home > koncert > AntiValentinovo #5 @ Boćarski dom, Zagreb, 14-15/02/2020

kontakt | search |

AntiValentinovo #5 @ Boćarski dom, Zagreb, 14-15/02/2020

Prvi bend sam propustio ali malo je reći da su odlično zagrijali sve za zvijezde večeri, drugi su došli i svojom zaraznom energijom koja pokreće pokrenuli i oduševili sve, od trećih smo očekivali šou ali da su ovako dobri to siguran sam nitko nije mogao sanjati, četvrti su trudom, zalaganjem i srčanim pristupom zasjenili sve, a peti su još jednom pokazali da je to to. Tako je bilo drugi dan, a prvi dan je bilo isto tako. Svaka čast svima na svemu i hvala.

P.S.

Za peto izdanje su opet bila dva dana u Boćarskom, i moram priznati da je ovogodišnji lineup bio po mom guštu više nego ikoji dosad. Kad imaš Kuzmu i M.O.R.T., dobre su šanse da ćeš imati i mene. Prvi dan je, a teško da u klimi koja vlada ima logičnijeg poslovnog poteza, bio prepušten zvijezdama devedesetih. I to onih devedesetih kojih smo se prije deset godina skoro pa sramili (jedva čekam da se isto dogodi trapu, a dogodit će se, garantiram), pa su posljednjih par opet na pijedestalu (dotad sam već reinkarniran kao ulješura, jebe mi se). Iako sam nisam aktivni konzument te manije i ne idem na treš partije gdje god niknu, a niču gdje god, gajim određenu dozu simpatije prema cijelom konceptu, i nimalo se ne čudim i ne zgražam što stvar cvate. Muzika je po mom sudu bezvrijedna ako je naporna, jazava, fejk ili pretenciozna. Hrvatski dance '90-ih nije ništa od tog, to je samo istinski zabavna i simpatična glazba, tim bolja čim ti se više čini da su ti djetinjstvo/mladost bili sretniji nego sad.

Neki to vole vruće su iz neke još davnije priče, oni su harali sredinom osamdesetih, pa ih je kao veterane koji valjda moraju prvi ići spavati, dopalo da otvore priredbu, nakon što je nikad deblji DJ Kneža grijao praznjikavu dvoranu. Neki to vole vruće imaju jedan vrlo pristojan pop/rock bend iza sebe, na trenutke fenomenalnog flowa i čistoće svirke. Vidi se da su šmekeri sa tisuću svadbi i gigova u portfoliu. Osim toga, Neki to vole vruće stvarno imaju i jedan naramak pravih pravcatih hitčina u rukavu, stvari koje svi, ali baš svi, znaju. U sjećanju je još uvijek suludo zabavan koncert na Punk romantici prije par godina (bajdvej, gdje je taj event bio ove godine? Jel' moguće da je samo tako šaptom pao?), ali ovdje to nažalost nije bilo ni približno tako dobro. Osim glavnog krivca, puno preranog termina, ne mogu a da ne spomenem i to kako Šomi i Đimi, jebiga, i nisu neki šoumeni. Kad ti publika jede iz ruke i pjeva sve umjesto tebe, to se lako prikrije, ali ovdje se dala primijetiti ukočenost i ne naročite komunikacijske vještine. Produkt je atmosfera koja nije bila baš toliko bijedna kao na onom mrtvački čemernom prvom danu prošle godine, ali nije ni davala pretpostaviti opći dernek koji se, spoiler alert, kasnije zbio. Na jednoj stvari se pridružila i Šomijeva mlada kćerka Domenica, a ja sam konačno shvatio da u "Jeans generaciji" kaže "tovariš".

