home > mjuzik > Si kak jen

kontakt | search |

OGENJ: Si kak jen (Dancing Bear, 2020)

Drugi zvanični album koprivničko-međimurskih, za debi "Domaj" iz 2018. dobitnika čak 2 Porina u kategorijama najbolji etno album i najbolji novi izvođač (a bili su i u Rock&Off konkurenciji 2019. 'novi prasak' iliti novi album) navelike potvrđuje dosegnuti rejting koji nije plod slučajnosti. Bend se, naime, vidljivo je i čujno, osokolio, oboružao i ispraksao komercijalnim atributima, ono slobodno rečeno nafilao se zicerima za zakucavanje i poentiranje proniknuvši u idealno odmjeren lirsko-glazbeni supstrakt za ciljanu publiku.
[  ]

Prije svega, najsnažniji pucanj svakako je zvučnog karaktera s kojim ova petorka nesmiljeno šarmira kombinirajući etno i rock s kurentnim elementima celtic-punka, po naški rečeno folk/etno-punka pogodivši tamo gdje su prvenstveno Cinkuši, Gustafi i poneki donekle slični (etno) albumi Rundeka, Afiona, pa i Kriesa i Dunje Knebl i lokalnog im etno-blues/rock stjegonoše Miroslava Evačića daleko 'tananiji': u energiji, dakako i u mladosti, ali i u osnovnim punkersko-hardcoreaškim gabaritima, barem što se tiče glazbenih performansa kojih se jedino od navedenih donekle dodiruju dva prvospomenuta izvođača. Dok su recimo Cinkuši (ajde i trivijalno presmiješni Belfast Food) jedna od varijanti Poguesa s ponekim bliskim punk kontaktima, Dunja je pak, daleko bliža revoltu na pragovima incidenata s obzirom kakve sofisticirano-provokativne lirske teme neprestano obrađuje na repertoaru, međutim gledajući Ogenjov tekstualni opus, teško da se kroz lirski izraz može išta punkerskog, pogotovo hardcoreaškog pronaći i iščitati. Njihov autorski poetski siže je ljubavnog, emotivnog, koji put i pretjeranog mačoidnog karaktera (osobito pjesma "Zanavek buš moja") koji ima daleko fiktivnije poveznice s hard-rock svjetonazorima nego li s punkom, no, ta glavna caka leži baš u teško razumljivoj kajkavštini slušateljima van užeg, ovakvog specifičnog dijalekta koji se proteže od Starog Graca i Pitomače na istoku do Međimurja na zapadu skoro do granice sa Slovenijom (a pravi kajkavci razumiju i Slovence i njihove dijalekte, laž je da su slovenski, hrvatski, srpski, makedonski i bugarski različiti jezici, isti su, sve je isto, kao i u slovačkom, manje češkom, bjeloruskom i ukrajinskom, najteži slavenski je poljski, a ruski je zaseban, no vrlo blizak hrvatskom), te podravskog dijela Bilogore na južnoj i pograničnom području uz Madžarsku na sjevernoj strani, elem njihovom domicilnom terenu s kojim barataju govornici ovakvog dijalekta u brojnim varijantama (gotovo svako selo ima neku svoju posebnost u izrazima i gramatici), poprilično 'drugačkvešem' od zagorskog, prigorskog, a pogotovo zagrebačkog, onog u Gorskom kotaru ili Moslavini. Slavonci, Turopoljci i Posavci ama baš ništa ne razumiju kajkavštinu, a usko su vezani uz kajkavce i hrvatsku metropolu. Posebice Hrvati u BiH: davno, kad sam došao kod svog frenda u Tuzlu i pričao svoj uobičajeni kajkavski, njegova supruga mi je rekla da se tako ne govori u Zagrebu, jer ona gleda HTV. Deklica, zriflaj flake i prestri je na vojke, a nam donesi rasol z kiseloga zelja... A kako se zelje može kiseliti? (zelje u Tuzli za muslimanku je špinat).
[  ]

