Nije baš bilo puno aktualnih bendova ove godine u Zagrebu. Većinom smo slušali i gledali ponavljače i ocvale rokere, pankere ili štogpd. Činjenica je ta da to pali, pa se organizatori ne bave previše s dovođenjem novijih imena, pogotovo ne onih kojima se smiješi svijetla budućnost. Takvi su ziher "minus". A ako im se budućnost osmjehne, onda su već preskupi. No, tu i tamo nas pogodi neki odličan bend.

Ove subote upravo se to dogodilo. Američki "black metal-blackgaze-post-metal-screamo" peterac DEAFHEAVEN spremao se sletiti u Močvaru, na krilima novog, vrlo hvaljenog albuma od strane kritičara svih vrsta. Uz njih su stigli i INTER ARMA, koji ih prate na turneji, a imaju u prefixu benda sve osim ovih "gejzova". Takvi su bili i na stejdžu. Brutalni, metalni, crni, kosati i glasni. Mnogima su se dopali više nego "zvijezde" večeri. No, ni oni nisu razočarali. Štoviše, kako je prijatelj prije koncerta ustvrdio, da do nedavno nije bilo moguće na metal koncertima vidjeti toliko "normalnih" ljudi. Pod ovim se misli bez tradicionalne metalske ikonografije. I sami članovi benda odstupaju od tog načela, pa su pomalo progonjeni od metal zajednice, ali ne daju se, a svakim novim albumom skupljaju sve više poklonika. Gledajući ih na stejdžu, nitko ne bi mogao skužiti kakvu muziku sviraju. "Pjevač" George Clarke, sav tanak i u crnome s dugom urednom frizurom s kojom može mahati satipol, a da ga ne zaboli glava, podsjetio me na Luciusa Malfoya iz Harry Pottera, a još kad je zapjevao ili blje rečeno prosiktao, bilo je sve složeno na svoje mjesto. On je glavna figura priče. Bio je mokar do kože već do pola prve pjesme, a to mahanje glavom još mi ne ide u glavu. On drži onaj "screamo" dio iz prefixa benda. Gitarista Kerry McCoy je mastermind benda, a tako i izgleda. Geekovske naočale, počešljana kosica i majica na Oasis Knebworth. Ono što on uspije izvući iz samo jedne gitare tijekom samo jedne pjesme vodi prema najvećim gitaristima, a kako ga uspoređuju s Kevinom Shieldsom, sve se i kod njega posložilo. Njegov je definitvno "blackgaze" dio.

Druga gitara, Shiv Mehra, u nekoj žutoj neutralnoj majici i s bradom, drži onaj "post-metal" dio i to vrlo vrlo dobro. Ritam sekcija Daniel Tracy na bubnjevima i, najnoviji član, Chris Johnson na basu, odlična su podloga ostatku ekipe. Kad treba rasturaju, kad treba smire se i čekaju svoj trenutak. Sve u sveku, oni su onaj ostatak, bez kojeg bi ovo sve bilo nemoguće. Krenuli su s prvim singlom s novog albuma Honeycomb, a nastavili s drugim, Cannary Yellow. U te dvije pjesme već su skupili skoro pola sata svirke i sve moje simpatije koje je god moguće skupiti. Prije koncerta, pustio sam supruzi početak Cannary Yellow, a ona mi je odgovorila da ju jako podsjeća na njene favorite Cocteau Twinse, no kad je krenulo vikanje, odustala je. E pa, na koncertu sam zatvorio oči i pokušao zamisliti kako bi to zvučalo da umjesto Clarkea pjeva Elizabeth Fraser. Oboje imaju specifičan način pjevanja i sa smješkom sam ispratio pjesmu do kraja.

Uslijedili su Sunbather i Brought to the Water, kao predstavnici s prethodnih albuma te za kraj... KRAJ!? Da, kraj je uslijedio nakon samo pet pjesama, ali su one trajale dobrih sat vremena. Dakle, za kraj su odsvirali odličnu Worthless Animal, koja zatvara novi album, i također je jedna od onih toplo-hladno pjesama, s odličnom gitarističkom međuigrom. Naravno, vratili su se i u slijedećih pola sata "stisnuli" Glint i još jedan stari "hit" Dream House, koji je sve samo ne sanjiv. Ušobolja od stajanja u trećem redu je bila dugotrajna, no ne žalim. No, još uvijek znam kako se Clarke nosi s glavoboljom.

pedja // 15/10/2018