Uopće ne znam u kojem smjeru će ići ovaj tekst, ali sve ono što sam proživio ovog vikenda u Beogradu totalno me napunilo pozitivnim emocijama, koje su i dalje prisutne, a ponekad se čine kao san. I moguće da ću biti i previše patetičan i samim time onima koji čitaju ovaj tekst i malo ići na živce, ali pomoći nema.

Uvodna priča u kojoj bih trebao napisati tko i što su Rebel Star ovaj put će ostati preskočena, jer nekako vjerujem da onaj tko čita ove retke zna sve o bendu. A oni zalutali, uvijek mogu u našu tražilicu upisati ime benda i sve će im ubrzo biti jasno. Jedino što ću u uvodu spomenuti je ta neka neraskidiva veza između našeg portala i Milanovog benda. Veza koje traje već skoro deset godina. I vjerujem da smo i jedni i drugi živjeli za svaki koncert i druženje. Već u ovom ranom dijelu teksta moram se zahvaliti kolegi Siniši Miklaužiću s portala muzika.hr, koji je bio savršen vozač i još ugodniji sugovornik jakih snaga našeg portala, mene i Pedje, cijelim putem do Beograda, kroz Beograd i natrag. Sam put u tako ugodnom društvu zbilja je proletio, pa je naš jaki trio za nešto malo više od četiri sata već bio u Beogradu. A naravno da je jedna od asocijacija na Beograd i grad s dobrom klopom, pa smo već prije dogovorili da ćemo prvo navratiti u Zemun, restoran Sač, u kojem nas je čekala butkica, prava poslastica koju je trebalo naručiti dan ranije. Sve te stvari predložio i odradio je Siniša, a tko smo onda mi da se bunimo. Uopće mislim da ne trebam trošiti riječi o kvaliteti klope. Siniša, hvala! I dok smo kovali planove što i kako dalje, osjetio sam u sebi prvu veću pozitivnu nervozu oko koncerta. Pedja i ja smo odlučili da nam je prva postaja Novo groblje u Beogradu, odati počast liku i djelu Milana Mladenovića. Iako smo imali točnu lokaciju njegova grobnog mjesta, trebalo nam je dobrih četrdesetak minuta da mjesto i pronađemo. Fascinantno je bilo vidjeti kako su grobnice na Novom groblju stisnute (da ne kažem nabacane) jedna pored druge i samim tim otežavaju traženje. Ujedno smo zaboravili posjetiti i grob Vlade Divljana, a vjerojatno je veliki razlog bio i taj što u sebi još nismo raščistili da jednog od najvećih gospodina u rokenrolu više nema s nama. S Novog groblja smo krenuli u potragu za smještajem, za koji smo znali adresu i vrijeme, te zahvaljujući navigaciji Here maps (aplikacija koju svakako preporučujem svakom korisniku pametnog telefona!) za četrdesetak minuta stigli i na odredište, do kojeg nas je put vodio preko parka Tašmajdan. Malo odmora, pismo dobrodošlice, druženje s Rašom Nestorovićem (velika hvala njemu i njegovom kolegi u čijem stanu smo bili), koji nam je sredio stan u kojem smo se osjećali kao da smo doma. Jedno piće u kafiću koji se zove 'Samo pivo' (ne nude ništa osim pive), i već je bilo skoro 19 h kad smo dogovorili sastanak pred Elektropionirom. Nakratko smo ušli u klub vidjeti prostor, pozdraviti Milana, te bar na kratko s njim popričati. Tako smo saznali da će na koncertu odsvirati trideset jednu pjesmu (!), te da mu je put od Budimpešte do Beograda bio nikad duži i da će koncert početi točno u 21.30h. Vidjeli smo da je na pozornici izložio bar pet gitara, te sam već u tom trenutku jedva čekao da počne koncert. Kako smo imali još više od dva sata do nastupa, nestrpljivost (bar s moje strane) smo primirili posjetom kafiću (koji je ujedno i cd i vinil shop) i šetnjom po Knez Mihajlovoj. Vrijeme, koje nas je služilo, proljetno ljetne temperature, bilo je pravi suputnik kroz glavnu beogradsku ulicu. Nakon ugodne šetnje vratili smo se u klub i, kako je i najavljeno, Rebel Star je točno u 21.30h krenuo sa svirkom. Počelo je s "Krajem" i osjetilo se odmah da će ovaj događaj biti ono nešto