Uvjetno rečeno, hipoteza jest da njihove tekstove osim spomenutog zavičajnog kruga malo tko iskonski razumije (isto kao što Zadrugu nisu kontali u Primorju i Dalmaciji), pa se vitalni izazov auditorija stacionira na glazbeno-stilske parametre s kojima se daleko lakše poistovjetiti, osobito poklonicima Flogging Molly, Dropkick Murphys, The Real McKenzies i pomalo zaboravljenih The Levellers za koje znam s popriličnom sigurnošću kako njihovi hrvatski i ex-Yu fanovi pojma nemaju o čemu pjevaju, a i nije im ni osobito stalo da proniknu u išta drugo do li paradirane veselice što se, usput rečeno, ne razlikuje mnogo od bliske folk-metal scene. Eh, i tu je taj kamen spoticanja: punk sam po sebi ima stav, gard, revolt i sociološki motiv konstruktivne kritike, odnosno ono sve što odreda manjka Ogenju da bi se uistinu moglo s pravom govoriti o potpunom punku. Oni ga s druge strane rabe samo u zvukopisu s velikim opsegom primamljivosti zbog kojeg i jesu na najboljem putu ka globalnoj prihvaćenosti ne samo u kontigentu kajkavskog govornog područja, već i mnogo šire, usudio bih se potajno tvrditi, ako ih posluži sreća, možda i u europskim relacijama, jer, ne treba zaboraviti da su mnogi uspjeli na ovakvom planu upravo zahvaljujući world-music ekspanziji autohtonog izričaja ili materinjeg jezika poput irskih The Dubliners, finskih Korpiklaani, švicarskih Eluveitie, tuniških Myrath, ruske Arkone ili najnovije svjetske senzacije, mongolskih The Hu.



Pjesme Ogenja su u tako izbalansiranom sistemu precizirane da služe prvenstveno mainstream estradi i da ne nose nikakve hude, bludne, provokativne, zle, podcjenjivačke, anarhističke, prgave, revoltirane, mučne i ine punkerske konotacije zbog kojih bi se dušebrižnici hvatali za glavu s konzekventnim namjerama poduzimanja određenih sankcija, nedajBože cenzure i manijakalnih predrasuda. Ne razumiju ih. Sumnjam da itko u Dalmaciji ili Slavoniji razumije. U Vojvodini i Sloveniji bi ih mogli, a i u Srbiji, možda i Makedoniji, no u Crnoj Gori nikako. Bio sam 1987. u JNA i proživljavao vojničke dane drugujući s čitavom bivšom federacijom, moj kajkavski nije razumio niti desetar iz zagorskog Tuđmanovog rodnog sela, Velikog Trgovišča, ali Slovenac iz Celja, Alex Cepuš - Actoon, jest. To jest, pjesme su lukavo percipirane da naizgled djeluju tako zbog te dijalektalne kajkavštine koju, usput potpuno razumijem jer sam i ja njen rođeni govornik (čak sam namjeravao recenziju napisati na kajkavskom), no u suštini su posve bezbijedne i bezopasne po nekoga tko ne razumije o čemu frontmen, gitarist i svirač bisernice Tomislav Mihac Kovačić pjeva. Uz stare, ranije realizirane demo adute "Zela si me" i spomenute "Zanavek buš moja" (obje s EP-ija "Još je rano", 2016), ekipa se svojski potrudila na temeljima dosadašnjeg, već petogodišnjeg iskustva isklesati novih 12 pjesama što neprikosnoveno vrve s nekoliko potencijalnih himni za razbibrigu počevši od uvodne seksualne veselice "Kaj ne bi bilo (dobro)" ('štel sem denes, a ona je rekla fčera, ja bi nazaj denes/... porini ak nejde/ iti po zimi gologlav/ meti tuklja leta, a dečje pameti' = 'danas sam htio, a ona je rekla jučer/ uguraj mi ga.../ hodati po zimi i biti gologlav/ imati toliko godina, a dječju pamet, zašto ne bi bilo dobro?', odmah bacajući u vatru virtuozne dionice Luke Iverca na violi (nije violina!) redom je mijenjajući s harmonikom, nizavši reggae/ska "Dok sem s tebom", punk-rokačinu promjenjivih tempova "Steroga hraniš jakši postaja" ('kaj si si skuhal to si buš jel') i naslovnu mušketirsku obaraču "Si kak jen" (svi poput jednog), ali od sredine albuma počinju uočljivi kompromisi koji bi se mogli pretvoriti u glomaznu poteškoću, neću reći, preranog egocentrizma budućnosti. "Stadionska" je uistinu himnična pjesma velikih kapaciteta nalik na The Levellers iz 90-ih godina prošlog stoljeća i jedna je od najduljih, a uz to je i u umjerenom tempu pomalo nalikujući na gordost U2. Takve pjesme se znaju odbiti u glavu, ali (ne)sreća Ogenja je da nema angažiranu potku i njeni članovi se nikad nisu pretjerano bavili sličnim stavovima u ranijim bendovima koji i jesu imali dobar dio revolta, posebice Angry Cows koje sam mnogo puta gledao uživo, slušao njihov demo i jednom snimio i objavio interwiev za lokalni Radio Đurđevac, tamo negdje 1998., koliko se sjećam. "Od gori se bolje vidi" (s visine se bolje vidi) pokazuje djeličak poetske metafore i dobar kompleksniji pristup u svega 2 i pol minute hardcore-punka oivičenog i s ponajboljim melodijama harmonike, a preostali dio od naredne 4 pjesme ulazi u elegično-baladični segment kojeg tek trebaju komercijalno potvrditi. Ne sjećam se da je neki zagrebački radio program u zadnje 2-3 godine izvodio neku njihovu pjesmu, a tih desetak radio programa slušam svaki dan na poslu. Rađe vrte Sebastian Doe-a "Čujte rekel bum vam iskreno, ja jako volim Zagreb", čak ne vrte niti Cinkuše... Kaj bi bilo da Ogenj ima pjesmu "Rekel bum vam iskreno, Zagreb je u kurcu", moju asocijaciju na Joe Strummera s "London burning" i još mnogo pjesama The Clash u kojima je svrgnuo i The Beatles i The Rolling Stones jer više ama baš nikakvu značajnu funkciju u vrijeme punka 1976/77 nisu imali?

