, sve je to dovoljno suludo da je pri prvih nekoliko slušanja smiješno, no taj se faktor uvelike smanjuje svakim novim koncertom. To neće reći da nisam pjevao tekstove, valjao se po podu i sudjelovao u šutki punih 40 minuta koncerta, ali hoće reći da to ne bih nužno više radio da sam imao promil manje. Bokčilo mi je drag, ali je, za razliku od Biciklića koji furaju slične ideje, puno više prvoloptaški te konzekventno manji evergreen. Ironično, Bicikilć je demenciju doktorirao, dok Bokčilo tek dolazi na preglede. Koncert je unatoč tome više pozitivan nego negativan, što zbog njihove odanosti ulogama, što zbog unezvjernosti dijela publike.

Isto se ne može reći za Flaner, koji je na pozornicu stupio oko 21:40. Intrigantno je da ih se jedva sjećam za razliku od sljedećeg benda čiji mi je set neotuđivo urezan u pamćenje. Ako ovo nije dovoljno indikativno, na svu sreću imam bilješke s benda koje Vam pružam u potpuno necenzuriranoj formi: "Prljavo kazalište spika", "Nitko dobar il zaninljiv", "Aj gitara ima dobar solo", "Urbanovska polumelankolicna atmosfera", "Neinventivne melodije i aranžmani", "Vokal se trudi bit Kings of Lion", "Gotovo groteskno". Jesam li bio pošten u svojoj procjeni Flanera, ne mogu znati, sigurno je da sam nakon devet sati skoro neprekidnog slušanja i ispitivanja ljudi već izgorio. Već spomenuti Laić s RDD imao je sličnu večer i suosjećam s dijelovima mentalnog zamora. Za razliku od Laića uzmite u obzir da se ja nisam pokušavao ograditi od lošeg izvještaja pod izlikom Gonzo novinarstva (i to govorim samo djelomično zato što sam butthurt oko tog što mi nije pisao bend), već sam marljivo bilježio bendove slušajući ih u njihovoj cijelosti. Dakle ja sam već bio potpuno izgorio. Zbog sušte količine posla, a i cuge, uzmite što ću reći sa zrnom soli, no više ljudi se u ovom dojmu dan kasnije složilo sa mnom. Naime, problemi su konteksta CC-a ovdje došli do svog zenita. Dijelom je problem bio event u Mediki koji je odvukao dobar dio pank publike, ali većinski mi se čini da Cash&Carry nije uspio podnijeti teret svoje ambicije. Pod time mislim da Biciklić i Bokčilo kao ekstatični vrhunac partyja i najluđi dio večeri nisu prelazili kojih 7,5-8/10. Sam je vrhunac eventa, dakle, bio pripitomljen i mrvicu blag. Ni u jednome trenutku se publika nije zapalila, nije došlo do one moždane eksplozije o kojoj je ovisan svaki kroner i koncertofil ovoga grada. Nije ništa tu bilo loše, no gotovo kao da je uvrštavanje noćnog pank programa donekle bilo nasilno izvedeno. Retrospektivno, čini mi se da je inkluzija takvog party modea u Cash&Carry nužno gruba odluka te posljedično, party mode nije naišao na najbolji odaziv.

Pritom ne mislim da je organizacija išta skrivila, dapače, njihov je napor više nego hvalevrijedan, a činjenica da su promjene satnica, tehnički problemi i sve druge popratne poteškoće prošli gotovo u potpunosti nezamjetno za neinformirane je nevjerojatna. Sound je bio izvrstan, svi su uživali i skupilo se para za humanitarne svrhe. Tražim li, stoga, govoreći ovo dlaku u jajetu? Nikako, samo pokušavam reći da bi isti lajnap s istim soundom u drugom kontekstu bio epohalan festival pun pamtljivih anegdota, bombastičnih izlijeva energije i nevjerojatnih poznanstava. Cash&Carry, čini mi se, kao obiteljski event, po definiciji mora biti smirenije prirode, a činjenica da je pao mrak to ne može stubokom promijeniti. Gabariti unutar kojih se demografija akademaca, ljubitelja vizualnih umjetnosti i svih afiliranih kreću pretjerano su konstriktivni da bi dopustili potpunu, raskalašenu ljetnu atmosferu. I to nije ništa loše, bilo je super! Bilo bi još bolje da se srezalo nekoliko bendova, ali najbolje ikad, smatram, nije moglo biti. Kontekst je CC-a specifičan i njegov je smjer teško promjenjiv. Za to će se organizacija ipak morati baciti na smišljanje koncepta za ljetne festivale, što im toplo preporučujem.

Speedrun blok

Zenit je možda prošao, no večer nije završila. Flaner je nasilno ugašen od strane policije nakon petnaest minuta, što je vjerojatno dio razloga zašto ih se ne sjećam. Na pozornicu su tako u 21:55 stupili legendarni Marko i Darko sa svojim močvarnim blues-rockom koji je Jabukovac ozvučio po, pretpostavljam, 25. put. Nakon fijaska Flanera, rastapanje u distorziji Marka i Darka bilo je više nego potrebito, iako je posrijedi opet bio jedan kontrast. Nabijenost i vještina kojima ovaj duo rukuje razbijaju često ustaljene okvire bluesa, time pružajući dobrodošlo osvježenje. Teško je razaznati podlogu i melodiju u neumornoj međuigri basa i bubnja, no tako što nije ni nužno. Ovdje nema neke filozofije, radi se o nepatvorenom razaranju dosade i nasilnom pozivu na ples, premda i na samo petnaestak minuta. Bilo je sad već evidentno da se samo treba proći kroz sve uštekane izvođače kako bi se došlo do Žlica i gitare koji su akustično mogli svirati bez da smetaju susjede. Je li malo poremećeno da su Žlice i gitara zatvorili cijeli festival? Apsolutno, no dio je organizacije sa smislom za humor namjerno posezao za šizofrenim postupcima. Jedan je od njih, koji do sad nisam spomenuo, puštanje Dolazak spasitelja od Đenđilje na repeatu između svakog benda od jutra do mraka. Umobolno? Da! Smiješno? Definitivno.