o čemu ćemo jednom pričati svojim unucima. Koncert u kojem su bend i publika bili jedno. I sad, dok mi u pozadini svira "Kraj", ježim se pri pomisli koliko je to u Elektropioniru bilo i moćno i emotivno. U trenutku kad na set listi imate trideset jednu pjesmu, treba to moći i odsvirati! I vrlo lako može doći do monotonije krivim rasporedom pjesama. Ali ne i ove noći. Pjevalo se i na pozornici i ispred pozornice, nema onog tko nije znao sve tekstove. I nisam htio razmišljati kako je ovo njihov posljednji koncert već sam se prepustio emocijama samog koncerta koji će u mojoj knjižici ostati zapisan kao koncert godine, a vrlo lako moguće i kao jedan od najvećih koncerta ikad. Kroz koncert je izveden kompletan posljednji album 'Reka', a najemotivnije sam doživio pjesme "Draga" (jedna od posljednjih na koncertu) i "Drugi san", koja mi je tek nakon napisane recenzije postala jedna od naj pjesma. Uostalom, i Milan ju je najavio kao jednu od "onih" pjesama. Negdje oko sredine koncerta na scenu se popela i Ivana, s kojom je Milan otpjevao "Anđele". Nekako s tom pjesmom koncert je do kraja otišao u neke vode koje koji nisu lako objašnjive, a više funkcioniraju na duhovnom nivou. Čista hipnoza. A kad je par pjesama nakon tog pitao ima li kog iz Zagreba, pa se čulo da nas ima nemalo, najavio je 'Zagreb' za koju je rekao da je nikad do sad nije svirao u Beogradu. I malo je reći da sam bio i ponosan i sretan, ali kad čuješ "Zagreb" usred Beograda, srce ti zatitra. Nije tu nikakav antagonizam u igri, jednako bih se osjećao da sam je čuo na njihovom koncertu u Varaždinu, Novom Sadu ili Sarajevu. Svirao ju je za nas koji smo za ovu svirku prevalili sve te kilometre. A nije da je ikome u publici smetalo, jer svi smo bili jedno. Ali nekako je pjesma 'Zagreb' u tih par minuta bila naša himna. Dok su izvodili "Kišu", u kojoj je vokal (uostalom, kao i na posljednjem zagrebačkom koncertu) preuzeo Ashley i pjevao na engleskom, popričao sam nakratko sa Zvonkom iz grupe Svemir, te je Zvonka primijetila da sad zvuče kao američki bend iz sedamdesetih, na što sam rekao: "Pa da, kao Big Star". Bilo je i akustičnih trenutaka, gdje je Milan bio solo s gitarom pa se bend pri kraju pjesme priključio. Kao što i bez gostiju nije moglo: Ljuba Rajić (Eva Braun, Popcycle, svirao i na albumu 'So') na klavijaturama, Željko Markuš (Kristali) na gitari, te na usnoj harmonici Vladimir Kolarić - Kole (Veliki prezir) tako ni ja nisam mogao vjerovati da će ova priča završiti. Kao jedna od zadnjih pala je Rebel Star, u kojoj su se Ivana i Milan još jednom vokalno igrali, jedna od onih pjesama koju je Pedja uvrstio u svojoj kolumni Rebel Star - ili kako odabrati najboljih 10 između najboljih 43.

Da mi je netko rekao da će mi dva Milana uzeti veliki dio života, mislio bih da nije sasvim svoj. I kod obojice postoji neraskidiva veza sa Zagrebom. I obojica su veliki pjesnici. I glazbenici. I ljudi. I kako početkom jedanaestog mjeseca devedeset četvrte nisam mogao vjerovati da je otišao jedan Milan, kojeg nažalost nisam upoznao, toliko ne vjerujem da je drugi Milan prije par dana napravio svojevrsni kraj Rebel Stara. Jednostavno ne vjerujem da je gotovo. I još danas sam pri toj tvrdnji. Milan se na kraju koncerta zahvalio svima koji su došli, no mislim da smo svi mi puno više zahvalni njemu. Na svim godinama i pjesmama koje nam je dao, od diplomskog rada pod nazivom Eva Braun, preko magisterija Popcycle do doktorata Rebel Star. Bolji glazbeni doktorat teško da postoji.

Milane, znam da nisi mislio loše kad si rekao: druže, sad je gotovo, jer pravili smo jedan veliki krug. Ja u sebi vjerujem da ćemo još neko vrijeme da ga pravimo, da nismo kao anđeli pali.

jura // 03/10/2016