Postoje brojni i raznovrsni festivali na tlu europskom, od ogromnog Glastonburya, preko bliskog nam Szigeta, do lokalnog In Musica, ali samo je jedan festival nad festivalima, a to je Primavera Sound u Barceloni. Onaj festival na kojem ćete naći sve što volite u glazbi. Svake godine na prelasku iz svibnja u lipanj u dijelu Barcelone poznatom kao Parc de Forum (izgrađenom za potrebe svjetske izložbe) ali i na još ponekim mjestima u gradu tjedan dana možete doživjeti više stotina uglavnom vrhunskih glazbenih nastupa. Primavera Sound je svoju priču započela još 2001. godine kao festival pretežno elektronske glazbe koji je okupljao oko 7000 gledatelja, a danas ga pohodi gotovo 200 000 ljudi. Primavera Sound i danas je festival koji je uglavnom neovisan od korporativnog kapitala, a prema riječima Pabla Solera jednog od osnivača u nedavnom članku u časopisu Monocle, jedan od ključnih elemenata uspjeha festivala je izvrsna suradnja sa upravom i stanovnicima grada Barcelone.
Zašto zapravo volimo Primaveru Sound i zašto joj se stalno vraćamo kao festivalu nad festivalima (ja već četvrti put)? Zbog toga što na Primaveri možete doživjeti one glazbene doživljaje koje drugdje uglavnom nećete, i to ja to zovem magijom Primavere.

Umjesto uvoda

Na Primaveri sam doživio kazališni nastup Dexys (Midnight Runners), suprise gig Wedding Presenta na krovu nekog kontejnera, jedan od rijetkih europskih nastupa The Postal Services, jedan od rijetkih nastupa uopće The Meat Puppets, gledao J. Mascisa kako svira sa Phoenix, svjedočio povratničkom koncertu Ridea, ali i posljednjem ikada nastupu The Replacements. Ali i osim tih nesporno fantastičnih trenutaka glazbene povijesti, gledao sam hrpu zaista odličnih koncerata. Line up je uvijek odličan, a i izvođači uvijek daju sve od sebe jer ih jednostavno ponese ta fenomenalna atmosfera festivala.

Istina je, ova je sezone festival bio nekako drugačiji. Kao prvo, čini se da je bilo više vrlo komercijalnih imena, kao što su Bjork, Lykke Li, Lorde ili hip hopera kao Tyler the Creator ili Migos koji su u zadnji trenutak otkazali. S druge strane, izostalo je iznenađenja, secret gigova, posebnih evenata koji Primaveru čine tako posebnom. No, to ne znači da je festival bio loš ili neuspješan, a niti da je nestalo magije Primavere. Unatoč tome, bilo je mnoštvo odličnih koncerata i fantastičnih nastupa, gotovo da mi je teško posebno izdvojiti koji nastupi su bili loši. Zapravo i nije bilo loših nastupa, možda ponešto promašenih koncepata, odnosno izvođača koji su se našli u terminu i na pozornici koji im ne odgovaraju.

Tako su se, primjerice, uvijek odlični War on Drugs našli na velikom Mango stageu (imena pozornica su prema sponzorima, dvije najveće Seat i Mango) u predvečernjem terminu dok je sunce još jako. Tihe harmonije Adama Granduciela jednostavno su se raspršile u velikom prostoru u toplo katalonsko predvečerje. Isto tako, legenda francuske šansone Jane Birkin, koja je uz pratnju simfonijskog orkestra izvodila skladbe svoga pokojnog supruga Sergea Gainsbourga, jednostavno se zajedno sa orkestrom izgubila u vrelini predvečernjeg nastupa na velikom stageu. Veliki stage je poseban izazov s kojim se treba znati nositi, a da to znaju i mogu pokazali su, recimo, sada veće legendarni bendovi The National i Artctic Monkeys. No, toliko o eventualno neuspjelim nastupima na Primaveri. Uspjelih je bilo mnogo više.

nulti dan

Samog nultog dana (srijeda) kada je u znak zahvalnosti stanovnicima Barcelone upad besplatan, lineup je bio više nego impresivan. Jedan od najboljih trenutaka festivala bio je nastup Spiritualized uz pratnju simfonijskog orkestra u koncertnoj dvorani Auditori Rockdelux. Jednostavno se nije smjelo napustiti nastup Jasona Piercea i njegovog legendarnog benda tako da sam bio primoran propustiti Wolf Parade, od kojih sam ipak uspio uhvatiti poneku stvar. Prvu večer zatvorio je nastup već ustaljenih Primavera klasika Belle and Sebastian, začinjen s ponekom upadicom o Brexitu ili o neovisnosti Katalonije.

