O, kako mi je drago što sam se prevario prilikom recenzije prošlog albuma "Infinite Granite" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30812 (2021) hipotetski očekujući da će se bend potpuno prepustiti u shoegaze i dream-pop, te okrenuti sasvim drugačijoj publici koja od njih očekuje koketiranje s post-rockom. Ovo je zaista rijedak slučaj ovakve vrste da se bend nakon tranzicije iz black metala u shoegaze ponovno vrati na izvornik, štoviše, na ovome šestom albumu pokazuju da su usavršili tehniku komponiranja spojivši najjače elemente metala s povremenim post/ shoegaze dionicama bolje nego li ikad prije, a frontmen George Clarke se ponovno vratio screamo vrištanju. Kako mi taj prošli album nije baš sjeo tumarajući bestežinski najavljujući nekakav rasplet ka skorom oproštaju od metala i opasnoj činjenici da bi vrlo brzo mogli pasti u zaborav, sve moje predrasude su splasnule kad sam zavrtio ovaj, pa skoro na ivici remek-djela. Nakon kratkog instrumentalnog uvoda "Incidental I" koji kasnije ima još dva pjevana nastavka s gostima - Jae Matthews iz electro dueta Boy Harsher i basiste Interpola - Paul Banksa, slijedi black bombetina, singl "Magnolia" koji je jedan od žešćih komada čitave im diskografije, hej, ček' malo? Pa jel' to moguće. Da nije neka spačka? Vrištanje i opaki tempo koji se probudio nakon skoro 10 godina u istraživanjima mekših stilizacija, ma ovo mora da je neka greška…



Ma, ni govora. Kada zašpila naredni dio albuma, prosvjetljenje je očito. Sinulo im je konačno da su najbolji u agresiji mada nikad nisu bili poput 'norvegian trve black metal kvlt', to jest da su ponovno spremni za emocionalno zlo ekstatičnog oslobađanja katarze, čežnja, boli i bijesa premda Clarkeovo vrištanje nikad nije bilo najbolji dio, no donosi potrebiti intenzitet vriskajući o kojekakvim konfrontirajućim borbama s vlastitim demonima tražeći ljepotu čak i u izopačeno ružnim i gadnim stvarima suprotstavivši se onom priljepku kojeg su dobili zahvaljujući tim prethodnim radovima da su hipsterski metal. Pjesme kao "Doberman", "Heathen" i političko-religijski obojena "Revelator" su se miljama udaljile od ta dva prošla albuma, a "Body behavior" opet ima i pomalo mračni gothic rakurs Joy Division gdje otac sinu pokazuje pornografiju propitivajući dinamiku seksualnosti. Koliko god da sam ih poput mnogih bendova već skoro otpisao zbog tog koketiranja s hipsterajom i uvlačenja ciljanoj publici pod kožu s letargičnim izbojcima protiv kojih, iskreno govoreći nemam ništa protiv kada su dušom i srcem u tome, no Deafheaven ipak nije takav tip prevrtljivih licemjera što su se podali trendovskom oportunizmu. Premda su se ozbiljno klizali u Sigur Ros/ Explosions In The Sky formule, ovaj povratak je više nego dobrodošao kao da tog eksperimenta i nije bilo.

Naslovi: 1.Incidental I, 2.Doberman, 3.Magnolia, 4.The garden route, 5.Heathen, 6.Amethyst, 7.Incidental II (feat. Jae Matthews from Boy Harsher), 8.Revelator, 9.Body behavior, 10.Incidental III (feat. Paul Banks from Interpol), 11.Winona, 12.The marvelous orange tree

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 28/04/2025