Uspavanu zagrebačku koncertnu sezonu, ove zime vođenu sloganom "svaki (tje)dan tribute jedan", iz zimskog je sna proteklog vikenda na kratko probudila Brijačnica. Najava drugog izdanja ovog mini festivala odjeknula je u medijima prije dva mjeseca kad je kao jedan od nastupa najavljen reunion benda Kojoti. Slaba posjećenost prve večeri kompenzirana je gužvom druge, a unatoč pristojnom lineup-u jasno je da su razlog tome bili upravo Kojoti.
Improvizirani koncertni prostor u Boćarskom domu od samog je ulaska nagovještao još jedan organizatorski fijasko. No sitničavost na stranu, ipak je glazba bila glavni motiv dolaska mnogobrojne zagrebačke i šire hrvatske publike. Na razvodnjenu pivu i precijenjenu ugostiteljsku ponudu, kilometarske redove pred kemijskim wc-ima, nedostatak prostora za pušače ili neizbježne probleme oko ulaza i izlaza ionako su svi već više manje naviknuti.

Jedan od zapaženih nastupa druge večeri odradila je zagrebačka punk rock ekipica Mašinko. Stvari "Sretan" i "Srkijev san 21" bile su pun pogodak za otvaranje seta. Instant cupkanje i osmijeh na licu uz maštanje o sunčanim Brijunima na desetak stupnjeva ispod nule. Šestero ljudi u punk bendu prilično je neobična pojava, no ostali faktori u ovom sastavu savršeno slijede jednadžbu melodičnog punk zvuka. Jednostavni, uigrani rifovi i veseli tekstovi koje su u publici pjevušili ljudi duplo stariji od samih članova benda, dokaz su da dečki ne sviraju samo za ekipu iz kvarta ili iz studentske menze. Mašinko su i fizičkom pojavom na stageu pojačali dojam kompaktnosti, a vrhunac nastupa bili su, očekivano, sad već radijski hitovi "Kada vjetar kaže stani" i "Kako je Potjeh tražio rakiju". Debeli precjednik mlađe generacije, Hladno pivo i Green Day iz najboljih dana i ozbiljnija verzija Blink 182 i neprežaljenog Kinokluba.

Glazbeno i scenski potpuno drugačiji ali ništa manje atraktivan doživljaj publici su nešto kasnije priuštili riječki šminkeri Jonathan. Iako su Jonathan relativno nova pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni, bend čini ekipa iskusnih i zrelih glazbenika što osobito dolazi do izražaja u njihovim energičnim i samouvjerenim nastupima. "Maggie", "Communicate" i "Who Lies To Whom" rasplesale su publiku, a dobro su prošli i laganiji ritmovi u već dobro poznatim pjesmama "Pictures" i "Heaven". Hrvatski bendovi koji pjevaju na engleskom jeziku uvijek su se smatrali dijelom manje, alternativne scene koja ne podliježe trendovima, od strane kritičara i šire publike često karakterizirani kao nadmeni i pretenciozni. Jonathan su u tom smislu neobična pojava, pucaju visoko i osvajaju širu publiku, pretenciozni su i trendy, bez catchy melodija ali u korak sa svjetskim indie rock prvacima Editors ili Interpol. Šablonski gledano, vrhunac njihovog nastupa na Brijačnici definitvno je bila stvar "Try To Get Even".

Između Mašinka i Jonathana lineup Brijačnice popunio je bend iz susjedstva Obojeni program. No unatoč changeover pauzama, zahvaljujući organizaciji cjelokupnog događaja, bilo je nemoguće pratiti sve nastupe u večeri. Obojeni program slušao se u redu za šankom, u redu ispred wc-a ili u redu za igranje glazbenog kviza. Da ne bi ipak sve kritike pale na račun tih nesretnih organizatora, u svakom žitu ima kukolja pa tako i u hrvatskoj publici. I dok se pristojan dio pušaća za svoje nikotinske doze naguravao u kavezu s nervoznim ljudima u redovima za wc, buntovnici bez srama dimili su diljem dvorane u kojoj je pušenje bilo zabranjeno. Jer pravila su tu da se krše. Ni igranje zabavnog glazbenog kviza na promo štandu Iskona nije prošlo u potpunoj fun&games atmosferi. Dok je dobar dio pristojne publike s kupljenim kartama u džepovima strpljivo čekao u redu po dvadesetak minuta ne bi li odigrao svoju pravilima određenu jednu rundu kviza, neki su imali više "sreće" pa su svoje enciklopedijsko glazbeno znanje demonstrirali i u nekoliko krugova. Jer u pitanju su bile i vrednije nagrade od točene pive na šanku a novinarska akreditacija ipak ima prednost pred prosječnim glazbenim entuzijastom. Pravila su i tu da se krše, društvene mreže da se na njima hvali snalažljivošću i osvojenim trofejima, a Iskon je tu da odradi loš promo.

A onda su se na sceni pojavili oni i sve negativnosti nestale su uz dim. Alen, Vanja, Viduka i Bobo, uz pridruženog člana Dana Divjaka na klavijaturama. Pomalo sramežljivo, feniks se vinuo iz pepela. Drito u glavu, s "I Wana Be Your Dog", za sve one u publici koji eventualno nisu bili sigurni s kim imaju posla. Na Stoogese se lančano u prvom dijelu seta nastavio niz dobro poznatih, u ladice sjećanja pospremljenih pjesama. Haluciniralo se, jedva stajalo, treslo, lupalo, udaralo, razuzdano i ludo, raskošno i blistavo, sto milja daleko od nje i pola metra iznad zemlje. Pet milijardi ljudi bilo je ludo od slobode. Na momente se činilo da su Kojoti više uzbuđeni od same publike no to ih nije spriječilo da se potpuno predaju nastupu. Iako je većina publike taj željno iščekivani povratak na scenu gledala kroz ružičaste naočale nostalgije i sjećanja, Kojoti su nastup odradili savršeno, gotovo bez greške. Bubanj je na momente bio preglasan ali toliko moćan da čak ni to nije zasmetalo zanesenjacima koji su se ljuljali u ritmu Vidukine gitare, Vanjinih bas dionica i nadglasavali se s Alenovim moćnim vokalom. Mladi Dan Divjak, klavijaturist trenutne postave Majki, došao je kao šlag na tortu. Sedamnaest godina vjerni su fanovi sanjali moćan san i shvatili da Kojoti imaju ono što im treba. Sudeći prema reakciji benda, prilično je sigurno da je osjećaj obostran i da ovo definitivno nije posljednji metak Kojota.

dunja

terapija // 30/01/2017