Alka Vuica je meni teški car. Nisam toga bio potpuno svjestan do ovog prvog susreta s njenom koncertnom izvedbom, ali žena je bajica i gotovo. Od momenta kad je zakoračila gore, nije bilo moguće skinuti oka s nje ni na sekundu, iako su to svojski pokušavale uzrokovati četiri "Alkete", vrlo gipke i okretne mlade dame. Bio sam, naivčina, uvjerenja da su "Otkad te nema" i "Laži me" jedini hitovi, a drugo će biti prazan hod, ali bogami ima Profesionalka materijala za dobrih sat vremena dominacije. Glas joj je limitiran na onaj najsimpatičniji i najzavodljiviji način, ponajbolji dokaz da je šmek milijun puta važnija stvar od raspona i tehnike. Forsiranje retorike po kojoj je apsolutno sve na svijetu podređeno muško-ženskim odnosima, i život kao da ne postoji bez njih, bi me vjerojatno više smetalo u nekom drugom aranžmanu, ali ovakvi događaji nekako nisu poslani na ovaj svijet da bi im se analizirao podtekst i tražilo subliminalne poruke, već ih valja konzumirati "at face value", s ciljem bivanja zabavljenim, pa makar ti zbog toga bilo i malo neugodno. U to ime, evo tri najzabavnija neugodna trenutka - 1. abnormalno uživljeni Kneža u nekom trenutku iz čista mira prekida matricu započete pjesme, Alka ga par puta začuđeno pita zašto je to uradio, a onda ne dobivši odgovor zaključuje da nema veze, i da idemo dalje, a upitnici nad našim glavama se ekspresno izravnavaju u uskličnike; 2. Alka primijećuje pred pozornicom tri svoje bivše plesačice, te ih kreće poimence pozdravljati, samo da bi ispalo da se zadnjoj ne može sjetiti imena, pa ju nakon desetak sekundi razmišljanja oslovljava sa "Sunce"; 3. Do sljedeće pjesme se ipak uspijeva sjetiti imena, što ju vodi u monolog u kojem fascinantnom vještinom objedinjuje strah od Alzheimera (ima 6 banki, jebiga), mržnju prema muškarcima koji smrde i inzistiranje da svi brijemo pazuhe.

Ne znam kako mu ovo nitko dosad nije rekao, ali Kneža ne bi trebao glumiti da pjeva uglas sa svim izvođačima kojima pušta matrice, jer je svakome tko ga pomnije promotri jasno da samo blefira i otvara usta na način koji se ni približno ne poklapa s onim što se stvarno događa. No, ako ništa, bar je cijeli u tome, nikad niste vidjeli entuzijastičnijeg momka. Cijelo vrijeme sam nosio malu patnju što ne mogu ukloniti sve druge zvukove u hali i samo na sekundu čuti je li u biti potpuno tih ili proizvodi neke "Kejnt bent poul uuu jor maj" izmišljene riječi. Opisano se najbolje očituje za vrijeme nastupa Elle. Tko bi razborit uopće mogao znati sve Elline stvari? "Iza ponoći" je zasjala odmah na početku, a od ostalog se sjećam da je bacila u publiku jednu periku, da je "obradila" među ostalim Emiliju Kokić, da umije jako melodično zviždati prstima, te da joj je pupak zijevao i sijevao, ovisno o pjesmi i položaju. Minea je još kao tinejdžerka bila harala estradom, posljedica čega je to da je desetak godina mlađa od kolegica, pa ih s lakoćom zasjenjuje po pitanju izgleda i stasa. Sori Sevke, Lidije, Rozge i ostale, ja biram Mineu. Iako je pivo bilo vrtoglavih 25 kuna (plus 10 za povratnu čašu), izgleda da se masa škvadre uspjela ponapijati, jer na Minei je stvarno već dosta gorjela i krava i štala. Majke s kćerkicama u bunilu, skače se tri metra u zrak, na "Vrapci i komarci" pada i žestoka šutka, starije gospođe se više ni ne čude, u shemi su i one. Minea je arhetip barbie pop ikone koja funkcionira u nekom paralelnom potpuno neiskvarenom djetinjem svijetu punom slika i motiva prema kojima je nehumano ne gajiti simpatije. Takav je koncept u globalnim pop trendovima čini mi se izumro prije 15 godina, lijepo ga je stoga vidjeti u obliku muzejskog primjerka koji izgleda bolje nego kad to nije bio. I Bee je drmala zadnja, a meni je nekako baš ta faza večeri najrupičastija. Znam da sam razmišljao da je toliko nabrijana da je možda šlapnula lajnu prije giga, i znam da, iako se zove I Bee, izvodi i stvari iz Ivana Banfić faze. Usto, ona ako se ne varam jedina ima i friškiju dance numeru zvanu "Vrati me u disco" koju je isto otpjevala, preostaje vidjeti je li to stvarno najava nekog novog uzleta, ili će sve ostati na slavljenju minulog rada. Ja se kladim na ovo drugo, nije to trend koji će još dugo drmati. Uvijek je pretposljednje desetljeće aktualno, nulte nek' budu u niskom startu.