Nego, A Gram Trip je počeo oko 22:15 te je svirao rekordnu jednu pjesmu. Riječ je o stoner, sludge, doom kombinacijama. Kako bi i sami rekli, fokus je na "masnim" riffovima. Svaki udarac gitare silovito odzvanja distorziju približno sljedećoj minuti. Bas i bubanj, također vrlo tipično stonerski, održavaju zajedno s gitarom ovu tvrdu podlogu dok se vokal u potpunosti iživljava na mikrofonu. Ima jačina u A Gram Tripu koja mi se sviđa te, iako ne slušam često ovakve žanrove sam, uživam u tome osjećaju kad sam kao buba na vjetru nošen silovitim zamasima sveobuhvatnog zida zvuka. Teško je reći išta više od ovoga, jer ako nas Ladika u potpunosti nije mogao uvući u svoj svijet unutar 23 minute, gdje će itko to postići u sedam U tom je trenutku sviranje bendova već postalo više reda radi, performativno poštovanje svih izvođaća. Napokon, svi smo se prebacili bliže zgrad, i ovdje na žalost gubim trag tome što se dogodilo. Sjećam se da su Žlice i Gitara bili simpatični i imam dojam da sam ja bio vrlo naporan, ali teško je reći. Znam da se nastavilo svirati te se nakon kratke radne akcije after ubrzo prebacio na igralište. Ja sam se našao u poziciji gdje nemam jednu nogavicu, nisam jeo 6 sati, nemam novaca i potpuno sam uništen pa sam, na neku foru, napravio točnu odluku i otišao doma.

Iz unutrašnjih izvora dobivam informacije da je mnogim profesorima ovo najbolji Cash&Carry do sad, tvrdnja s kojom bih se, usprkos tome što nisam bio na njih previše, u potpunosti složio. Suvišni bendovi i speedrunanje posljednjih izvođača nije ubilo ugodnu atmosferu i osjećaj ponovnog otvaranja svijeta i života. Međutim, kao studija slučaja, vidljivo je da je kontekst pojeo dobar dio potencijala ove manifestacije. Je li Cash&Carry uopće moguće organizirati u stilu pravog ljetnog festivala? Teško je reći. Sigurno je da dobar dio bendova nije bio na svome vrhuncu jer je publika smirenije prirode, a i da je neprestan glazbeni napad bio iscrpljujuć ako ste željeli ispratiti sve bendove. Gotovo bi isti popis izvođača napravio nevjerojatan dvodnevni festival koji kilometar izvan Zagreba s uključenim kampiranjem. Ako se tako što dogodi, budite uvjereni da pisati o njemu neću jer je ovo iskustvo bilo pakleno.

jan vržina // 17/05/2022

Share    

> koncert [last wanz]

cover: 15. INmusic Festival @ Jarun, Zagreb, 20-23/06/2022

15. INmusic Festival @ Jarun, Zagreb, 20-23/06/2022

| 24/06/2022 | pedja |

>> opširnije


cover: BLACK LIPS @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 15/06/2022

BLACK LIPS @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 15/06/2022

| 17/06/2022 | pedja |

>> opširnije


cover: IMPERIAL TRIUMPHANT (USA) + NERO DI MARTE (ITA), 14/06/2022, Močvara, Zagreb

IMPERIAL TRIUMPHANT (USA) + NERO DI MARTE (ITA), 14/06/2022, Močvara, Zagreb

| 16/06/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Lagwagon, Mašinko, Trophy Jump @ Boogaloo, Zagreb, 07/06/2022

Lagwagon, Mašinko, Trophy Jump @ Boogaloo, Zagreb, 07/06/2022

| 09/06/2022 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: NEON LIES, 03/06/2022, Močvara, Zagreb

NEON LIES, 03/06/2022, Močvara, Zagreb

| 05/06/2022 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 30/06/2022 | zg, močvara
    abronia (usa)
  • 01/07/2022 > 02/07/2022 | slunj, bear stone festival
    mars red sky (fr),
    black rainbows (it),
    acid mammoth (gr) i
    mother vulture (uk).
    she loves pablo (zg),
    stonebride (zg),
    daliborovo granje (međimurje),
    jastreb (zg),
    achachak (sinj),
    wizard of stone mountain (st),
    arises (zd) i
    pomelo chess society (ri)
    >> najawa @ terapija.net
  • 01/07/2022 | zg, močvara
    hipno drone/doom/orient
    ----------------------------
    wyatt e. (bel)
    five the hierophant (uk)
  • 02/07/2022 | zg, msu
    ljeto u msu - sara renar
    >> najawa @ terapija.net
  • 05/07/2022 | zg, močvara
    deez nuts (aus)

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*