Prvi legendarni nastup Gang Of Four u Zagrebu 1981. neprestano se prepričava i svatko malo isplivaju neke nove činjenice, a netom, par dana nakon ovog četvrtog koncerta u Hrvatskoj saznao sam nešto što je vjerojatno promaklo i najagilnijim novinarima. Priča mi poznanik da već godinama namjerava ispričati jednu zanimljivost, no uvijek zaboravi. On je naime tada bio student i statirao je u TV seriji "Vjetrovi rata" koja se upravo snimala (i bila je do tada najskuplji američko-jugoslavenski TV projekt bivše države), a garderoba im je bila u Domu sportova. U pauzi snimanja on i još nekih 50-tak statista su ušetali u dvoranu taman kad su Gang Of Four imali tonsku probu. Čuli su da netko svira, pa ajmo pogledati. Andy Gill, Jon King, Dave Allen i Hugo Burnham su ostali šokirani i pretrnuli su od straha - tih 50-tak statista je nosilo nacističke uniforme iz 2. Svjetskog rata s kukastim križevima, na glavama šljemove i tko zna što su si mislili u kakvu su to oni komunističku državu došli gdje je security služba u SS odorama! Nije onda niti čudno što je King mahnito poludio i pred izlazak na pozornicu popio litru whiskeya. Tako se barem priča da bi skupio hrabrosti i odvažnosti u čudnoj komunističkoj zemlji koja jedina nije imala blisku poveznicu sa SSSR. A i poznata je stvar da su upravo ti statisti grupno otišli nakon tonske probe u jedan obližnji kafić gdje su se svi gosti razbježali, a konobar ih nije htio poslužiti. Ljudi su čak i prijetili gazdi da više neće dolaziti u njegov birc gdje mu dolaze nacisti. Ha-ha-ha! Svjetonazor i gledište benda nije se od tada mnogo promijenio, doduše razmekšao se na posljednjem, nedavno objavljenom 8. albumu "What Happens Next" u nešto vrlo blisko mračnijem Depeche Mode i New Order, no u principu su i dalje ostali vjerni socio-političkim stavovima i marksističkim uvjerenjima o socijalno sređenom društvenom sistemu. Najzad, prije njihovog trećeg zagrebačkog nastupa valjalo je izdurati nastup ne pretjerano uvjerljive predgrupe DISCOHERNIA koja je očito nekim slučajnim spletom okolnosti utrpana na to počasno mjesto poput prežgane juhe prije glavne večere - barem purice s mlincima. Minorni trio od bas gitare, trubača i vokalista (Stipe Mađor iz Kawasaki 3P i Hladnog Piva), te bubnjara mogla je tek zagrijati atmosferu za Disciplin A Kitchme ili nekadašnju Miladojku Youneed s prekrutim i neelastičnim komponentama vrlo šture i sirove funk-rock ekspresije koja čak nije niti Kičma s prva 2-3 albuma. Tekstovi su im minimalistički pokliči, a sama konstrukcija kompozicija vrlo linearna i odiše samo pukim fraziranjem obrazaca tako da je vrlo prorijeđena publika gotovo nezainteresirano posmatrala njihov nimalo dojmljiv nastup. Možda bolje funkcioniraju u manjem prostoru i na neobaveznom sessionu kad se ne očekuje koncert ovako važnog benda gdje su svi čavrljali o mogućoj set-listi i sjećanjima iz Pauka prije 7 godina, ali definitivno nisu najs(p)retnije izabrani za predgrupu. Osim toga, i zvuk im je bio vrlo loš, pa se opravdano strahovalo da će Tvornica opet imati tonski feler. Ajoj, u Hrvatskoj ima barem 50 bendova boljih i adekvatnijih za predgrupu ovakvom imenu. Ali, šta ćeš. Ne ulazim u to. Podulja pauza prije Gang Of Four ipak je razriješila dva vitalna segmenta - publiku i zvuk. Tvornica se dobrano napunila do statusa gužve (sreo sam i brojne poznanike s prvog koncerta iz 1981.), a zvuk je bio maksimalno sređen, skoro pa perfektan kad je nova-stara banda izašla na pozornicu i otpočela s "Where the nightingale signs", uvodnom pjesmom novog albuma. Novi frontmen John 'Gaoler' Sterry s vrlo kratkom frizurom sada djeluje nekako puno mlađe nego li na promo fotografijama koje ga prikazuju u new-romantics imageu, vrlo je pokretljiv i totalno dobro skida vokalne