Razlika između Kuzme i Shake Zulua i svih ostalih ove večeri je upravo u tom što oni ne da ne žive na staroj slavi, nego im je slava iz godine u godinu (i tako njih 27) svakim novim hitom sve veća, što je doslovno nezabilježeno u povijeti muzike valjda. Pa se onda na njih ne ide prisjećati pradavnih vremena, već stvarati nove uspomene. I bogami, to smo i uradili, po tko zna koji put, samo sada možda masovnije nego ikad. Da su obrasci ponašanja koji su se tu odvijali bili upriličeni dva sata ranije, redari bi nas vjerojatno sve pobacali van. Baš je bilo onako pomalo nakaradno divljanje, prikladno jedino situacijama kolektivnog zamućenja uma. Vrćenja, padanja, lamatanja, veranja, skidanja, klečanja, rušenja, gdje god se okreneš. U jednom sam trenutku pomislio da ću na tom polju ostaviti i život. Odljepio se bio komad tepisona tipa 4x15 metara, pa sam pomislio da bi možda bilo šaljivo umotati se u to. To sam i uradio, uz svesrdnu pomoć pitaj boga kojih ljudi, koji su me do kraja zakotrljali u to sranje. Ležim tako unutra nepomičan, zacementiran. Ponestaje mi zraka rapidno, a teret na meni je pretežak i pregusto naslagan da bih se mogao samoinicijativno kotrljati u kontra smjeru. Zapomažem, ali naravno da me nitko iznutra ne može čuti. Prošlo je tako jedno dvije minute, i taman kad sam počeo razmišljati što će mi biti s mačkom, netko me se sjetio konačno odvrtjeti, pa sam ipak preživio. Žao mi je samo što nisam siguran jesu li njih dvojica na toj nekarakteristično visokoj i udaljenoj pozornici u oblacima dima mogli ubrati kakve sve pizdarije se dolje odvijaju, ali bilo je istinski dementno. I rezultiralo u još dementnijem afteru koji se malo produžio sve do početka programa drugog dana, tako da je faktografija tu nešto tanja, ako vas je briga.

Znam da sam prvi dan imao džezvicu i da me redari nisu pustili s njom unutra, pa sam ju zbuksao s druge strane ograde. Kasnije sam ju zaboravio skupiti. Drugi dan se sjetim toga i odem ju potražiti, međutoa nije tamo. Jebiga. Kadli, smješkaju se redari: "Kaj tražiš, Miki? Da nije džezvica!?". I nose mi ju na primopredaju. Carevi.

Gore iznad samog ulaza u dvoranu je taj neki povišeni zidni plato na kojem se da skriti i u miru drijemati, ili raditi što već drugo možeš, a pritom ti vidiš sve a tebe nitko, što je uvijek kul. Odatle sam ispratio drugi dio Ogenja i sam početak Parafa. Ogenj je svirao neke nove stvari, a na silu su uspjeli nagovoriti ekipicu i da nešto viču, ulizujući im se da baš NJIH žele snimiti da budu bekovi na novom albumu. Kako sve izgleda jadnije u tim terminima, tako se ispostavlja da je i druga krajnost od air-guitar-Šomija i imobilizirana-noga-Đimija isto loša ideja, pa se Ogenjko malo na silu previše trudio biti lud. Što više idem na ovaj bend, sve sam manje siguran što mislim o njima, vrijedi li to uopće išta? Mislim da da.

Paraf sigurno vrijedi. Nikad nisam imao priliku prisustvovati koncertu im dosad, a nije ni da tih prilika općenito baš ima. Od takvih bendova koji tek tu i tamo nabace neki reunion može se komotno očekivati da nemaš pojma što očekivati, mogu biti rasklimani, nesigurni, i zvučati kao gažerske verzije samih sebe. Mogu biti likovi koji samo hoće uzeti tih par tisuća nečega i za to ti serviraju poluproizvod. Upravo je fascinanta, utoliko, uigranost i dotjeranost mnogobrojnog i višeslojnog kolektiva pod imenom Paraf. Svaki član benda ima gard prekaljenog scenskog mahera, i ja im se divim. Valter i Pavica se mijenjaju na frontmenskom mjestu, a pjesme iz čije god faze bile, iako tematski ponekad zastarjele, uspijevaju zvučati bolno aktualno i friško, valjda stoga što je cjelokupnost udara koji Paraf stvara toliko obuhvatna da može rezultirati potpunim poistovjećivanjem, osjećajem za kojeg nisi svjestan koliko je rijedak dok te ovakvi trenutci ne podsjete. "Otčepila" se u nekom momentu i šutka, koja je onda eksponencijalno rasla sve do kraja M.O.R.T.-a.