"De te boli" psihodeličnom violom, akustičnom gitarom i tromim tempom očit je 'stiskavac' za koncertno paljenje upaljača, ako se ima u vidu stadionski entuzijazam, a mogu reći da dinamičan aranžman ide na ruku pokazujući još neke nove progressive dimenzije. "Megle", vrlo tmurna ambijentalka izlazi iz punk okvira u melodičan folk-rock postmoderne impregniran i hard-rockom (osobito zbog naglašenih riffova i gitarskih solaža Filipa Kušnjera), laganica "Naj zameriti" baca sasvim drugačije, intimističko raspoloženje, ah, takvih pjesama su i U2 u ranoj fazi karijere imali na albumima "October", a posebno na ponajboljem "War" (a i Radiohead, te kojekakvi priljepci-privjesci), dok je vrhunac tog senzibiliteta najlaganija "Duša" koja potpuno ispada iz onog uvodnog, mahom simpatičnog urnebesno-divljeg folk-punk konteksta. Tu je još i predzadnja "Moreš ti to", akustično-distorzirani grunge/hard-rock pokazujući afinitet Ogenja i za orkestracije a'la Led Zeppelin (sjetite se velebnog hita "Kashmir"), a ja bih rekao, jedina angažirana je posljednja, najdulja, čak 5 minuta "Deca bez mati" ('i deca se več ne bojijo noči/ v školi se več ne piše po ploči'), ponovno prijatno energična (do treće minute) u simbiozi grungea (odličan uvodni brundavi, noiserki i odjavni mekani bas Borne Ilića), hard-rocka, nezaobilaznog etna i začudno koncipiranog progressive-rocka dajući do znanja da se Ogenj razvija i može se razviti mimo ustaljenih normativa kojima su zaokupljeni nakon osvajanja Porina.



