Ne treba posebno napominjati važnost Let-a 3 za domaću alternativnu scenu. Ne toliko glazbeno, umjetnički i konceptualno, budući su im hermetični sveobuhvatni umjetnički izričaji ponekad bili sami sebi svrha, već po predviđanju trendova godinama unaprijed i to ne samo domaćih već i svjetskih. Tako su sa Two dog fuckin' predvidjeli neopsihodeliju, sa El desperadom cijeli niz smiješnih bendova, sa Peace-om post-rock i srodne izričaje, sa Jedinom lepršavi i melodiozni indie-rock te sa Bombardiranjem Srbije i Čačka danas neizbježan spoj narodnog melosa i težeg zvuka. Previše je tu pogodaka da bi se radilo o slučajnosti. Političke poruke su uvijek maskirali svojim liberalnim svijetonazorom i držali su se općenitih tema koje su još dodatno mistificirali nerijetko samo njima razumljivim vizualnim stilom i performansima. To ih je naravno učinilo instant prepoznatljivom pojavom gdje god su odlučili počastiti ljude svojim prisustvom.
Prvo konkretnije političko kritiziranje je stiglo u obliku singla Omađijaj me kojim su odaslali poruku Jadranki Kosor. Zašto bi djelovali lokalno kada mogu djelovati globalno pa napasti samu ikonu neo-liberalizma i dežurnog krivca za sve, Angelu Merkel. Moram priznati da mi se nije svidio naziv albuma kao niti cjelokupna destruktivna kritika praktički svega što nas okružuje, ne zato što se ne slažem s tim, već zato što će sam album za 10-20 godina, možda čak i prije postati potpuno nevažan i opskuran zbog toga što opisuje određen trenutak u vremenu koji nitko tko nije bio dovoljno zreo ili zainteresiran da poprati trenutnu političko-ekonomsku situaciju neće shvatiti niti će imati potrebe. Rijetki su oni koji mogu odaslati konstruktivne političke kritike, a opet biti relevantni praktički dok postoji bilo kakav oblik civilizacije. Zato će The Clash živjeti vječno. Ne bih dao toliku važnost tekstualnom sadržaju albuma da se ne radi o bendu čiji su tekstovi uvijek graničili sa besmislenošću. Ovakvo spuštanje na zemlju mi se čini kao korak natrag, ali dobro, mišljenja se razlikuju, sama glazba uvijek može spasiti stvar jel'?
Album otvara gotovo pa industrial metal Zlato kojim se nedvosmisleno navodi kako su alkohol, droge i digitalno more jedino zlato. Slijedi instrumental Ćo, a zatim singl Prdni majko koji vulgarnim tekstom najviše vuče na El desperado. Gladni govori o vječnoj borbi potlačenih. Divljakuša je jedina pjesma koja zvuči kao klasični Let3: hermetični tekst i bolesna instrumentalizacija. Slijede Ribokemija i Mazi koji će bijesnim tekstovima i metaliziranim punk izričajem iznenaditi sve one navikle na dosadašnji eklektičan zvuk. Punjeta je nova verzija stare pjesme koju su izvodili dok su se još zvali Let2. Za kraj su ostavili Angela i Kurac Marko kojima ne treba dodatno pojašnjavati kome su posvećene. Treba reći da je album odlično isproduciran, pun bolesnih sample-ova i elektronskih uleta. Bend je raspoložen, pogotovo Prlja koji sa optimalnom količinom gorčine izbacuje stihove. Isto tako treba reći da se radi o najkonvencionalnijem albumu Let-a 3, što je možda i najčudnija činjenica obzirom na gore spomenutu tendenciju da se bude što originalniji.
Kad se sve zbroji i oduzme, poruka je odaslana, više samom popularnošću, nedostatokm prave konkurencije i minulim radom nego porukom samom koja se i ne razlikuje puno od ostalih alternativaca, ali poruka je svejedno odaslana. Iskreno, ovaj album mi uopće ne zvuči kao album Let-a 3 što zbog svoje agresivnosti, što zbog nedostatka malo pomaknutijih sadržaja na koje su nas navikli, ali vrijeme će pokazati koje mjesto će zauzeti u cjelokupnoj diskografiji.