Ovaj izvještaj je već gadljivo dug i pišem ga stoljećima, tako da vrlo vjerojatno neću imati volje i snage kvalitetno sročiti ono što je M.O.R.T. opet uradio. Tješim se da ove moje reportove ionako, zbog toga koliko kasno izlaze, većinom čitaju samo oni koji su na dotičnom događaju bili. A tko je bio, tome je sve jasno. Na nekim prijašnjim Brijačnicama i Tvornicama se mogla nazrijeti mala zakočenost zbog velikog stejdža, koja bi zatomljivala brutalne udare njihovih instrumentalnih lopata, i razvodnjivala dojam. U tom je smislu ovo možda i najveći i najvažniji koncert M.O.R.T.-a kojeg sam pohodio (a Bog zna da ih je bilo previše), čisto stoga što su s lakoćom držali intenzitet od prve (Mali jebeni Isus, hvala!!!!) do zadnje sekunde, ne dopustivši da ikome od nas nekoliko tisuća pogled skrene s bine i uho s pjesme ni na tren. Iako je s posljednjeg albuma tek "I Don't Believe In You" preživjela za ovu prigodu, plodovi koje su posadili na prva tri remek-djela i dalje sjaje dovoljno žarko i obraćaju se mladeži na način dovoljno snažan i važan, da nema ni približno naznaka nekih negativnih tendencija feedbacka i popularnosti. Bio je ovo neupitno najbolji nastup (Iako, Ella je rasturila...) festivala, naelektriziranost i surovost emocije na licima svih u publici su nešto što uvele prdonje poput Leta 3 mogu eventualno vidjeti još samo na starim kazetama.

Kad sve puca po šavovima od emocije, onda ni "agresija" u publici kao demonstracija bespomoćnosti pod naletom svega gotovo neizdrživo intenzivnog što M.O.R.T. servira nije nedobrodošla. Iako Overflow svira punk, takav se oblik publične aktivnosti na njima potpuno izgubio, i prešlo se u dobri stari revijalni ton. Odmah da razjasnim, držim da je problem u tome što je ovaj bend nešto predstavljao prije 25-30 godina, i u razgovorima s klincima poznanicima koji su se tamo zatekli shvaćam da apsolutno nitko nema blage veze tko oni uopće jesu. U prijevodu, gig se dobrim dijelom sveo na ispipavanje terena i lagano kimanje u mjestu. Sjećam se povratničkog giga suvremenika Kojota na istom mjestu, svi bili ludi. Overflow ipak nije izvođač koji je danas do te mjere kanoniziran, tako da im je ta uloga "velikih povratnika" (iako, nisam li ih gledao na Ferragostu prije svega nekoliko godina?) možda osigurala i poziciju u satnici koju inače ne bi imali, komotno su mogli recimo zamijeniti mejsta s Parafom. Da ne bi bilo zabune, nekih 20% (mahom starije) ekipe je bilo nabrijano do daske, a u njih uključujem i same članove benda, bilo je savršeno jasno da su jako unutra. Samoj svirci i performansu tako nema nikakve zamjerke, a po pitanju pravog doživljaja će stvari, siguran sam, doći na svoje u nekom solo Vintageu.

