S diskofilskog i dokumentarno-arhivskog aspekta, demo materijal je dragocjenost. Za uobičajene potrošače nebitan, često i pogrešno, pa i posprdno shvaćen kao audiofilska koještarija, eksperiment, nedotjeran i neobavljeno nezavršen posao. Uzmimo samo one brojne demo snimke Kurta Cobaina "Montage of Heck: The Home Recordings" terapija.net/mjuzik.asp?ID=23396 (2015) koje je u svijet plasirala njegova kćerka Frances Bean Cobain Silva i keširala unosan financijski konto jer je prodan u milijunskom tiražu. Jbga, ime prodaje sve i svašta. Pa uzmimo da se proture prvi, ali baš prvi snimci Beatlesa, Stonesa, Metallice i inih velikana. Mnogi smatraju da je to odavno objavljeno na nekim bootleg izdanjima i da više nije zanimljiva stvar. Ajde, možda i nisu primjeri adekvatni, ali kako god, redovito je s velikim vremenskim odmakom intrigantno čuti same početke nekog artista, pogotovo kada postane značajno ime. Stvar s ovim relativno friškim zagrebačkim kvartetom pokrenutim 2019. jest da je ostvario već na prvom snimku iz zagrebačkog Attacka 18. lipnja 2021. solidnu 'pumpu' koja ne mora nužno da odrazi stilske perspektive što se otvaraju. Uzmimo k tome da ovo ime, jasno, nama Hrvatima sasvim razumljivo (Agram = Zagreb), jednog dana postane ako ne značajno i popularno, onda barem 'nešto' u širim okvirima, čak i svjetskim jer se sve češće događaju paradoksi da 'naš' bend prepoznaju stranci koji su tko zna kojim slučajem načuli eho iz, eto našeg dvorišta nagluhih sajmova plebejaca. Isti taj plebejski sajam krcat intelektualcima, demagozima, retoričarima i vrsnim znalcima komotno će zaključiti da je "Not Live Not Dead" tamo neki demo smandrljotak benda koji se ne može odlučiti hoće li svirati alternativni rock ili nekakav mišung bluesa, hard-rocka i metala, a usput, sajmište baš ne konta pojmovnik doom - sludge - stoner, za njih je sve to nekakav distorzirani pseudo blues, ali sfalšan, onomad, nekakvo nafumano supijano izdrkavanje. S takvima se ne isplati suludo traćiti neka pojašnjenja kad im je onako Nirvana metal, a pojam prave rokačine Bruce Springsteen Bruce Lee Bruce Willis s Brkovima.



Enivej, ovdje se na dvadesetak minuta svijet sažima u stvarnost postojanja bez ikakvog ušminkavanja kojeg bi producent peglao i peglao da dobije zvuk i stil kojeg bend očito u kurentnom vremenu ne preferira jer je riječ o sirovom i bazičnom snimku, elem realnoj kopiji stisni 'rec' i sviraj. "Cosmic fortress" djeluje kao da je bend raštiman i neuigran, rekao bi intelektualac vrsni znalac. Ma je li siguran? Jeste, to je njegovo mišljenje, a moje nije. Osnova strukture je gitara Rolanda Barona koji ima 4 aktivna i 6 bivših bendova/ projekata, međutim više nije u postavi (nakon ovog materijala zamjenio ga je stanoviti Kesius Labura). Njegove dionice izlaze is staccato improvizacija tvoreći mic po mic melodiju zapetljanih frakcija isprva nalikujući na jazzirani twang-surf u duelima s basovima Charlie Nazaretha i to je već u startu spetljana progresija za intelektualce koji se ne mogu odrediti oli je frontmen Black Hand možda mladi Bega Trobecova Krušna Peć ili Lažni Krankenhaus, a možda i Prlja iz 1988? Tu je još i bivši Kamaradi bubnjar Alen Dumenčić, sada Angmar Doome. U drajverskom maniru fila se 7 i pol minuta čudnovate refleksije s miomirisom space rocka i isprva ono što dolazi kasnije ne pada na vidjelo čujnosti. Ali, evo, "Bedouin" je ta masna, basom nafegana doom mračnjača s još uvijek suzdržanom gitarom u tim twang-surf staccatima dodajući svako malo distorziju s kraćim disonantama u dinamički korespodiranom maniru kreni-stani s vitalnim breakom koji u drugoj minuti razdvaja aranžman na uzburkani konglomerat improvizacije i repeticije osnovne melodije. Kad bi ovdje gitara zaružila gromki riff i producent ga izbacio u prvi plan, čujnost sludgea bi bila jasnija. "Two dimensional" kreće tim teškim basovima pretendirajući da pojede vitalnu gitarsku konstrukciju; ustvari, tek se ovdje stvara pojmovnik da je bas, a ne gitara vodeći instrument, a vidi, vidi, Black Hand sada reži s primjetnim dozama growla izlazeći iz 'clean' okvira u 'dirty' sve više se približavajući metal/ core obliku (naravno, nema nikakvog stilskog 'core' približavanja). Središnji dio je satkan oko psihodeličnog sola sa spiritualnim fantazijama, a jedina 'prava' ružača s odfrljenim distorzijama je zadnja "Speed king" s dobrih minutu uvodnog gitarskog improviziranja, rečemo, kad se bend zagrijao na prethodnih 15-ak minuta, popio koje pivo viška i pofumario frkanac-dva-tri stekavši odvaljeno samopouzdanje. I onda, eh, šteta, nema više. Kao da se sve ovo sramežljivo odvijalo, čitav session je spontan, lagano ufuravan poput malo bolje tonske probe s unaprijed pripremljenim i uvježbanim pjesmama koje prvi puta snimaju, pa će tek kasnije preslušavati kako zvuče. Hipotetski nagađam. Ne vjerujem da ovo baš ovako i treba funkcionirati za ubuduće, u tome bih se složio s intelektualcima znalcima, ali eto, taman kad se bend razigrao, reče tamo netko, ajde ekipa, nova runda ladne pive, a i svirka je večeras u Attacku, mičite se s bine, vrijeme vam je iscurelo... Odnosno, uspjeli su dokumentirati ove 4 pjesme koje će itekako biti važna spona njihovog narednog perioda. A po priloženim objavama na facebooku vidi se da su veoma aktivni i stalno sviraju. Obično se ovakve snimke autori ne usude obznaniti, tek tamo nakon slavom ovjenčanog perioda samo da izvade stare skice iz arhive 'kako smo djelovali nekoć', ma nema veze, ovakvo kakvo jeste daje dovoljnu viziju benda da se uroni u njihov rad.

I, da, ima pravi opipljivi nosač zvuka na CD-u i kaseti.

Naslovi: 1.Cosmic fortress, 2.Bedouin, 3.Two dimensional, 4.Speed queen

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/07/2022