prvi dan

U četvrtak je raspored već bio pretrpan. Prvenstveno je bio vrlo zabavan androgini glazbenik Ezra Furman, koji je nastupio na Ray Ban stageu. Nakon što sam pogledao dobar dio nastupa ovog neobičnog lika uslijedila je očekivana poslastica festivala: Sparks. Prije kakvih pola godine sam u Luksemburgu gledao nastup sedamdesetogodišnje braće Mael i znao sam kakav su spektakl sposobni napraviti i u koliko su dobroj glazbenoj formi. Jedan od najboljih trenutaka festivala u svakom pogledu, posebice uz vrlo komični plesni akt sedamdesetdvogodišnjeg Rona Maela. Sasvim drugačiju sliku ponudio je sad već legendarni član Vampire Weekenda Rostam Batmanglij. Rostam je vrlo talentiran autor, ali njegove izvedbe su jednostavno pretihe i prediskretne. Iako sam stalno očekivao da će se odnekud pojaviti Hamilton Leithauser i pomoći Rostamu odpjevati njegove stvari, to se ipak nije dogodilo. Doduše, na stageu su mu se pridružile članice grupe Haim. Vrlo tiha, ali ipak dirljiva svirka. Nasuprot tomu, hip hopper Vince Staples oduševio je publiku žestinom nastupa, pa čak i mene koji nikako nisam ljubitelj te vrste glazbe. Prvu večer za mene je zaključio divan i impresivan nastup Chvrches, jedan od rijetkih razloga da se zaputim prema glavnim stageovima. U kasnim noćnim satima energična i predivna Lauren Mayberry u potpunosti je razbudila već umornu publiku, Chvrches su odsvirali presjek karijere.

drugi dan

Prvi nastup koje me stvarno dojmio u petak bio je momak imenom John Maus. Nisam bio upoznat s radom ovog eksperimentalista prije, ali me dojmio kako svojim retro zvukom tako i suludom autodestruktivnom energijom svoga nastupa. Djelovalo je pomalo i zastrašujuće gledati ga kako se udara po glavi, ali i to je bio element njegova pomalo Brelovska nastupa. Nakon toga uslijedio je nastup Father Johna Mistya na jednom od velikih stageova. Father Johnu nije nimalo smetao ambijent velike pozornice i pokazao je kako mu je zapravo mjesto na velikim pozornicama. Isto sam već spomenuo i za The National, čiji sam vrlo emotivan nastup pogledao samo djelomično jer sam žurio vidjeti legende britanske scene Ride. Ride su već postali pomalo Primavera standard, često su na tom festivalu i nekako je s Primavere krenuo njihov povratak u glazbenu aktualnost, u kojoj neupitno ima mjesta za njih. Večer je završila uz pomalo čudne nastupe čudljive Charlotte Gainsbourg i The Internet. Vjerojatno je stvar u meni, ali te izvođače nisam bio u stanju provariti, iako mi se činilo da njihove izvedbe vrlo kvalitetne. Nije to bila moja šalica čaja, jednostavno. Kraj večeri pripao je pomalo suludom nastupu Tya Segalla i njegovog Freedom banda. Ovaj čovjek je jednostavno glazbena atrakcija, i mislim da bi trebao nastupati na svakom festivalu. U Tya Segalla je ušao duh Jimmya Pagea, iako ovaj nije mrtav. Iako je Ty rođen 1987., njegova glazba i nastup su kao da je 1973. Sigurno najzabavniji nastup Primavere. Spomenimo i solidan nastup Panda Beara kojeg sam nekako uspio uhvatiti.

zadnji dan

Završna večer u subotu bila je pretrpana svirkama, trebalo je racionalizirati i energiju (jer su noge već bile prilično bolne), a i svirke koje se namjerava pogledati, jer previše je toga. Ono što me prvo dojmilo bili su Lift to Experience, bend Josha T. Pearsona koji je solo nastupio dan ranije. Vrlo zanimljiv i zabavan nastup prekinuo sam napola kako bi stigao barem djelomično odslušati legendarnu Jane Birkin kako izvodi klasike Sergea Gainsbourga (a kao frankofil ipak ne propuštam odslušati malo šansone). Na velikoj pozornici ipak to nije bila njezina večer, i publika se vrlo brzo počela razilaziti, a ja sam krenuo poslušati jedne od svojih, uvjetno rečeno, heroja i heroina devedesetih, Belly. Lijepo je bilo ponovno čuti neke klasike kao "Feed the tree" i ponovno vidjeti sada pedesetjednogodišnju, ali i dalje prekrasnu Tanyu Donelly. Međutim, prava poslastica festivala je zapravo tek trebala uslijediti. Zanimljivo je kako se bendovi iz devedesetih vraćaju u ovom razdoblju, ali ne kao rock dinosauri koji žive na staroj slavi, nego kao vrlo jaki i aktualni autori i izvođači, i dalje autorski vrlo snažni, a u izvedbi osokoljeni dugogodišnjim iskustvom na sceni. Nakon prošlogodišnjeg izvrsnog povratničkog albuma, bilo je vrlo očekivano da će /strong>Slowdive rasturiti. Tako je i bilo, nakon njihova nastupa više ništa nije bilo isto. Iako nisu bili predviđeni kao main event, svojom su svirkom to sasvim sigurno postali. Nakon toga preostalo je pabirčiti segmente nastupa Grizzly Beara, čestih gostiju Primvere The Deer Hunter, i sad već legendarnih Arctic Monkeys, za koje mogu reći da ih se sjećam kao nadobudnih teenagera, a sada su sasvim zasluženo jedan od glavnih izvođača na velikom stageu jednog od najvećih festivala. Kraj je nekako pripao transičnom i kontemplativnom nastupu Beach Housea, čija nas je tiha elektronika polagano uvela u san.

Bila je to još jedna Primavera. Dug i fizički zahtjevan (prosječno petnaestak prepješačenih kilometara po večeri) ali zato još jedno fantastično glazbeno iskustvo. Možda nije imala onih posebnih trenutaka koje su krasile prijašnje Primavere, ali i dalje ostaje nezaobilazno mjesto za sve glazbene sladokusce. Nadam se da ću ustrajati u sad već ustaljenoj tradiciji pohađanja ovog stvarno fantastičnog festivala.

lovel // 11/06/2018