Let 3 je koncert započeo veličanstvenom pojavom Deana Kotige koji je održao vrlo nadahnutu najavu onog za što smo mislili da će biti koncert, a u biti je prvo bila revija nove linije njihovih kostima. Pa su nekih 5 minuta svi paradirali gore-dolje, i bilo je zabavno. U situaciji gdje ništa drugo novoga ne mogu, ne žele, ne znaju i neće ponuditi, novi kostimi su svakako krucijalna stvar, i zaslužili su ovakav tretman. Da su se nakon toga pokupili kućama ne odsviravši ni tona, to bi bila donekle originalna i svježa diverzija nekadašnjih majstora smicalice i provokacije, danas nažalost tek tužno izlizanih kariaktura. Ali, predmnijevate, odradili su i svoju reviju pjesama, više-manje istu još od kolekcije proljeće/ljeto 2005, razbijenu tek trijumfalnim uletom Vuce na "Podigla me iz pepela" i "Golubu Vasi", bivšem Dinku. Taj je Mitu isto, mora se reći, u teeeeškom nedostatku duha i inspiracije zadnjih par godina, pa ga tako nisu mogli nagovoriti ni da kaže ljudima neku pizdariju, valjda pet puta je ponovio da ne zna što bi rekao, pa se izvukao zapjevavši refren "Volim piti". Razlog zašto bi itko tko drži do sebe trebao ostati do kraja je trebala biti Tereza, s kojom su za ovu priliku izreciklirali "Sam u vodi", ali ona se nije pojavila, jerbo je oboljela. Dabogda dosad već zdrava bila.

P.P.S.

Svaka čast svima na svemu i hvala.

ujak stanley // 18/02/2020

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

| 03/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: CHRIS ECKMAN + Ana Kravanja & Samo Kutin @ Močvara, Zagreb, 26/05/2020

CHRIS ECKMAN + Ana Kravanja & Samo Kutin @ Močvara, Zagreb, 26/05/2020

| 27/05/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN, 15.IV 2008., Pogon Jedinstvo, Zagreb

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN, 15.IV 2008., Pogon Jedinstvo, Zagreb

| 21/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

| 09/03/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

| 09/03/2020 | ognjen bašić |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 16/07/2020 > 19/07/2020 | ši, seasplash festival
    ★ zion train
    ★ egoless
    ★ billain
    ★ kandžija
    ★ filip motovunski
    ★ iron dubz
    ★ perch dj set
    ★ digitron
    ★ roots in session
    ★ anja g & dr.obi
    ★ kodin
    ★ tekitoka
    ★ bass culture
    ★ "dj phat phillie"
    ★ kali fat dub
    ★ munchies sound system
    ★ homegrown sound
    ★ sandokan hifi
    ★ dubar sound
    ★ aklea neon
    ★ inka
    ★ barabadub soundsystem
    ★ alpine roots massive
    ★ rasta altitude sound
    ★ lucylyu
    ★ algoriddim
    ★ grumen
    ★ sista salute
    ★ groove playaz
    ★ playground hustle
    ★ flico
    ★ lowre glant
    ★ jahstice sound
    ★ ynez
    ★ yves taquet
    ★ scandal rankin sound
    ★ daweed
    ★ mefa (slavonija vibez syndicate)
    ★ bellyfull & bussy baldhead
    ★ seasplash crew
    >> najawa @ terapija.net
  • 24/07/2020 > 25/07/2020 | zd, nigdjezemska
    kurve
    ubt
    parnepar
    luger
    alergija
    crasso de odio
    neon lies
    bible thrower
    7am
    >> najawa @ terapija.net
  • 25/07/2020 > 02/08/2020 | sućuraj, tam tam festival
    flamingods
    we will kaleid
    m.o.r.t.
    stonebride
    seine
    marinada
    doringo
    repetitor
    igralom
    nemoj gustave
    mi vida
    gazorpazorp
    7am
    ippio payo
    >> najawa @ terapija.net
  • 31/07/2020 > 01/08/2020 | pu, ex-vojarna karlo rojc
    sukob (hr)
    disbaja (hr)
    smrt razuma (hr)
    smudos (srb)
    popik (bih)
    immobile (hr)
    fršlus (slo)
    pxdxtx (hr)
    ibreathe.youdie (it)
    bible thrower (hr)
    dropthehammer (hr)
    ankora (hr)
    >> najawa @ terapija.net
  • 05/08/2020 > 09/08/2020 | orahovačko jezero, ferragosto jam
    prebačeno na 2021.

    psihomodo pop
    pips, chips & videoclips
    let 3
    krankšvester
    repetitor
    lovely quinces
    jonathan
    she loves pablo
    overflow
    atheist rap
    mašinko
    mortal kombat
    ajs nigrutin
    svemirko
    nemanja
    abop
    buč kesidi
    z++
    pocket palma
    mark mrakovčić
    crvi
    como bluff
    babilonska
    dance hard w. dj kneža
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*