manire starog Jon Kinga koji je napustio bend nakon povratničkog albuma "Content" (2011). I dalje održava klasični post-punk image sa zakopčanom košuljom do grla, a odijelo je zamijenio crnim kožnim saokoom i uskim hipsterskim hlačama. Meni svi takvi izgledaju poput harlekina u tajicama. Muškarci u štramplama. Hulahopkama. Uostalom, vremena širokih vrećastih Kingovih hlaća i abnormalno preširokih odijela David Byrnea (Talking Heads) su se izmjenila. Više nitko ne želi da mu glava bude manja, danas se sve svodi na vizualnu privlačnost s puno pametnih izjava iz bistrog mozga o kozmopolitski gorućim i kičastim stvarima... Nego, meni sad tu nije baš bila najjasnija jedna stvar. Očekivao sam da će bend nanizati promociju novog albuma sa Sterryijevim vokalima, ali se dobilo još samo "Isle of dogs", a s "Content" i odličnog, ali i potcijenjenog "Shrinkwrapped" iz 1995. jedva da su odsvirali 3 pjesme. Čemu onda objavljivati albume ako ih se ne svira uživo? Mislio sam da će ovo biti prava ekspanzija "What Happens Next", ali ništa od toga. Dakako, očekivati Alison Mosshart iz The Kills ("Broken talk" i "England's in my bones") ili Herberta Grönemeyera ("The dying rays") bilo bi pretjerano, no mnogo publike je željelo čuti te pjesme kako se u njima snalazi Tamničar 'Gaoler' Sterry. Vjerojatno ih može otpjevati, a šteta je što alfa i omega, jedini preostali bandit Andy Gill možda i previše dogmatično doživljava karizmu i karijeru benda usredotoviši se na dva ključna albuma "Entertainment!" (1979) i "Solid Gold" (1981) s kojih je na koncertu izvedena tri četvrtine materijala. Nizale su se "Not great man", odlična nova verzija himne "Paralysed" s elektronskim štimungom, "Damage goods", "Natural's not in it", "What we all want", "Anthrax", "At home he's a tourist", "To hell with poverty", te je sam koncert bio jednostavno prekratak, niti sat vremena. Funk bas tamnoputog Thomas McNeicea razara, taj njegov tvrdi i tupi Rickenbacker koji se ne proizvodi, ne znam uistinu zašto, još od vremena kad je originalni basist Dave Allen napustio prvu postavu je bio dominantan u zvuku sukladno s tempovima bubnjara Johnny Finnegana baš kao da su tu i Dave i Hugo, dok je Gill šarao sa svojim raznolikim gitarskim potezima - 'cifranjem': riffovima, psihodelijom, eksperimentima i uobičajenom hladnom mirnoćom skuliranog art-punkera, danas vrlo finog gospodina koji još uvijek jako dobro izgleda za svoje godine i valjda se više ne plaši čudne Jugoslavije, odnosno Hrvatske s nezaboravnim obilježjima koje nitko nije spominjao. Izazov mu jest svirati u jednoj takvoj neobičnoj zemlji koja je drugačija od svih 'zapadnih', ili istočno-europskih, a bila mu je prva komunistička u kojoj je nastupao i vjerojatno doživio jako čudan osjećaj neznajući šta ga očekuje i u šta se nekad njegov jako mlad bend upustio zaslugom agilnih hrvatskih promotera prvog muzičkog bijenala na kome su otvorena vrata rocku. Danas na to zagrebačko bijenale više nitko osim kritike ne obraća pažnju, opet se povuklo u art i vreba iz prikrajka s nekim novim ubodom, ali to je druga priča. Izišli su na bis s opet četiri stare pjesme "Why theory?", "Return the gift", "I love man in the uniform" (jedina s albuma "Songs Of The Free" (1982) i završnom "He'd send in the army" gdje je frontmen Tamničar poput Kinga spakirao mikrovalku na smetlište Jakuševec željeznom štangom pošteno odradivši svoj minimalni set s odličnim zvukom i kompaktno uređenom svirkom. Pitao me onaj 'nacista' iz "Vjetrova rata" da li se Gill konačno naučio svirati gitaru, ali što da mu kažem kad on voli Peter Greena? Ne, nije i dalje svira ko' da šmirgla žice, odgovorio sam mu. 'Aha', kaže mi on - 'još se uvijek nije prodao biznisu'.

horvi // 29/04/2015

> vidi sve fotke // see all photos