Osmi dan buke grupe Dosh Lee i njihovih kolega i prijatelja iz raznoraznih bendova s (poglavito gradske) glazbene scene, odvio se u klubu Klub u Hatzovoj. Bila je to još jedna od onih nerealno toplih i ugodnih gotovo ljetnih jesenjih večeri za vrijeme kojih se čini da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i da ništa ne može poći po zlu, pa tako ni taj koncert koji nam je imao predstojati. Osim onih za koje vam je već potpuno jasno da su nastupili, lineup je sadržavao i trešnjevačke hip hop prasce Fetbojse, kao i misterioznog gosta iznenađenja koji je bio najavljen kao najbolji slovenski harmonikaš Miha koji dolazi smiriti tenzije između dviju država nakon podizanja žičane ograde. Posjetitelja, baš kao i na većini (kažem većini, čast iznimkama) ostalih deset večeri buke, nije baš bilo u bogznakakvom broju - mislim da se može govoriti o cifri od najviše tridesetak ljudi. Moja početna averzija prema tom Klubu je većim dijelom omekšala, prije svega zbog nekih odličnih koncerata (Kuzma & Shaka Zulu, Magic Castles, Rykarda Parasol, The Ills) koje su nam u posljednje vrijeme podarili, ali i dalje se ne mogu oduprijeti dojmu da puno više truda ulažu u promociju i organizaciju trap partija i sličnih evenata nego u ovakve koncerte. Dokaz za to je politika po kojoj je, ako je nakon svirke neki tulum, onda na gigu zabranjen bis i tako to. Tako da je i za ovaj gig teže mogao saznati netko tko se nije baš samoinicijativno interesirao za nj, ali to se na kraju nije ispostavilo naročito važnim faktorom što se tiče prezentacije bendova i cjelokupne vibre. Naime, Dosh Lee je ubio. Nakon onog ipak prilično čemernog izdanja u Grey Roomu, vidjeti i čuti ih ovdje je bilo neopisivo osvježavajuće. Poklopili su im se valjda dobri horoskopi. Nasmiješeni, uživljeni, energični, ludi, opušteni, bili su sve ono što bend treba biti da bi publici omogućio jebenu zabavu. Zvuk je, što u klubu Klub nije uvijek slučaj, bio vrlo dobar, svaki instrument i svaka riječ su se čuli kristalno čisto. Na koncerte Ognjena Bašića dolazim već godinama i uvijek je momak živahan, ali ne pamtim kad ga je na baš ovoliku hiperaktivnost opralo. Izdominirao je cijeli prostor, bilo ga je bar pet-šest komada. Ne mogu vam uopće opisati o kakvim se sve vratolomijama radilo. S tim da je vokalna forma i dalje bila zavidna i bez greške. Savršen frontmen, nema se što za dodati. Ma cjelokupan bend je te večeri, u okvirima onoga što mogu ponuditi, također bio savršen. Kad svirate osmi dan zaredom a još uvijek vam se oči sjaje i smijuljite se jedan drugome za vrijeme nastupa (mislim na Kralja za basom i Amana na gitari), to znači da jako uživate u tome što radite. A kad vi uživate u tome što radite, velike su šanse da će se isto prenijeti i na publiku. I prenijelo se, bogami. Možda nismo baš svi skandirali i skakali kao u njihovoj utopističkoj "Dan za pamćenje", ali smo svi bili vrlo zadovoljni. Jedini hip-hop izvođači koji su imali privilegiju biti dijelom ovog monumentalnog projekta, to su Fetbojsi, stari znanci iz Medike. U posljednje su vrijeme pojačani "Fetboj Džekom" koji nedostatak kilograma da bi se mogao kvalificirati kao pravi "fetboj" nadoknađuje spremnošću da popuni svaku prazninu i nenametljivo podeblja poneki panč. Inače, momci su prije koji tjedan izdali svoj drugi dugosvirajući album indikativnog imena Polgaskonj. Ozbiljniji pratitelji nogometa će znati što je obilježilo život legendarnog Gazze - alkohol i droga. Fetbojsi su po tom pitanju vrlo slični, možda su pjesme nove ali tematika je većinom dobra stara. I to je sasvim u redu. Mislim, ako ti se život svodi na to da se smucaš po kvartu, piješ pivo, pušiš travu i ždereš, zašto bi ti se glazba bavila ičim drugim? Nema potrebe! Samo, mnogi kolege diljem države i svijeta vole zamišljati da umjesto žvaka s kvartovskog kioska kradu milijune iz glavne državne banke a s mjesta zločina ne bježe biciklom nego Ferrarijem. Kod Fetbojsa je taj moment sveden na minimum, i zato ih gotivim. Možda im svaki vers nije nužno za antologiju, i sigurno da tehnički gledano postoje i puno veći maheri od njih, ali njihove pjesme razoružavaju simpatičnošću i prizemljenošću, osobinama koje na našoj rep sceni treba tražiti povećalom. Unatoč tome što su netom izdali taj novi