Koliko je bespredmetno u današnje vrijeme stavljati određene bendove u ladice i dodijeljivati im epitete pokazuje i novi album grupe Deafheaven. Za njihovu muziku na Wikipediji piše objašnjenje "Black metal-blackgaze-post-metal-screamo", Rolling Stone kaže "black metal, shoegaze and post-rock". Iako se iz toga mogu iščitati neke naznake zvuka, tek kada poslušate bend, odnosno album moći ćete reći da li Vam to valja ili ne.

U svakom slučaju, mene je, osim što dolaze u Zagreb, zainteresirao "gaze" dio, koji se uz ove ostale ne čini baš velikim. No nekako je i ovo ostalo dobro sjelo oko tog izraza, pa sam, kao i mnogi drugi oduševljen finalnim produktom. Da li ću zbog toga ići slušati njihove prethodne albume?! Vjerojatno neću. Da ne kvarim doživljaj. Jer...

... ovdje se sve nekak posložilo. I oni lagani klavirski dijelovi i deračina, koja mi u većini slučajeva ide na živce je ovdje nekako pitomija i uređenija, pa mi onih jedanaest minuta na Honeycomb prođe bez problema. A onda odmah na Canary Yellow odmor za uši, Guthrievska gitara i općenito neka Cocteauovska atmosfera u prvih dvije i pol minute taman je dovoljna da zatvorim oči u uljuljuškam se, da bi me atmosfera iz prethodne pjesme sustigla i potpuno razbudila.



Na Night People pridružila im se Chelsea Wolfe, koja je ovoj baladi dala jedan art prizvuk, dok završna Worthless Animal nastavlja u balada ritmu sve do svoje polovice, kad, pogađate explodira prema bučnom zaključku.

Naravno, sve smo to već prije čuli ili od njih ili od nekih drugih. Polako-brzo. Tiho-bučno.... No, kao što sam već rekao, ovdje su se još neki dijelovi složili, koji čine ovaj album pretendentom za naj album godine.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 04/10/2018