Pametno je ovo izrežiran album: mjuza odlična i energična u prvom dijelu, taman koncertno podešena atmosfera za urnebes poznatih celtic-punk aduta kad pive, kape i transparenti lete u zrak, vijore se zastave i gomila viče parole kao da su im životni moto, ali kod Ogenja su te parole slabašne: nema više cura koje su spremne da 'zanavek buš moja', niti dečki nisu više 'zela si me' i bila mi buš jedina, a mi smo kak jen. Toga više nema. Dečki i cure danas su prevrtljivi, isto kao i prije, nešto od toga je bilo vjerno čitav život, ali to su rijetki slučajevi. Tema je promašena definitivno premda se Ogenj trudi prikazati nekakvo novo zajedništvo muškarca i žene u 21. stoljeću, punkerski romantizirati simbolikom starog patrijarhalnog odnosa u vremenu kad su žene dobile emancipaciju i vode uglavnom glavnu riječ. Papučari, veselite se... Nije ovo punk nego komercijalna degradacija punkera/hardcoreaša sa ciljem uspješnosti kod žena i široke publike. To je album za vas koji uglavnom ne kužite Tomine tekstove, a sviđa vam se muzika. Jako dobra zamka u kojoj nema ama baš ništ punkerske prgavosti.

Nekoliko dana prije objavljivanja recenzije, nakon jutarnjeg seksa, moja žena istinska punkerica, porijeklom iz Zagorja, rekla mi je: 'ja opće ne razmem o čemu lik popeva'. Dušo draga, o ničemu važnom, nema tu punkerske priče Exploited i The Clash, nema tu velikih stvari zbog kojih bi se mijenjao svijet, nema tu, niti tvojih, niti mojih favorita, a oboje ih imamo jako puno, ti u punku i hardcoreu, a ja u svačemu, mnogo puta si me srezala s avangardnim albumima 'tko to može slušati?' ok. Više ne pišem o takvim albumima, samo o onome što se sviđa globalnoj populaciji. A mene to stavlja u debelu opoziciju... Kaj si si skuhal, to buš jel. Ne sviđaju mi se tekstovi. Nisu punkerski. Ja bih puno toga promjenio u njima, ali Ogenj ima njuh da angažirana poetika ne 'vužiga' njihov auditorij. Njihov izbor s kojim definitivno nemaju prijeko potrebni punkerski revolt. Mužika im je super, to bez daljnjega, kak' je rekel Joe Strummer, jebeš ljubavne pesme Elvisa, Bitlsa i Stonsa, a kad sam vidio da je "Rock the casbah" (srušite kasabu = grad, turski jezik) napisano na američkim avionskim bombama i projektilima koji su rušili muslimanske države (rođen je u Ankari 1952., govorio je turski jezik, znao mnogo psovki kao klinac) i ubijali tisuće nevinih ljudi, shvatio sam da je moja poruka krivo protumačena i morao sam se povući, raspustiti The Clash.

Evo, vidiš, danas zreli bend radi punk bez angažmana približavajući ga publici koja ne haje za socijalno-politička previranja. Punk je ostal negde v Miklinovcu, Kunovec Bregu, na Varaždinskoj cesti, v Brežancu, v Podolicama, na Lenišču, negda je tokom 90-ih bil v "Cvrčku", "Kameleonu" i "Kugli", bil je v Fakinima Štefa Milivoj Štefanca, Don't-u, Analnoj Psorijazi, Dorothy's Knees koji su na svakom koncertu 1992/93 slupali instrumente, ostal je v Overflowu, a Matej Perkov, moj Picok je još 2009. snimil film "Koprivnica pleše pogo": čovjek može izaći iz punka, ali punk iz čovjeka ne može. Iz Ogenja je punk izašao i ima ga samo u glazbi. A punk nije glazba. Punk je stav. Ogenj ima stav da oće biti popularan i to se dešava.

Naslovi: 1.Kaj ne bi bilo, 2.Zanavek buš moja, 3.Zela si me, 4.Dok sem s tebom, 5.Steroga hraniš jakši postaja, 6.Si kak jen, 7.Stadionska, 8.Od gori se bolje vidi, 9.De te boli, 10.Megle, 11.Naj zameriti, 12.Duša, 13.Moreš ti to, 14.Deca bez mati

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/07/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: The Malignant Fire, EP

REFUSED: The Malignant Fire, EP (2020)

| 27/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Rock je mrtav, EP

RABAT: Rock je mrtav, EP (2020)

| 26/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Pleine Noirceur

FUCK THE FACTS: Pleine Noirceur (2020)

| 25/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*