album (čiju su promociju i najavili za, ako se ne varam, 11.12. gdje drugdje nego u Grey Roomu), na ovom su nastupu ipak većinom bili koncentrirani na svoje prvo dugometražno izdanje, s kojeg smo čuli probranu selekciju hitova kao što su Romaja, Kavabanga, Čibukarica i Da li osjećaš. Osjećam potrebu citirati kolegicu Andreu koja je ustvrdila kako su Fetbojsi rap Biciklići. Stvarno, ima tu nešto. Kvartovske šprehe i interne zajebancije prezentirane u "boli nas kurac" ruhu, a sve to skupa u službi višeg cilja koji se zove zapaliti čim više jointova i iskapiti deset pivica. Ovoga puta su doduše izgledali kao da taj viši cilj i nisu u potpunosti ispunili, tako da im je nastup bio odrađen bez greške, iako mu je možda nedostajao malo veći koeficijent ludosti. No, to je minorna primjedba, zaključak je da su bili izvrsni. Da gost iznenađenja igrom slučaja nije bio gost iznenađenja, nema sumnje da bi klub bio pun. Ne znam točno koga je zaista iznenadio, tko je bio dobro obaviješten i znao na što dolazi, a koga uopće nije bilo briga, ali znam da već nekoliko godina nisam bio na koncertu Mikija Solusa pred ovoliko malo ljudi. I to me u biti jako raduje. Jer potpuno je jasno da on svoju publiku ima, oko tog nema brige - a ovako se stvorila jedna vrlo ugodna privatna atmosfera svojevrsnog VIP koncerta u kojem smo samo mi "odabrani" imali čast uživati. Eto, malo sam si snob. Znate ono kad netko kaže kako je Miki Solus dosadan jer tandrče uvijek istu stvar na klavijaturama i sve su mu pjesme nalik jedna drugoj? Taj netko je očito pratio čovjeka samo u njegovoj posljednjoj fazi, jer Miki Solus je majstor mimikrije, uvijek iznova spreman nanovo izumiti samog sebe a istovremeno si ostati vjeran. I hvala Bogu (za potrebe ovog teksta, recimo da isti postoji), taj je trenutak opet došao. Jer nakon dužeg vremena što na koncertima nije bilo puno novih pjesama, Miki, Frane i Tačko su nas u Klubu počastili setom od osam potpuno novih stvari. Znači nikakva "Dečko ti je hipster", ništa "Pun mi je kufer". Samo friško frende. Ali, to nije sve. Ukoliko nazovete odmah, moći ćete pročitati informaciju kako je čovjek za ovu priliku potpuno odbacio klavijature i latio se harmonike! Sličan eksperiment smo prvi put mogli čuti prije par mjeseci u Rockmarku. Samo, tad se na pjesmama osjetilo da su sklepane na brzaka, a i Mikijeva sviračka vještina je bila na prilično niskim granama. Danas je to već neka druga priča. Ne kužim se baš u harmonikaštvo, ali mogu reći da ovaj put nije bilo falševa ni ispadanja i da je zvučalo svirački prilično dobro. No, ono važnije od toga je da vam, na veliku radost svih ljubitelja Mikijevog lika i djela, mogu reći kako čovjek sad već ima nekoliko pravih, kapitalnih, genijalnih hitčina za harmoniku koje će kroz dogledno vrijeme vjerojatno harati eterom. Poimence, to su Svatovski blues, Talent za pizdarije, Penzioneri, Rap na harmonici i Drum & bass. Svaka od tih pjesama nam prezentira Solusa u dobroj staroj tekstualno impresivnoj formi koji u pratnji nikad usviranijeg benda (ovom prilikom bez saksofonistice) roka tu harmoniku pridodajući svom jazz/punk/rap stilu i jednu vrlo osjetnu cabaret-polka komponentu koja prilično podsjeća na npr. Tiger Lilliese. I pritom nam svima stavlja smiješak na usne. Bez zajebancije, baš sam promatrao - svaka osoba od prve do zadnje se smijala. A to nije mala stvar, nimalo. Miki Solus mi osobno nikad ne bi dosadio ni da je sljedećih deset godina tandrkao identičnu shemu kao do sad. No, taj moj stav ne dijeli cjelokupan narod, ni približno. On je mudar dečko i slava mu nije udarila u glavu do te razine da izgubi doticaj sa stvarnošću. A stvarnost je takva da mu je ovakav potez nešto uvjerljivo najbolje što je mogao napraviti kako bi osigurao da mu karijera nastavi napredovati. Svaka mu čast što je to na vrijeme prepoznao i izveo, opet je uspio ostati korak ispred hejtera. Kad se podvuče crta, mogu samo konstatirati kako su sva tri izvođača te večeri i više nego zadovoljila. Uopće neću gunđati kako je bilo premalo ljudi niti išta sličnoga. Kad su muzičari ovako inspirirani, nema te okolnosti koja ih može zaustaviti u krojenju izvrsne večeri. Vašem je izvjestitelju ova bila upravo takva.

ujak stanley // 22/11/2015

> vidi sve fotke // see all photos